Ivan Lutz je rođen i živi u Slavonskom Brodu. Diplomirao je fiziku na Odjelu za fiziku u Osijeku i član je Astronomskog društva „Gea-x“, te SF Kluba „Orion“. Jedan je od pokretača zbirke SF priča Marsonic koja izlazi dva puta godišnje i okuplja žanrovske pisce iz celog regiona. Kratke priče objavljuje u zbirkama Marsonic 1, 2 i 3. Svoj prvi roman Zovite ju Zemlja objavio je u Srbiji.
* * * * *
Popodnevno sunce upumpavalo je narančasto svjetlo na lakirani parket i reflektiralo nesavršenosti materijala svuda po prostoriji. Kroz nekoliko otvorenih prozora čuo se helikopter, stupanje vojnika i nekoliko nerazumljivih povika. Podigao je prst prijeteći i zagledao se u neku daleku točku, duboko uzdahnuo pa vratio pogled na poručnika u fotelji za svjedoke koji je mirno pušio cigaretu i pijuckao mirišljavi čaj ugodno srčući u akustici nove vojne sudnice još svježe ofarbane, okrečene, neokaljane. Bio je tužilac već petnaest godina; njemu su povjeravani najteži slučajevi; čuo je razgovore šefova tajnih službi te je, u svojim zlatnim danima, listao dokumente koje je vidjelo tek nekoliko pari očiju na cijelom svijetu. Zvao se Roland Korr – suh, smežuran, ispijen, ali dubokog pucketavog glasa; autoritetom je mogao rezati titanske oplate.
„Poručniče Hax, pod prisegom ste! Samo vas podsjećam! Kako možete tvrditi da imate dokaze za nedokazivo...“
„Tja...“, otpuhne poručnik i ugasi cigaretu o srebrnu pepeljaru. „Prvo: tolika zgrada ne može slobodno padati samo devet sekundi. Nešto je moralo raznijeti tih devetsto i nešto katova otpora – da ne kažem zanemarenog otpora. Temeljno pitanje je: Tko je raznio katove i s kojim ciljem? Drugo: letjelica takvog volumena i nevelikih manevarskih sposobnosti jednostavno ne može letjeti toliko dugo, na toj visini. Pazite, to je gromada od tisuću tona; ona leti na šest metara visine cijelih sedam kilometara, ravno, kroz našu zaštitu i pri tome ne oštećuje ništa u dometu...“, nasmije se poručnik i kvrcne novu cigaretu o koljeno. Dim je šarao obrise njegovog daha dok su Korr, pet porotnika i tri suca, čekali da nastavi priču. U sudnici je bilo samo deset ljudi.
„Nastavite, poručniče“, hrapavo reče Korr naslonivši se na stol i glupavo pogledavši suca.
„Da, gospodine, nastavit ću“, sarkastično reče Hax. „Toliku gromadu, uz dužno poštovanje svim prisutnima, čak ni ja ne bih mogao voziti i krotiti na tu daljinu. Sami znate da imam preko dvadeset godina letačkog iskustva, a vi tvrdite da je to napravio priučeni terorist koji je učio samo uzlijetati, ali ne i slijetati! Pa to bi bilo kao da meni date oštri nož i veliki pladanj te me naučite rezati pečenku na one fine okrugle komade kakve možemo vidjeti samo po restoranima; kada to svladam onda mi date skalpel i kažete da sam spreman operirati mozak na umirućem pacijentu“, nasmijao se glasno. „Eto, to je prava poredba za ovu nevjerojatnu glupost koju sam čuo.“
Roland Korr dopusti tišini da potisne odjeke poručnikovog smijeha i mirno se vrati natrag u stolicu. Tupkao je prstom stolu dok su tri suca nervozno izmjenjivali pokoju riječ i upitno pogledavali prema tužitelju.
„Hmm, da“, konačno reče Korr snažnim glasom tako da je rezoniralo staklo na otvorenom prozoru zujeći poput pčele. „Zanimljivo je gotovo sve što ste izgovorili, pogotovo mi se sviđa - i molim zapisnik da riječ sviđa stavi pod navodnike – dakle, pogotovo mi se sviđa onaj dio o tome kako smo trebali razlog da napadnemo ovu siromašnu zemlju. Čovjek jede čovjeka, rekli ste, ali znate li koliko sve to mora biti isplanirano da bismo uspjeli u nakanama koje ste insinuirali? Mislim da je i manje pametnom čovjeku od vas, dragi poručniče, jasno da je tako nešto neizvedivo; što moralno, politički, sigurnosno... Previše je faktora na koje se ne može utjecati, a nijedan od njih nije zanemariv. Kako objašnjavate tu vašu insinuaciju?“
Poručnik ga pogleda prijekorno, a crveno sunce bljesne u njegovim očima otkrivajući različite boje očiju: jedno svijetlo zeleno, dok je drugo bilo boje jantara.
„Čudim s vašem čuđenju, gospodine. I sami znate koliko je potrebnih resursa u toj zemlji i da su škrti, previše škrti da bi ih izvozili nama. Da smo izvršili invaziju, kao što to i inače činimo kod ovako siromašnih naroda, naš narod bi se pobunio jer njihovi sinovi idu u rat, a ne sinovi vladara. Možda vam se iz trenutne pozicije čini čudno, i možda, kažem samo možda, na vašu percepciju utječe dugogodišnje služenje vojsci, ali uvjeravam vas da je moć naroda najveća moć koja postoji na našem planetu. Kada narod odluči nešto ili nekoga svrgnuti, postaviti, podržati ili pokoriti, to se u velikom postotku i dogodi. Zato je, ovaj teroristički“ – podigne ruke i napravi gestu navodnih znakova s prstima – „napad, bio u najboljoj namjeri smišljen, kontroliran i psihološki maestralan. Jer vidite, kada zlu date ime i prezime, i kada preko deset tisuća vaših državljana pogine u divljačkom plamenu usred svjetske metropole, onda ste željni osvete, krvi; bijes vas tjera da žrtvujete milijun ljudi samo kako biste se osvetili, i ako u tom trenutku, vlada zatraži od vas da dio svojih dobara stavite na raspolaganje vojsci, drži vas u strahu da se to može ponoviti a vi klimate glavom i potvrđujete sve što govore jer oni su vaši čuvari, tada – vrhovni vladari i zakonodavci – imaju zeleno svjetlo napraviti što ih je volja jer narod je pokorni sluga osveti i strahu, a osveta i strah su majka i otac svih manipulacija.“
Korr se namršti na ovu zadnju izjavu te podigne jednu obrvu, neprirodno visoko.
„Nevjerojatno, poručniče Hax. No, udovoljite mi, molim vas i ispričajte Časnom sudu kako ste to sve saznali i kako do vas takve informacije dolaze?“
Poručnik duboko udahne: „Rekao sam vam, sve je to logika stvari. Ako znamo entropijske učinke svega onoga što nas očekuje i ako znamo sve jednadžbe entropijskih promjena, te ako ih možemo razumjeti i njima vladati kao što smo, na primjer, savladati disanje i gledanje, tada možemo predvidjeti što će se događati, smanjiti entropiju sustava, a kada smanjimo nered same prirode tada, su sve stvari oko nas vrlo logične, a one u prošlosti dobivaju konture kakve ne možete ni zamisliti, ako niste...
„E to me zanima, dragi moj poručniče“, prekine ga Korr. „Ako niste... što?“
Poručnik se ponovno nasmije i ugasi cigaretu istom rukom kojom je već palio drugu. Kvrc. Dim. Duboki udah.
„Udovoljit ću vam, iako upozoravam sve prisutne da istina neće biti lijepa i da se vrlo vjerojatno nikome ovdje neće svidjeti. Ali evo... Reći ću vam.“
Korr se zavalio u udobnu stolicu i okrenuo prema sucima. „Entropijsko djelovanje“, rekao je podrugljivo i dosta tiho. „Jedva čekam, poručniče, jedva čekam.“
Poručnik debelim prstenom kvrcne po šolji s čajem, a iz ruba stola se pojavi mala slavina koja spretno nadopuni vrući sadržaj. Miris mente zapljusne prostoriju.
* * * * *
Prije četiri godine bio sam član tajne operacije na području pritoka Amazone. Vjerojatno znate sve o tome, ali podsjetit ću da je to misija na kojoj smo, moja jedinica i ja, štitili područje prepuno zelenog jantara i malih coliora paukova, od koji se pravi lijek za rak. Već više od pedeset godina iskorištavamo taj dio šume, a budući se nalazi u nenastanjenom dijelu Amazonske prašume držimo to u tajnosti svih ovih godina. Naravno, kako to inače biva s prolaznim stvarima količina zelenog jantara drastično se smanjila zadnjih godina, što zbog velike eksploatacije, što zbog povećanja količine oboljelih tijekom jedne godine. Podaci govore da je broj svjetskih vođa koji su oboljeli od neke vrste karcinoma povećan za četiristo posto zadnjih deset godina, a zašto je to tako, do toga ćemo doći kasnije.
Naravno, poslali smo ekspediciju da istraži nekoliko lokacija u ogromnoj prašumi gdje bi po svim klimatskim naznakama zelenog jantara trebalo biti – samo da kažem i to, da je paukova bilo na staroj lokaciji, ali znate i sami, jedno bez drugog ne ide. Pa smo paukove i naše plantaže konoplje nastavili tamo proizvoditi.
Ekspedicije su trajale više od godinu dana. Poslali smo četiri skupine vojnika – svaku na jedno udaljeno područje – vratila se samo jedna s rezultatima da su našli jantara u tragovima, ali ne toliko da bismo mogli otvoriti kamp. To je bio dobar znak jer bez strojeva teško možete kopati jantar, pa smo odlučili s većom ekipom otići na to područje i istražiti – ako ga ima u tragovima, ima ga i u većim količinama – bio je to rizik koji smo preuzeli, a financije smo dobili odmah. Ne moram ni reći zašto.
Ostale tri ekipe smo izgubili i nisu se javile do dana današnjeg. Amazona je prepuna opasnosti, bolesti, zvijeri i plemena. Ipak, napisao sam izvještaj vrhovnom zapovjedniku i on mi je potvrdio da šalje nove tri ekspedicije na ista mjesta, i kako bi saznao što je bilo našim suborcima, ali važnije od toga, da provjere ima li lijeka na tim lokacijama.
Mi smo imali svoj put. Smjestili smo se u Manausu, glavnom gradu Amazonasa, i bilo mi je mrsko napustiti taj prelijepi grad i otisnuti se zapadno prema Coariju. Znakovito kod Amazonske prašume je to što ona ne nastupa postepeno kao sve ostale šume na svijetu, ona jednostavno iskoči ispred vas i već nakon nekoliko metara nema znakova civilizacije, ljudi, vozila i bilo čega što bi vas podsjećalo na dom. Amazona je surova kučka, oprostite na mom francuskom, ali to je živa istina.
Krenuli smo prema Coariju u dobro zaštićenom brodu prateći rijeku, te smo pedesetak kilometara pred gradom pristali, prebacili opremu na konje i počeli naš marš sjeverno prema Tapurucuari – bilo je prijedloga prije puta da se spustimo pritokom Negro te da dođemo ravno u Tapurucuari, ali bio je to duži put, možda i opasniji. Mjesto na koje smo išli bilo je bliže Coariju, a i šuma je ovdje blaža, nježnija, prohodnija – barem su nam tako izvještaji govorili. Vjerojatno se pitate zašto nismo na mjesto išli helikopterom. Prvo: na tom djelu šuma je toliko gusta da helikopter ne može nigdje sletjeti; drugo: drveće je izrazito visoko pa se nikako ne možemo užetom spustiti u podnožje; treće i najvažnije: helikopter bi rastjerao životinje, ali bi privukao znatiželjne poglede plemena koji još žive tamo, a mi smo znali da ih je barem desetak na tom području i to takvih da nikada nisu vidjeli bijelog čovjeka. Nakon nekoliko susreta s divljim plemenima u proteklih pedeset godina, nismo željeli da obrate pažnju na nas. Niti jedan susret nije završio bez krvi, a nekoliko plemena je zbrisano s lica zemlje samo zbog kontakta s nama. Imali su otrovne strjelice, zatrovana koplja, našiljene zube i jeli su ljudsko meso – stvarno nam nije bilo do susreta. No, znali smo i to da zeleni jantar i coliora pauci žive u simbiotu s divljim plemenima i, iz nepoznatog razloga, tamo gdje nije bilo ljudi nije bilo ni jantara. Ali nikada, baš nikada uz sami jantar nije bilo plemena, no, pronalazili smo ostatke nastambi, kosture, lončanice, ma cijela napuštena sele uz nalazišta – kao da divljaci bježali pred jantarom. Zašto je to bilo tako, nismo znali, ali povezanost napuštenih sela i najvažnije sirovine dvadesetprvog stoljeća bila je očita.
Bila je to i zona zabrane letova – iznad tog dijela šume niti jedan komercijalan let nije smio letjeti – Amazona je uz Gvineju, zadnje mjesto na zemlji gdje se još vodi računa o Divljacima. Pa smo, čitajući karte prethodne ekspedicije, nježno kročili u šumu i nadali se da nećemo naletjeti na nikoga kao što nije ni ekipa prije nas.
Ušli smo duboko u šumu. Udobnost broda postala je samo sjećanje, dok su oko nas bujali nepoznati glasovi, urlici, biljke i kukci. Nismo vidjeli nebo od krošnji drveća, ali i dalje smo hodali po nekoj drevnoj stazi, ili se barem tako činilo jer je raslinje bilo znatno niže nego lijevo i desno od nas. Nitko nije pričao, i samo smo, tu i tamo, zastali kako bismo provjerili okolno grmlje, visoku travu. Kada ste u Amazoni, makar i naoružani do zuba kao što smo bili mi, sve vam se kreće, sve vas promatra i uvijek, ali uvijek osjetite nečiji pogled na sebi. Nimalo ugodan osjećaj.
Neću opisivati što nam se događalo na putu dugom dva mjeseca. Kiše su pojačavale u tom dijelu prašume pa smo znali stajati na mjestu i po nekoliko dana. Put je postajao neprohodan, biljke su divljale s rastom, a blato je bilo svuda oko nas. Od nas tri stotine i nešto, koliko nas je krenulo na put, izgubili smo šestoricu – svi su skončali u živom blatu.
Konačno smo stigli na cilj i na zadane koordinate. Kraj kampa je protjecao brzi i hladni potok koji je izlazio iz velike spilje gdje smo smjestili naše veziste i bolničare. Prva izvidnica izvijestila me je da nema žive duše u radijusu deset kilometara od našeg položaja. Samo nekoliko napuštenih sela, nekoliko kostura i nebrojeno dokaza da je tu stanovao čovjek. Bio je to dobar početak naše potrage.
Već drugi dan našli smo zlatnu žilu zelenog jantara i počeli pripremati sve za dolazak strojeva. Oni su trebali doći za nekoliko mjeseci kada se raščisti put po kojem smo došli. Napravili smo žičani perimetar oko kampa; zauzeli gotovo devet kvadratnih kilometara prostora i konačno imali bazu koju ćemo iskorištavati dugih pedesetak godina.
Iz nekog razloga sve baterije u uređajima su se počele kvariti, a uređaji čudno raditi. Dobio sam signal nekoliko puta preko satelitskog telefona i u razgovoru s nadređenima čuo da su oduševljeni pronalaskom te da mi se smiješi unaprjeđenje kada se vratimo kući. Iz ove perspektive teško sam mogao zamisliti kuću, ali bio sam zadovoljan s dobro obavljenim poslom jer trebali smo samo održati položaj dok ne stigne mašinerija – lak zadatak.
Sljedećeg jutra probudila me dreka. Istrčao sam iz šatora. Bilo je prekasno jutro – ne mogu vam opisati kakva su jutra u Amazonskoj prašumi, onaj koji to nije doživio ne može razumjeti. Dakle, vidio sam bolničare kako iz smjera potoka na nosilima nose tijelo. Odmah sam pomislio na napad divlje životinje ili otrovnu strelicu ako su nam se plemena približila, no kada su prinijeli nosila, na njima nije bio nitko od naših ljudi.
Bio je u nesvijesti i izgoren od sunca, ali koža mu je bila sjajna i nesvakidašnje glatka. Preko bicepsa je imao krznene trake, a preko genitalija samo svježe listove neke nepoznate biljke. Imao je plavu kosu; izrazito plavu kosu kao da se blajhao baš jučer i nije bio domorodac.
Primaknuo sam se bliže. Nije imao niti jedne bore na licu ni dlake na tijelu. Uzeo sam mu ruku a na koži nije bilo pora za znoj, koža je bila glatka kao plastika. Mišići su se neprirodno ocrtavali i izgledao je baš kao da je napravljen od gume, umjetan, nestvaran.
U maničnom objašnjavanju bolničara rečeno mi je da su ga našli tek kilometar od kampa. Na mjestu gdje imamo izvidnicu svaki božji dan. Morao je stići kasno sinoć, ili rano jutros, i bilo nam je vrlo čudno što nitko nije prijavio prelazak ograde, kretnje u parametru jer smo svaki pedalj ograđenog područja osigurali senzorima pokreta, topline i koječega. Morao je doći iznutra i zato mi se želudac počeo stezati.
Čovjeka smo stavili u malu spilju i polegli na krevet. Ležao je nepokretno dva dana, duboko disao i dalje bio u nesvijesti. Trećeg dana su me zvali, probudio se, rekli su, i jako se čudno ponaša.
Kada sam ušao u spilju sjedio je na krevetu i mahao rukama ispred sebe kao da se brani od milijun pčela, a onda se fokusirao na mene i svojim prodornim pogledom natjerao me da koraknem unatrag.
Imao je oči različite boje – baš kao i ja sada. A svako oko kao da je imalo svoju svijest, jer je poput kameleona okretao zjenicama i šarao pogledom po sobi. Bolničari su mi rekli da ni sa kim nije htio razgovarati, komunicirati na bilo kakav način, ali nije bio težak pacijent. Odbijao je hranu i pio samo vodu. Nježno je odbio bilo kakve tablete, infuziju, ali vađenje krvi je dopustio. Glavni doktor mi je u povjerenju rekao da je zadovoljan što su kurvinom sinu izvadili krv, ali da za daljnju analizu treba poslati uzorke u Manaus. Hvala bogu nije bio zaražen, barem onim bolestima za koje smo mogli ispitati. Ali taj pogled...
„Priđite“, rekao je tečno na engleskom jeziku i blago se osmjehnuo. „Ne grizem“, nastavio je.
Prišao sam s oprezom. Nije mi djelovao kao netko tko bi mogao unijeti nemir među moje ljude ili izvršiti diverziju na ovaj kamp; a i nije mi djelovao kao netko koga se treba bojati. Nešto je sjalo iz njega – nešto pradavno i iskonski – nešto nerazumljivo ljudski da sam se osjećao poprilično ugodno kada sam sjeo pokraj njega na bolnički ležaj i upitao ga otkuda je došao i što mu se dogodilo.
„Niste još spremni, prijatelju“, rekao je. „Ali bićete, kada shvatite.“
Tada sam se malo uvrijedio jer je implicirao da sam glup i da moram nešto shvatiti i na svako moje pitanje o svom porijeklu odgovarao je isto. „Kada shvatite. Saznat ćete“, rekao je.
Toga dana više nismo razgovarali. Bavio sam se uobičajenim stvarima u kampu: bilo je to instaliranje kanalizacijskih cijevi, kopanje temelja za nosive stupove, razmatanje kablova – barem onih koje smo ponijeli sa sobom, i još koješta što je bilo potrebno da kamp funkcionira iole profesionalno i da bude spreman za najskuplji posao poznat na planetu. Toga dana nisam nikoga mogao dobiti na satelitski telefon. Svi su javljali o pokvarenim uređajima; o kompasima koji su poludjeli; o nerazumljivim crtama na monitorima; pokvarenim ručnim satovima, telefonima, bolničkim uređajima.... sve što je imalo elektroniku toga dana nije radilo.
Pokušavali smo sve, od rastavljanja do ponovnog sastavljanja, pa do zamjene svih mogućih akumulatora i baterija na opremi – nije imalo učinka. Kada smo svi bili na izmaku snaga – više se mi se činilo da smo bili na rubu živčanog sloma jer ništa ne raspizdi čovjeka više od pokvarenog uređaja o kojemu ovisi – naslonili smo se na ogromno drvo, otvorili hladne zalihe vode i tiho pijuckali dok je suton bojao sjene u zlato. Nasuprot nas pojavio se bolničar. „Bijeli je izašao“ – tako su zvali nepoznatog pacijenta u stacionaru zbog neprirodno bijele kose – rekao je i sjeo pokraj nas te pokazao rukom prema udaljenom dijelu kampa gdje je počinjalo močvarno područje, a završavao potok. Raslinje je bilo nešto rjeđe nego kad smo došli od silnog provlačenja svega i svačega kroz kamp pa nam je vidljivost bila izvrsna.
Bijeli se umivao u prljavoj vodi dok mu je koža svjetlucala od znoja. Provlačio je ruke kroz kosu i kretao se graciozno poput kakve životinje – najprije mačke – a onda, kada se cijeli ispolijevao vodom iz močvarne lokve ustao i potrčao prema nama smijući se i trčeći poput sretnog djeteta koje je upravo dobilo najveći slatkiš na svijetu.
Uperio je prst prema meni i nasmijao se. Uočio sam snježno bijele zube – neprirodno bijele za čovjeka koji živi u prašumi, ma k vragu, neprirodno bijele za bilo kojeg čovjeka u bilo kojem okruženju. Sve više me stiskala njegova tajna, sve više me mučilo tko je on.
„Sutra ćete biti spremni“, rekao je. „Morate se odmoriti do sutra i onda vas vodim. Samo vas.“ Pokazao je prema radnicima koji su umorni pijuckali vodu i blijedo gledali u plavokosog čovjeka. „Samo vi, razumijete?“
Glupavo sam kimnuo glavom i baš kada sam ga htio pitati za ime i prezime, ponovno je otrčao prema močvarnom dijelu, sjeo na ulegnuto raslinje i gledao u neku daleku točku. Upitno sam se okrenuo prema ostatku društva ispod drveta, a oni su razgovarali između sebe o nekim priprostim stvarima poput vrste vijaka za radar, ili kako napuniti baterije senzora za detekciju minerala u kamenju. Nitko kao da nije prisustvovao ovom zaista čudnom monologu.
„Jeste li vi vidjeli ovo?“, upitao sam.
Okrenuli su se prema meni jer sam ipak bio nadređeni svima, a na licima im se ocrtavalo nerazumijevanje. „Koje, gospodine?“, rekao je mlađi narednik.
„Ovog čovjeka“, ponovio sam pokazujući rukom na stranca s druge strane kampa.
„Da, sjedi tamo već sat vremena. Čudan neki tip“, rekao je narednik. „Znate, poručniče, ja bih postavio stražu kraj stacionara. Nešto je divlje u tom kurvinom sinu, ako me razumijete.“
„Čekajte, jebemu!“, rekao sam razdražljivo. „Nitko od vas nije vidio kada je prišao i rekao mi one stvari?“
Ustrajao sam u objašnjavanju.
Gledali su me čudno i da su smjeli, ili da su htjeli biti drski, mogli su komentirati da sam sišao s uma, ali zaista, nitko tog trenutka nije bio svjestan da je izblajhana pridošlica uopće razgovarala sa mnom. Zbunjeno sam se ustao, odmahnuo rukama i umio se.
„Idem spavati“, rekao sam.
Pozdravili su me, a ja sam pojurio u šator jer, ni sam ne znam kako, ali znao sam da me sutra čeka veliki dan.
* * * * *
Probudio sam se kasnije nego obično. Već je debelo svanulo, a džungla je ponovno imala onaj svoj zvuk sastavljen od milijuna glasova u jednu jedinstvenu harmoniju vrišteće prirode. Čekao me pokraj šatora i mirno gledao u udaljeno gusto raslinje; imao je štap u ruci i njime crtao nešto po blatu. Kada me opazio ustao je i prišao mi. Koža mu je bila utegnuta, neprirodnija nego sam se sjećao, a pogled razoran kao najveći vulkan. Iz nekog razloga to me šokiralo i slušao sam svaku njegovu riječ gotovo bespogovorno:
„Dolje niz potok ima planina. Skrivena šumom, ali planina. Danas idemo do nje.“
Kimnuo sam. Jedva sam otvorio usta i drhtavim glasom pitao: „Imaš li ime?“
Na sjevernoj strani kampa čuo sam dreku; kamp se podizao, a buka strojeva dala mi je do znanja da su nekako našli načina da napune sve one akumulatore i da napreduju. Na nebu se pojavio avion – iako sam mislio da je iznad ovog područja zabrana letenja na snazi – ipak je letio na nekoliko tisuća metara – tih, spokojan ostavljao je bjeličasti mlaz kvareći plavetnilo.
„Možete me zvati Greiner“, rekao je izgovorivši Greiner kao pravi Nijemac. Onda je divljački pogledao prema avionu i rekao: „Idemo!“
I pošao sam za njegovim hitrim korakom, a da nisam ponio ni vodu, ni hranu, ni pušku, ni pištolj, samo vojni nož na opasaču. Nisam ni pomislio da se vratim i pakujem za putovanje po džungli, osjećao sam se siguran pokraj Greinera – kao da mi se ništa ne može dogoditi. Nisam bio siguran je li netko primijetio moj odlazak, ili naš odlazak, no, nakon dobra dva sata probijanja kroz gustu džunglu stigli smo do područja tišine. Pod tišinom mislim na grobnu tišinu, tišinu kakvu možete čuti u gluhoj sobi neke stare radio postaje. Prašuma je prestala postojati, barem u zvučnome smislu. Ispred nas protezalo se nepregledno nisko raslinje – u usporedbi s ostatkom šume djelovalo je kao engleska livada – a iza te čistine rasla je gusta šuma koja se penjala u visine. Greiner je pokazao rukom u smjeru daleke uzvisine: „Moramo stići prije mraka. Vrata se zatvaraju u suton.“
Ništa još nisam razumio; ni kakva vrata ni zašto bismo morali stići prije sutona, a pogotovo nisam razumio što radim s potpunim strancem usred Amazonske prašume.
Ipak sam potrčao za njim ne razmišljajući i, moram vam to napomenuti jer mi nećete vjerovati, osjećao sam kao da me goni neka neprirodna sila; kao da tamo pripadam i kao da sam oduvijek postojao tu i na tom mjestu – bio sam dio prašume, divljine, vlažnog zraka i guste sparine.
Do šume smo stigli prije mraka: Počeli smo uspon po mekanom tlu i jedva sam disao. On je hitao naprijed i samo bi ponekad pogledao u nebo i kimnuo glavom; nešto dreknuo na njemačkom i pljunuo na pod. Ostatak vremena je šutio.
Tlo je postalo kamenito, ali obloženo debelom mahovinom. Bilo je teško verati se uz takvu strminu jer je vlaga bila neizdrživa, a pod nogama se klizalo kao na ledu. Čuo sam žuborenje vode – hodali smo dobrih osam sati i nitko još nije došao za mnom – a mahovina je postala zelenija, skliskija, a kamenje oblije i opasnije.
Onda sam stao. Ispred mene protezao se mali kanjon u koji su upadale zelene lijane s visokog drveća; kroz kanjon protjecao je brzi potok – vrlo bistar, srebren. Iznad potoka, s obadvije strane, nadvijale su se stijene obložene zelenilom i tek ponegdje obasjane trakama sunca koje se jedva probijalo kroz stabla nekoliko desetina metar visoka. Bilo je puno leptira, kukaca, a zvukovi su se promijenili utoliko da više nisam mogao ni zamisliti da se nalazim u prašumi. Bilo je gotovo nestvarno slušati ambijentalno mumljanje prostora koje doziva, doziva i poziva na odmor, spuštanje kapaka, spavanje i meditaciju.
„Ovamo!“, prekinuo me u razmišljanju Greiner i potrčao preko potoka u malu spilju s desne strane. Ja ju ne bih ni primijetio da sam ovuda prolazio sam; sad kad bolje razmislim, mogao sam se zakleti da sam gledao u tom smjeru, ali tada te spilje nije bilo tu – sigurno je nije bilo. No, ignorirao sam nelogičnosti i spustio se za strancem u malu rupu ne obazirući se na opasnosti koje mi možda prijete. Sada znam da sam bio pod njegovim utjecajem cijelim putem i da nisam mogao osjetiti strah. On me usmjeravao, kontrolirao mi strahove i na kraju, otvarao mi oči i puštao mojim mislim da same izabiru samo logične stvari, bez predrasuda, računanja, odmjeravanja i previše razmišljanja. Na kraju krajeva, čovjek i je dio prirode i prirodno je da se uklopimo ako se prepustimo čulima – a ja sam se prepustio u potpunosti.
Provlačili smo se kroz vlažnu spilju gdje su nam koraci, pa čak i dah, odzvanjali kao u beskonačno dugom tunelu. Hodao sam za njim po kroz nisku vodu, a kako samo se udaljavali od ulaza uskoro nisam vidio ni prst pred nosom. Onda me uhvatio za ruku i rekao da se ne bojim i da samo pratim njegove korake. Da imamo još malo do nekih vrata i da će uskoro tama biti gotova. Tako je i bilo.
Plava svijetlost prekrila je veliko jezero ispred nas. Bilo je veliko kao dva olimpijska bazena. Nisam mogao razaznati odakle dopire svjetlo.
„Sada ćemo roniti. Ronit ćemo duboko“, rekao je obazrivo. „Prati mene i nemoj stajati. Samo plivaj, a kada misliš da ne možeš više izdržati, onda plivaj još jače i još brže. Jedino ne smiješ paničariti ako ti nestane zraka, imaj povjerenja u sebe.“
Onda je pogledao negdje pokraj mene i kimnuo nekoliko puta te pokazao rukom nekome ili nečemu da prođe ispred njega. Tada sam se zbunio i on je to osjetio. Samo se nasmijao i rekao mi da se pripremim. Udahnuo sam. On je skočio. Ja sam skočio. Ronili smo.
Vidljivost je bila dobra pa sam ga prati bez problema. Plivao je umjereno brzo, sasvim dovoljno da plivam iza njega, ali plivao je okomito u dubinu i jasno sam osjetio kako me pritišće tlak pa sam nekoliko puta stisnuo nosnice kako me glava ne bi boljela. Plivali smo okomito u dubinu.
Vidljivost se smanjivala i pratio sam samo mjehuriće ispred mene ne znajući idem li u dobrom smjeru. Prošlo je dobrih četrdesetak sekundi, a već sam osjetio kako mi se pluća nadimaju i kako želim udahnuti. Sjetio sam se njegovih riječi i grčevito počeo mahati rukama. Ušli smo u potpuni mrak. Sada više nisam vidio ni mjehuriće ispred sebe, ali sam osjetio strujanje vode po licu. Slijedio sam struju i mahao, brzo, brzo, jako brzo. Prošla je minuta i pol i mislio sam da ću umrijeti tu negdje duboko u skrivenoj spilji u srcu Amazone. Pluća su pumpala u nekom svom ritmu, počeo sam ispuštati mjehuriće – popuštao sam. Dvije minute prokletog mraka, i onda konačno, na dnu, daleko, daleko, svjetlost. Počeo sam grabiti. Nisam razmišljao o disanju i kao da sam zaboravio da sam uopće udahnuo. Plivao sam toliko brzo da sam prestigao Greinera, a kako se svjetlost pojačavala, vidio sam njegov spokojan izraz lica i blagi osmjeh kada sam ga prelazio. Svjetlo je bilo sve bliže, jurio sam okomito prema dolje. Vidio sam odbljeske stijena iznad površine vode i počeo se derati još pod vodom. Sve bliže, i bliže, i bliže. A onda kisik, prostor i beskrajan udah svježeg zraka.
Dok sam se ja borio s ponovnim radom pluća, moj izblajhani prijatelj već je izašao iz vode po skliskoj stijeni i pokazivao mi rukom da pođem za njim. Jedva sam se popeo. Bio sam još zadihan, umoran, šokiran od svega. Pokušao sam izračunati koliko smo duboko zaronili i stvarno mi se činilo da je ovo mjesto preko pedeset, sto metara ispod površine guste Amazonske prašume. Konačno sam došao do daha i tek tada primijetio gdje smo.
Bio je to dugački hodnik u kojemu je bilo neprirodno toplo; na kraju hodnika naziralo se toplo, medeno svjetlo i čuli su se glasovi kako ujednačeno pjevaju. Pod nogama je bila mekana trava, nisam mogao vjerovati da uspijeva u spilji, ali hodao sam po njoj i ona se zelenila poput njegovane trave u bilo kojem velikom parku. Hodali smo polako i šutjeli. Kada smo stigli pred otvor iz kojega je dopirala narančasta svjetlost, propustio me ispred sebe i tada sam ga ugledao...
Bio je to cijeli grad pod zemljom; nizovi ulica vijugali su na sve strane, a male nastambe nicale su kao gljive iz svake pore u stijeni, iz svake ravnine, iz svakog podesta. Prostorija je bila ogromna, nepregledna. Na svakom koraku bilo je drvo, grmlje, trava – priroda, a sunce je grijalo prostor iz tisuće otvora iznad grada. Bili smo duboko, znam da smo bili duboko pod zemljom, ali sunce je i ovdje grijalo, sjalo, davalo.
Bio je to jedan novi svijet, za mene potpuno stran jer koliko god sam se trudio promatrati i shvaćati gdje sam i što zapravo radim ovdje, to je bilo nevjerojatnije ono što sam gledao. Sve je bilo isto kao u vanjskom svijetu, ali potpuno drugačije; drugačije na onaj način kao kad sjedite baki u krilu a potom sjednete tetki, znate isto je, voli vas i jedna i druga, ali baka je baka i u tom trenutku mijenjali biste sto tetki za jedan bakin poljubac. Toliko je to bilo drugačije naspram svijeta iz kojeg sam došao.
Nisam se ni snašao, niti sam počeo silaziti mekom cestom prema skupini kućica, a već je prema meni išla horda golih ljudi i nešto pjevušila. Vjerujte mi nisam znao kako da se ponašam pa sam pogledao svog vodiča koji se samo smijao i ulijevao mi prijeko potrebno samopouzdanje. Kada su prišli svi su me dodirnuli, te se okrenuli i otišli. Svaki dodir bio je električni trzaj i zaista sam osjetio struju kako me pali na mjestu dodira. Svi su imali različite oči, i svi su se smiješili, imali zlatnu kožu i glatku, o moj bože, glatku kožu poput najlona.
Onda sam izgubio svijest, a kada sam se probudio imao sam već poprilično veliku bradu i bio gladan kao vuk. Ne znam što su mi radili, ali znao sam da su me čistili – čistili od civilizacije u koju sam ogrezao i s kojom sam ljubovao. Ležao sam na mekanom krevetu potpuno gol. Nesvjestan ni gdje sam ni kako sam dospio ovdje. Potpuno van vremena, a ono što je bilo čudno, nisam se ni pitao za vrijeme.
Kada sam prvi puta ustao odmah su mi dali voća, mesa, slatkog nektara mirišljavog poput rajske rose. Jeo sam brzo i halapljivo. Nitko nije pričao sa mnom. Bilo ih je četvero u sobi punoj žute svile pokraj kreveta, kroz mali prozor dopirala je zlatna boja, a temperatura je bila idealna, prostor suh, a miris neopisiv. Šutjeli su i gledali u mene. Onda sam čuo: „Ozdravljanje ti želimo“, rekli su u glas, ali kada sam pogledao prema njima usta su im bila zatvorena. „Dobrodošao među Velaske“, rekli su ponovno u drugačijoj intonaciji, i to su rekli dok sam gledao prema njima. Nešto u meni je korigiralo moju prvu reakciju i zastao sam ne rekavši ni riječ. Nasmijali su se zahvalno i napustili prostoriju. Ostao sam stajati kraj stolića s voćem i onda ugledao nekoliko ljudolikih plamenih prilika kako nepomično stoje i promatraju me. I to mi je, začudo, bilo normalno. Pokraj njih, u sjeni, nježno su se izvijala neka djeca, ali prozirna poput vode i skakutala prema meni kao da mi nešto žele reći.
Otresao sam glavom i izašao van. Cijelo pleme je bilo tu. Pjevali su, a nisu otvarali usta. I onda sam osjetio poruku – jaku, intenzivnu, moćnu poruku da sam odmah pokleknuo jer me struja zdrmala kao grom. U sekundi sam shvatio sve.
Vidite, evolucija je namjerno zaustavljena na našoj zemlji jer čovjek može percipirati mnoštvo stvari ako je oslobođen, doslovno oslobođen. Oni su mogli komunicirati elektromagnetskim valovima i prenositi informacije gdje god su htjeli. Imali su nekoliko yoggy letača koji su cijelo vrijeme meditirali i održavali spokoj i mir među nama. Nije bilo niti jednog prijekog pogleda, niti jedne zle misli.
Pleme je postojalo nekoliko stoljeća, a strance su počeli primati od ekspedicije Otta Schulz – Kampehenkela. No, ne sve, nego samo one koji imaju jako izraženu empatiju. Njih mogu osjetiti na kilometre daleko i onda ih zovu u svoje jato.
Negdje početkom dvadesetog stoljeća, svjetske vođe se shvatile gdje evolucija vodi: ka razumijevanju prirode, ka jedinstvu, ka jasnoći postojanja kroz komunikaciju s prošlošću (mudrost), budućnošću (nada). I onda su riješili stati tome na kraj.
Nikome nije u interesu da konzumenti postanu svjesni svog bića. Nikome nije u interesu da epifiza radi svoj posao pa su smislili način kako ju spriječiti, smanjiti joj funkciju, zaustaviti proces tehnološke evolucije. I smislili su zubne paste, sokove, slatkiše kojima kljukamo djecu od samih početaka i ubijamo žlijezdu, ubijamo im odašiljač. Kada ni to nije bilo dosta, jer čovjek je adaptivna životinja, počeli su trovati zrak. Zato je on s mržnjom gledao avion kada smo dolazili. Zrak zagađen raznim čudima, bakterijama i supstancama koje izazivaju karcinome, tumore, užase. Da, malo pleme ispod Amazone bilo je zaštićeno od prokletog zraka, od prokletih čestica koje se lijepe za naše organe i sprečavaju rast jedinstava; sprečavaju rast bitka; rast čovjeka.
Svjetske vođe izbjegavaju tretman – oni imaju vlast i njihovo vodstvo je uvjetovano degeneracijom čovječanstva. Jednom je netko rekao da je u zemlji slijepih jednooki kralj: to su upravo oni. Oni ne mogu vidjeti prošlost i ne mogu komunicirati sa svojim precima, ali mogu jasno vidjeti budućnost i to je ono što sam govorio o entropiji.
Kada sam ustao iz transa; osjetio sam spokoj. Osjetio sam takvu pripadnost da to sada ne mogu opisati riječima. Osjetio sam da postojim sada, danas, da sam cijelim svojim bićem u tom trenutku. I to je bio život. Plamene prilike korigirale su moje misli vukući pouke iz prošlosti, a vodeni dečkići rojili su mogućnosti satkane od mojih trenutnih odluka, ali danas je bilo najvažnije - ono što radimo baš sad.
Upoznao sam pleme svim svojim bićem. Osjećao sam svakoga; ispunjavao se njihovim težnjama, razmišljanjima, odgovorima na pradavna pitanja; šetao sam po biblioteci snova, biblioteci strepnji i užasa, upijao sreću, radost, filozofske visine. Malo po malo izgubio sam se u tijekovima misli, dozvoljavao sam svima da uđu, da se obruše i neka uzmu što im treba; oni su ostavljali svoju dušu i liječili rane prošlosti i rane koje će doći u budućnosti. Trenirao sam, mijenjao se. Znate, čudno je to kako se čovjek razvija kada nema utjecaja okoline, kada je okružen s onima koji ga razumiju i trude se razumjeti ga; čovjek se opusti, ne premišlja se, ne boji se vlastitih postupaka jer ako nema zla, onda su i naši postupci, ma kakvi oni bili, poželjni, iskreni, prihvaćani. Zamislite život bez straha s potpunom kontrolom nad sobom; s nerazumljivom puninom, bez konzumerizma, materijalizma, religije, utopije, diktature... Baš kao u pjesmi Johna Lennona.
Meditirao sam, pjevao, mumljao, kupao se u plavom jezeru, trčao po šumi kroz noć i ronio stotinama puta i cijelo vrijeme osjećao se miris slobode, neopisiv miris slobode. Znate, nekada znate da ste kod kuće samo po mirisu, vaša majka ima miris, otac ima miris, sve ima svoj miris jer naprosto sve zrači – sloboda zrači neopisivo, slatko puni vam nosnice mekoćom života.
A onda je došlo vrijeme da odem. Da pronađem još nekoga tko će zajedno sa mnom širiti vijest. To je zadaća stranaca, to je zadaća svih nas prihvaćenih i preobraćenih.
Eto vidite, tako znam te stvari. Tu nema laži. Jednostavni trikovi se brzo otkriju, a ljudska pohlepa, gramzivost je najjednostavniji trik koji postoji i svi parametri leže uokolo, samo ih treba pokupiti i zalijepiti u mozaik.
* * * * *
Korr je podigao obrve i nakašljao se.
„I nije vas bilo pet godina, poručniče?“
„Da“, pripalio je još jednu cigaretu.
„I sada ste došli s ovim papirima“, podigao je stotine ispisanih stranica teksta, „da nam objasnite kako je sve što nas okružuje varka i da je sve laž?“
Poručnik uzdahne.
„Mislite kako hoćete. Tu nema fige u džepu. Sve što sam rekao je istina, a ovdje sam došao samovoljno, zar ne?“
Korr pogleda prema sucima i približi se poručniku.
„Što se dogodilo s onim vašim prijateljem, hmm, kako se ono zvaše...“
„Greiner“, prekine ga poručnik. „Greiner je poslan na drugo mjesto da nađe nekog poput mene. On je njihov najbolji tragač. Kada smo ga našli u nesvijesti to je bilo pretvaranje, način da nam se približi. No, kada sam dospio u pleme više nije sa mnom komunicirao. Njegova je zadaća bila ispunjena.“
Korr je počeo nervozno šetati sudnicom.
„Vi znate da je ovo za vojni sud! Mislim, sve ove vaše optužbe! A vaš dokaz kako ste došli do podataka i nije baš uvjerljiv, što znači samo jedno – sve je izmišljeno.“
Poručnik se počeše po glavi i pogleda zvjezdanu noć nad vojnom bazom. Kroz prozor je vidio Sirius, najsjajniju zvijezdu na nebu.
„Gospodine Korr, moja objašnjenja su i više nego dovoljna iz prostog razloga što svi ovdje prisutni znate da je to istina.“
Odjeknula je tišina.
„Nadalje“, nastavio je poručnik, „vojska kao dio državne umotvorine također spada pod jurisdikciju velikih glava koje vode ovaj svijet. Vidite, moje jantarno oko i dalje vidi moje plamene pretke, a zeleno jasno ukazuje na budućnost. Znaci oko nas jasni su i nisu dvoznačni. Istina je istina. Još ćete reći da samo bogatima nije dostupan lijek protiv raka. I svi govorimo da nije, ali je, to znate i vi i mi koji smo radili na tim plantažama.“
„Prestanite!“, drekne Korr. „Ovo više nema smisla i vijeće vas ne mora više slušati. Bit ćete osuđeni na najstrožu kaznu, i smrt ako treba, ali ovakve gluposti ćete prestati govoriti. Kada samo pomislim da smo sazvali ovo saslušanje zbog jednog luđaka koji si je utuvio u glavu da je...“
Zastao je u pola rečenice kada je poručnik ustao. Svi su zastali i gledali poručnika – nepomično, mirno, ne trepćući. Svi osim Korra, on je mogao treptati i pokretati glavu, ali ništa drugo nije mogao. Sjetio se Greinera i kako je onomad prišao Haxu pod drvetom a da ga nitko drugi nije uočio. Hax je ovladao vještinom.
„Moj, dobri, gospodine Korr. Došao sam ovdje radi vas jer osjetim u vama ono što je Greiner osjetio u meni. Pitate se zašto ovo radimo kada ćemo završiti na električnoj stolici ako pokušamo preobratiti ljude i vratiti evoluciju na prirodan put? Pitate se zašto tako naivno dolazimo s rješenjima tajnih akcija i kako jednostavno rješavamo sve nejasnoće vezane za terorizam, naftu, Vatikan, Boga... Zamislite kako bi izgledao svijet kada bismo svi bili svjesni svoje prošlosti i budućnosti; kako bi izgledao svijet kada bismo mogli kontrolirati svoje tijelo na taj način da postanemo super-bića; kako bi izgledao svijet kada bismo liječili bolesti vlastitom voljom; i na kraju kako bi izgledao svijet kada bismo meditirali o miru i uzajamno dijelili misli, poruke, podatke, sreću i tugu. Kakav bi samo bio svijet?
Vi ste kotačić u cijeloj priči i vi ćete nastaviti gdje sam ja stao. Znate gdje me možete naći.“
Poručnik se ustao i krenuo do velikih vrata sudnice. Otvorio ih, a dva čuvara su ga nepomično gledala držeći puške na ramenima. Pogledao je pokraj Korra i gestikulirao nekome, da bi potom prazninu ispratio pogledom u hodnik.
„Doviđenja, gospodine Korr“, namignuo je zelenim okom i zatvorio vrata za sobom.
Korr se trenutno trgnuo kao i svi u sudnici. Jedino je on vidio njegov odlazak dok su ostali u čudu pogledavali prema praznoj fotelji, drečali i psovali. Pojurio je do velikih vrata, otvorio ih, a na hodniku je ostao miris svježeg proljeća, čaja od mente i mirišljavog duhana. Bio je tu još jedan miris, ali njega Korr nije mogao definirati. No, osjetio je sigurnost u sebe kao nikada do sad, osjetio je kristalnu misao koja se otpetljala iz gordijskih muka, okrenuo se na peti i otrčao ulaštenim pločicama niz stube vojne sudnice dok je dreka sudaca punila praznine mirišljave čekaonice.