Beogradski pisac Đorđe Bajić autor je zapaženih romana Ostrvo prokletih i Žuta kabanica. Osim romana, piše i pripovetke u kojima gradi, koristeći likove iz svojih dužih formi, specifični svet prožet pojavama karakterističnim za horor fikciju kao uobičajenim sastojcima svakodnevnog života. Ovo je jedna od takvih pripovetki, i u njoj su glavni akteri junaci njegovog debitantskog romana Ostrvo prokletih.
1.
Trećeg jula 1984. godine, oko podneva, Beba Novak je ubauljala u kuhinju kuće koju je delila sa Tristanom Ranisterom. Na sebi je imala lepu ali izgužvanu spavaćicu od tirkizne čipke i pufnaste papuče odgovarajuće boje. Kosa joj je bila ućebana od spavanja, podbulo lice bez trunke šminke, a modre oči oivičene tamnim kolutovima. Tristan je bio jedina osoba na svetu kojoj je dozvoljavala da je vidi u takvom izdanju.
„O, zdravo“, čilo ju je pozdravio sveže obrijan i besprekorno obučen cimer. Tristan je već izvesno vreme sedeo za trpezarijskim stolom i gustirao kafu. „Uspavana lepotica me je konačno počastvovala svojim prisustvom.“
„Tristane, dušice...“, reče Beba i sruči se na stolicu naspram njega, „Kako ti ne dosadi? Nemoj me čačkati od ranog jutra. Kada bi samo znao koliko me boli glava...“
„Od ranog jutra? Pobrkala si lončiće, lepotice. Još malo pa će podne.“
„Pa, dobro... Nemoj da cepidlačiš“, pokušala je nevešto da se opravda pretvarajući se da ne primećuje prekor u njegovom glasu. „Za mene je, eto, još jutro. Tek što sam oči otvorila.“
Tristan nije imao ništa protiv toga da Beba izlazi i zabavlja se, au contraire, kako bi rekli Francuzi, ali joj je sve češće prebacivao što je neuobročena. Od kako je pre dva meseca upoznala nekog svog zemljaka na večeri kod Konstans Ešbi, izlazila je gotovo svake noći. Konstans i taj Srbin su, po svemu sudeći, bili prilično bliski, možda čak i u vezi, a Beba im je pravila društvo tokom noćnih ludorija. Istina, Beba i Konstans su više puta zvale i Tristana da im se pridruži, ali njemu nije padalo na pamet da prihvati poziv. Više mu je prijalo da malo čita pre spavanja (upravo je završio Le Kareovu Malu bubnjarku i spremao se da načne novog Milana Kunderu), nego da se u pozne sate smuca po zagušljivim i bučnim londonskim klubovima u koje su voleli da se zavlače Beba i njena ekipa. To je bio njihov svet, ne i njegov.
„Slušaj... Ako ti ne prija, ne moraš da izlaziš tako često“, predložio je Tristan i pred Bebu stavio šolju punu tamnosmeđe tečnosti. „Evo, popij ovo. Još je mlaka.“
Beba nije ništa odgovorila, nije bila u stanju, morala je prvo da se malo pribere i dođe sebi. Ponuđenu šolju je zahvalno prihvatila i narednih nekoliko minuta se usredsredila na srkanje. Nije volela anemičnu filter kafu koju je Tristan spremao, već tursku, jaku i zaslađenu medom, ali nije imala snage da ustane i sama zgotovi ono što je volela da pije. Trebalo je malo vremena, ali ju je kofein na kraju razbudio. Podigla je krmeljiv pogled i dobrih četvrt minuta proučavala Tristanovo lice sa druge strane stola. Bio je još namršten, ali su ga oči odavale. Tokom proteklih osam godina Beba je gotovo do tančina upoznala Tristanovu narav. Radili su zajedno i živeli pod istim krovom – čak i da su želeli da sakriju nešto jedno od drugog, teško da bi im to pošlo za rukom.
„Nego, Tristane...“, počela je Beba. „Misliš da ne primećujem da ti se smeši brk? Pa, taj pogled. Oči ti svetlucaju kô lampice na božićnoj jelki. Ne vredi ti da kriješ. Imaš nešto da mi saopštiš, zar ne? Više nismo nezaposleni?“
„Nismo!“, odgovorio je kao iz topa. Očigledno je sve vreme čekao odgovarajući šlagvort da joj saopšti radosnu vest. „Od sinoć smo uposleni na novom slučaju. I, znaš šta? Ovoga puta je posredi nešto zaista krupno.“
„Pa to je sjajno!“
Već puna četiri meseca nisu imali nijedan jedini angažman. Tristan je cenio privatnost i zazirao od medijskog eksponiranja, pa usluge Agencije nisu reklamirane u novinama. Dok je radio za oca, bio je prisiljen da prihvati svaki slučaj koji bi mu bio poveren, ma koliko nezanimljiv bio. To se sada promenilo. Banalne slučajeve poput praćenja potencijalno nevernih supružnika i prikupljanja materijala za brakorazvodne parnice odbijao je bez razmišljanja – a takvih ponuda, uostalom, i nije bilo mnogo, ne više. Pročulo se da se Agencija specijalizovala za zahtevnije probleme, posebno one koji su imali neke veze sa natprirodnim. Kada su radili, zarađivali su odlično, mnogo više nego što je Beba prihodovala tokom godina kada se isključivo bavila glumom i od toga izdržavala, ali, zbog Tristanove probirljivosti, dešavalo bi se povremeno da i po nekoliko meseci nemaju nikakvog posla. Prethodna godina i prva polovina 1984. su bile posebno sušne. Za osamnaest meseci su imali svega dva-tri slučaja, uz to, kako se ispostavilo, sasvim trivijalna i bez ozbiljnijih izazova. Tristan nije voleo da sedi besposlen, nedostajala su mu uzbuđenja, a Bebi je već počelo da ponestaje novca za krpice i izlaske.
„Hajde, ne drži me u neizvesnosti...“, Beba je vidno živnula. „Daj detalje.“
„Polako, polako. U pitanju je nešto zaista posebno i želim da te još malo držim u neizvesnosti. Moraćeš da se strpiš“.
Tristan je dobro znao da Beba voli da bude u društvu poznatih. Već je napamet znao sve o Bebinoj ljubavi sa Dinom Ridom i drugim javnim ličnostima koje su prodefilovale kroz njen život pre i nakon preseljenja u London. Kada sa sazna ime njihovog novog klijenta, Beba će poskočiti od sreće.
„Ali, dušice...“
„Ne... Ne... Nemoj ti meni dušice. Nećeš me zbrzati, ma koliko slatkorečiva bila... Samo malo strpljenja i sve ćeš saznati“, Tristan napravi kraću pauzu radi dramskog efekta, a onda nastavi. „Dobro. Evo, ovako ćemo... Najbolje je da krenem od početka... Slušaj me pažljivo... Prvo ubistvo se dogodilo pre mesec dana. Stradala je izvesna gospođa Ešton. Suzan Ešton. Učiteljica u penziji i uz to veoma, veoma stara. Imala je blizu devedeset i pretpostavljam da se niko pri zdravoj pameti nije začudio što je otišla Bogu na istinu. Sin ju je pronašao sasvim hladnu i sasvim belu u krevetu, spokojno ušuškanu u uštirkanu posteljinu. Porodični lekar Eštonovih se očigledno nije mnogo udubljivao, te je propustio priliku da detaljno pregleda pokojnicu – zaključio je da je preminula u snu i da je u pitanju prirodna smrt. Tek kasnije, nakon naredna dva ubistva i pompe u medijima, sin se prisetio uboda koje je video na korenu šake svoje majke i digao dreku. Telo je ekshumirano i na njemu su otkriveni identični tragovi kao i kod druge dve žrtve.“
„Dobro, dobro, de“, Beba prekide Tristana i odloži praznu šolju na sto. Znala je o čemu se radi i želela je da malo ubrza stvar. „Pismena sam, čitam i ja novine. Od novinskih napisa o jezivim dešavanjima u Balamu poslednjih nedelja ne može da se živi.“
„Eto vidiš... Znao sam da ćeš shvatiti.“
„Unajmljeni smo da uhvatimo Balamsku Avet. Zar ne?“
„Pusti me da dovršim priču. Malo rekapitulacije ne može da škodi.“ Tristan je svoju sagovornicu sada već otvoreno začikavao. Beba je jutrom umela da bude džangrizava i nije joj bilo potrebno mnogo da plane. Tristanu je to bilo beskrajno simpatično, pa je iskoristio priliku da je malo podbode. Moglo mu se. Znao je da će mu Beba sve oprostiti kada bude saznala ime njihovog novog klijenta. „Za druge dve žrtve se odmah znalo da su u pitanju ubistva“, nastavio je bez žurbe. „Krajem juna je pronađeno telo Elize Bedford, četrdesetogodišnje domaćice, majke dvoje maloletne dece, dečaka i devojčice. Nesrećnica je pre nekoliko godina preživela tešku saobraćajnu nesreću i ostala nepokretna, paralizovana od struka naniže. Ubica ju je posetio tokom noći – ušao je kroz prozor koji je ostao otvoren zbog vrućine. Do jutra u Elizi Bedford više nije bilo ni kapi krvi. Muž je spavao u susednoj sobi i nije ništa čuo, kao ni deca čije su sobe na spratu. Ubica je svoj gnusni posao obavio u potpunoj tišini...“
„I zato su ga novinari prozvali Balamska Avet.“
„Upravo tako! Smrt Elize Bedford je udahnula život priči o Balamskoj Aveti. Novinari su namirisali senzaciju, baš kao i u vreme Jorkširskog Trboseka i udarili po bombastičnim naslovima. Na njihovu sreću, na naredno ubistvo nisu dugo čekali.“
„Znam, znam... Siroti sedmogodišnji dečak, uz to i mentalno retardiran. Užas jedan.“
„U vreme zločina njegovi roditelji su bili na putu. U kuću Makevanovih se privremeno preselila dečakova tetka, sestra dečakovog oca. I ponovo se dogodilo isto. Ubica se tokom noći uvukao u sobu svoje žrtve i napao. Kada je tetka ujutru došla da probudi malog Džefrija za doručak, imala je šta da vidi...“
„Dobro... Sada kada smo se podsetili čitavog slučaja... Govori... Ko nas je unajmio? Dečakovi roditelji?“
„Ne.“ Tristan više nije obuzdavao smešak.
„Sin stare dame?“, nije se predavala Beba.
„Ne.“
„Muž nepokretne žene?“
„Ne.“
„Pa, dobro, ko onda? Da nije Skotland Jard?“, upitala je konačno. Agencija se specijalizovala za slučajeve sa elementima natprirodnog, pa se u dva navrata desilo da ih Skotland Jard zamoli za pomoć. Tristan je pomogao oko rešavanja tih slučajeva pošto je želeo da sa policijom bude u što boljim odnosima. Ja tebi uslugu, ti meni uslugu. Takvo je ustrojstvo sveta u kojem živimo.
Nakon još jednog odričnog odgovora, Beba je izgubila strpljenje i ustala. Uzbuđeno je počela da se šeta po kuhinji.
Osećala je da će Tristan uskoro izgovoriti nešto veliko i važno, pa je mesto više nije držalo. „Reci već jednom, zaboga miloga“, zavapila je. „Nemoj da me mučiš.“
Tristan je shvatio da je vreme da baci karte na sto. Video je da se Beba uznemirila i više nego što mu je bila namera. Nije više želeo da je drži u neizvesnosti:
„Dobro, reći ću ti... Ali, molim te, prvo sedi. Tako... Da li si spremna? U redu, slušaj sada pažljivo. Unajmio nas je vampir na koga je bačena sumnja da je počinio zločine. Edvard Roberts. Čula si za njega?“
Da li je čula za Edvarda Robertsa? Ko nije? Serija Internat Rozenberg u kojoj je tumačio jednu od glavnih uloga je već tri godine bila veliki hit u čitavom svetu. U svim zemljama u kojima je prikazana nalazila se na listi najgledanijih, u prestižnom društvu Kegni i Lejsi, Dinastije, Dalasa i Magnuma.
Edvard Roberts je bio glavni razlog ogromne popularnosti Internata Rozenberg.
Prva sezona serije o doživljajima polaznica prestižnog internata za devojke u Švajcarskim Alpima uknjižila je pristojnu gledanost, ali producenti nisu bili zadovoljni. Uložen je veliki novac, pa je očekivan i veliki uspeh. Šuškalo se da seriji preti ukidanje ako se u drugoj sezoni gledanost ne udvostruči. Posle dugog mozganja, pala je odluka da scenaristi ubace novi lik – misterioznog zgodnog bogataša, vlasnika raskošnog zamka u blizini internata, neodoljivog bonvivana za koga se uskoro ispostavlja da je stogodišnji vampir u potrazi za svojom davno izgubljenom i nikada prežaljenom ljubavi. Novitet je bio što je prvi put u istoriji televizije vampira glumio pravi vampir. Bio je to veliki rizik, rizik koji se i te kako isplatio. Debitant Edvard Roberts je preko noći postao popkulturni fenomen, a gledanost serije se nije udvostručila – već utrostručila.
„Edvard Roberts? Kako je sad pa on u sve ovo umešan?“, bila je radoznala Beba.
„Znaš da se Internat Rozeneberg snima u Pajnvud studijima u Londonu?“
„Naravno. Glumci su uglavnom iz Evrope, pa su američki producenti odlučili da se serija snima u Engleskoj, kako bi se, bar koliko-toliko, uštedelo na troškovima.“
„Upravo tako. Prema tome, Robert je dobar deo poslednje tri godine proveo u Londonu, na snimanju. Otprilike je šest meseci ovde, šest meseci u rodnoj Americi. Zbog toga je početkom maja odlučio da svije gnezdašce u predgrađu Londona, u Balamu. Dosadili su mu hoteli i vreva centra, pa mu se mirni Balam činio kao savršen izbor. Iznajmio je čitav jedan sprat u Dukejn Kortu.“
„Roberts ima ukusa. Dukejn Kort je prava bombona. Svojevremeno, dok sam tražila stan, išla sam tamo da pogledam jednu garsonijeru. Zaljubila sam se na prvi pogled, ali je renta bila zaista paprena.“
„Novac Robertsu, naravno, ne predstavlja problem. Uspešni glumci mogu da biraju gde će živeti, njima para ne manjka.“
Beba se namršti na te Tristanove reči. Nije volela, makar i posredno, da je podsećaju na njenu ne preterano uspešnu karijeru u šou biznisu.
„Sve je išlo po planu“, nastavio je Tristan. „Zakupljeni prostor je adaptiran, glumac se preselio sa svojom svitom u maju... A onda su počela ubistva. I to ubistva koja se dovode u vezu sa vampirizmom. Mislim, prilično je očigledno... Leševi sa tragovima uboda očnjaka i bez kapi krvi u sebi...“
„I neko je to doveo u vezu sa Robertsom?“
„Naravno da jeste. Kako i ne bi? Vest o njegovom preseljenju u Dukejn Kort nije nikada zvanično obelodanjena, ali žitelji Balama su znali za to. Takve stvari se brzo pročuju. Već nekoliko dana se u Balamu održavaju protesti, dušebrižnici zahtevaju da se Roberts protera. Njima se suprotstavljaju oni koji podržavaju glumca... Ma, pravo bure baruta. Dovojna je jedna iskra i da sve plane. Novinari su nanjušili senzaciju, pa su se sjatili u Balam. Roberts i njegov menadžer žele da po svaku izbegnu negativan publicitet. I tu mi stupamo na scenu. Ako otkrijemo ko je zaista odgovoran za zločine, medijski linč će biti sprečen i pre nego što počne.“
„Siguran si da Roberts nije umešan u ubistva?“
„Momak ima neoboriv alibi za sva tri ubistva. Scene u kojima glumi snimaju se noću, od deset uveče do četiri izjutra. Žrtve su stradale između ponoći i jedan.“
„Ako je tako, zašto se uopšte uzbuđuje oko svega? Ne mogu mu ništa prikačiti.“
„Ne mogu, to svakako... Ali, znaš kako je: Robertsov agent se plaši lošeg publiciteta. Po svaku cenu želi da spreči da ime njegovog klijenta bude dovedeno u vezu sa ubistvima. Zato nas je i angažovao. Da pronađemo odgovornog i jednom za svagda stavimo tačku na čitavu priču.“
„Gde je sada Roberts? Pretpostavljam da nije u Balamu.“
„Nije, naravno. Iselio se iz svog novog stana i sada boravi u jednom ekskluzivnom hotelu u centru Londona. U Balam ne sme ni da priviri. Dok si ti sinoć obilazila klubove, ja sam sat vremena razgovarao telefonom sa njim i njegovim menadžerom. Žele da se što pre sastanu sa nama.“
„Prvo moram da se našminkam. A i kosa... Vidi kakva mi je kosa! Valjda ću imati vremena da skoknem do frizera?“
„Polako... Ima vremena. Sa klijentom se nalazimo tek kada padne mrak. Ti se natenane doteruj, a ja ću za to vreme da se kod svojih prijatelja u Skotland Jardu raspitam u vezi sa Balamskom Aveti.“
Kada je rekao šta je imao, Tristan je ustao i zaputio se ka vratima kuhinje. Bebin glas ga zaustavi u naumu. „Pre nego što kreneš, Tristane...“, počela je nesigurno. „Moram nešto da ti kažem... Samo, obećaj da nećeš da se ljutiš...“
„Kako mogu tako nešto da obećam?“, Tristanova obrva se izvi u luk. Položio je ruku na kvaku i čekao. Znao je da mu se neće dopasti to što Beba ima da mu kaže.
„Konstans je... Konstans je mom zemljaku ispričala za Agenciju i ono čime se bavimo i on me je sinoć pitao da li bismo... Da li bismo možda bili zainteresovani da nam se pridruži. Naravno, rekla sam mu da prvo moram tebe da pitam... Tako da...“
„Da nam se pridruži?“, prekide je Tristan. „Tek tako?“
„Pa, dobro... Ne baš tek tako. Morao bi, naravno, prvo sa tobom da popriča. Ti si glavni. Momak je, znaš, zaista na mestu, mogao bi nam biti od pomoći.“
„Ne, Bebo... Ne dopada mi se ta ideja. Pod jedan – nije pravo vreme. Vidiš i sama da nema posla. A kao drugo i još važnije – postoji procedura. Sećaš se kako si ti pristupila Agenciji? Ne može neko tek tako da došeta sa ulice i postane deo tima.“
„Ali, Tristane!“, Beba se nije lako predavala. „Zašto mu ne daš šansu? Videćeš da je on zaista...“
Tristan je još jednom prekide. „Izvini, ali zaista nemam vremena da sada pričam o tome“, reče i izađe.
Kada je ostala sama u kuhinji, Beba je prišla šporetu i uključila ekspres ringlu. Prvo će popiti još jednu kafu, ovoga puta spremljenu onako kako voli, a onda pozvati salon i zakazati friziranje. Imala je vremena.
Stavila je džezvu na ringlu zamišljena i namrštena, a onda joj na licu, dok je čekala da voda provri, zatitra smešak.
Tristan jeste odbio njen predlog, ali ona neće odustati. Ako bude uporna i ubedljiva, Tristan će na kraju popustiti, bila je sigurna u to. Ko je, uostalom, mogao da odoli Bebi Novak kada se zainati?
Dok je kašičicu punu mirisne kafe približavala kipućoj vodi, promrmljala je sebi u bradu: „Na kraju će ipak biti po mome, Tristane Ranisteru. Videćeš!“
2.
Dogovor je bio da se sa Robertsom i njegovim menadžerom nađu u klubu smeštenom u okviru Rojal Palasa, polutajnog hotela vešto skrivenog u bleštavilu Pikadilija, u strogom centru Vest Enda. Momci iz obezbeđenja su ih na ulazu temeljno pretresli, kao da rade na ulazu u Bakingemsku palatu. Zavirili su u svaki džep, prepipali ih od glave do pete. Tristanovo i Bebino strpljenje je bilo na izmaku kada im je u susret došao dežmekasti tridesetogodišnjak sa kaubojskim šeširom na glavi.
„Dobro, dobro... Dosta je momci. Gospodina i damu očekujemo. Garantujem za njih.“
Dok su se probijali kroz vrevu kluba, Konrad Kolt se izvinjavao: „Nemojte se ljutiti, ali, verujte, drugačije ne može. Moramo biti non-stop na oprezu. Znate, ja sam zahtevao od obezbeđenja da bude rigorozno. Ne možete ni da zamislite koliko su Edijeve obožavateljke uporne i snalažljive. Nastane potpuni haos kada god izađe u javnost. Ma, prava pravcata pomama. Mada, naravno, to nije sve. Tu su i pretnje... Mnogima smeta što je jedan vampir toliko uspešan.“
Kolt je uveo Tristana i Bebu u separe ispred koga su stajala dva kao od brega odvaljena muškarca, lično obezbeđenje glumca. Ovoga puta nije bilo pretresa, ali sumnjičavi pogledi nisu izostali.
„Edi, druškane moj, vidi koga ti dovodim: gospodin Ranister i njegova dražesna... Kako beše ime, gospođice?“
„Beba.“
„I njegova dražesna pomoćnica Beba. Oni će nam pomoći, videćeš. Imaju sjajne preporuke. Grof Čenselor ih je nahvalio samo tako. Konstans Ešbi takođe...“ Edvard Roberts i njegov agent su se kretali u veoma eklektičnom društvu. Čenselor je bio bogat i ugledan, a gospođica Ešbi starleta u usponu. Oboje su svojevremeno bili Tristanovi klijenti i oboje su bili veoma zadovoljni njegovim uslugama.
Vampir okrznu pridošlice krajičkom oka ali ne reče ništa, već se samo, iz kurtoazije, mlako osmehnu. Tristan ga je pažljivo osmotrio. Retko je bio u prilici da jednog vampira posmatra izbliza. Bio je zaista lep momak, tu nije bilo dileme – nije čudo što su ga devojke obožavale. Ako je verovati časopisima koji su u nastavcima objavljivali njegovu životnu priču, Edvard Roberts je postao vampir 1918. godine u Čikagu, dva meseca nakon sedamnaestog rođendana. Mladost i lepota koje su ga tada krasile ostale su netaknute zubom vremena.
„Vaš agent nam je upravo objašnjavao da nije lako biti u medijskoj žiži“, Tristan je počeo. „Da vam obožavaoci i novinari ne daju mira.“
„Prvih godinu, godinu i po, ta pažnja mi je, da se ne lažemo, izuzetno prijala“, odgovorio je Edvard „Sada me sve to veoma zamara.“
„Vaš agent mi kaže da je bilo i pretnji.“
„Da, da“, ubaci se Kolt. „Stižu svakog dana. Užas jedan... Sirotog Edija nazivaju svakakvim imenima. Kako ono beše? Sotonino seme. Isisavač života. Me, ne biste verovali... A Edi je jedan tako fin mladić. Ne bi ni mrava zgazio. Šta da se radi. Cena slave.“
Razgovor u separeu je tekao opušteno, što je, imajući u vidu okolnosti, bilo prilično neobično. Glavnu reč je vodio Edvardov agent, dok je njegov štićenik tek povremeno na vreme, više reda radi i iz pristojnosti, ubacio koju. Činilo se da ne voli da priča i da mu je, bez obzira što je to pokušavao da prikrije strateški raspoređenim osmesima, prilično dosadno. Nije bio previše zainteresovan za ishod razgovora i planove koje su kovali Kolt i Tristan, bez obzira što bi, kada bi došlo do pogoršanja situacije u Balamu, to moglo skupo da ga košta. Uporno je ignorisao Bebu koja je sedela pored njega i bezuspešno pokušavala da mu skrene pažnju svojim izdašnim dekolteom. Vampiri su zaista čudna sorta.
„Nije malo onih koji Ediju žele da naude“, objašnjavao je Kolt. „Mnogima smeta što je jedan vampir toliko medijski eksponiran, što je obožavan, idol miliona mladih.“
„Dobro... Vi mislite da neko od tih fanatika želi da smesti vašem klijentu? Čak i po cenu ljudskih života?“
„Dragi gospodine. Svet je pun ludaka i čudaka. Takvi su na sve spremni. Da, mislim da neko namerno želi da oblati Edija i da mu ne smeta da gazi preko leševa kako bi postigao cilj. Neko želi da mu uništi karijeru, a možda i nešto gore... Dobio sam pouzdanu informaciju da je situacija u Balamu na ivici ključanja. Edijevi protivnici već dva dana organizuju proteste ispred Dukejn Korta. Ako Balamska Avet ne bude uhvaćena u najkraćem roku, Edi će uskoro za vratom imati rulju spremnu za linč. Ne smem ni da pomislim šta bi sve moglo da se dogodi ako novinari počnu da ga razapinju. Za sada sam uspeo da sprečim objavljivanje laži u medijima, pretio sam i preklinjao, ali samo je pitanje dana kada će neki novinarčić plasirati priču o čuvenom glumcu koji sisa krv staricama, invalidima i deci. To što Edi ima alibi za sva tri ubistva, to kao da malo koga zanima... Novinari žele senzaciju po svaku cenu, a rulja... Rulja želi krv. Hoće da vide vampira na lomači, istina ih ne zanima. Ako se pod hitno nešto ne preduzme, plašim se...“
„Ništa ne brinite. Moja saradnica i ja ćemo još danas krenuti u Balam. Prioritet nam je poznat: uhvatiti ubicu po svaku cenu i što pre.“
„Tako je, tako je... Skinuti ljagu sa imena mog klijenta, sprečiti medijsku katastrofu koja se kotrlja iza brega.“
„Meni je samo žao što ne mogu u svoj novi stan“, odjednom se ubaci Edvard. „Da znate samo koliko je lep. Potpuno je uređen u art deko stilu. Nabavio sam lampu od kristala u obliku aviona, prekrasno staro ogledalo sa rukom izrezbarenim ramom, sekreter od ružinog drveta iz 1925. godine... Znate li koliko mi je vremena bilo potrebno da sve to sakupim? I šta sad? Zabranjuju mi da odem u svoj stan. Šta mislite, kada ću moći da se vratim u Dukejn Kort? Uskoro?“
* * * * *
„I? Kako ti se svideo Edvard?“, upita Tristan Bebu dok su se vozili taksijem prema Krejven Roudu. „Razočarana?“ Znao je da je Beba velika koketa i da više od svega voli da bude primećena, u centru pažnje. Susret sa Edvardom Robertsom bio je veliki udarac za njen ego.
„Ma, pusti... Video si i sam... Gotovo me nije ni pogledao. Nisam očekivala da mi padne u zagrljaj i zakune na večnu ljubav, ali bi bilo lepo da je makar primetio da sam u prostoriji. Mislila sam da haljina koju sam obukla može i mrtve da zaintrigira... Kad ono: njega više zanimaju tamo neke starudije od žive žene.“
„Nemoj da to previše primaš k srcu i shvataš lično. Vampiri su takvi. Znaš, sreo sam već jednog ranije. Bio je isti kao Edvard. Potpuno nezainteresovan za sve osim za samog sebe. Drugi ih zanimaju samo kad ogladne.“
„Jadne one devojke koje luduju za njim. Nisu ni svesne kakva je to santa leda. A u seriji... Gledao si seriju? Sve pršti od romantike.“
„Javna je tajna da vampire seks ne zanima previše. Što i ne treba da čudi, imajući u vidu svu tu ledenu krv koja teče njihovim venama.“
„Ne zanima ih seks, a?“, bio je sada red na Bebu da bocne. „Onda si i ti, dušice, pomalo vampir. Zar nisam u pravu? Kada ti je poslednji put neko prenoćio u sobi? Ponekad kao da zaboravljaš da živimo pod istim krovom. Od mene, sve i da hoćeš, ne možeš ništa da sakriješ.“
„Bebo, zaboga...“, Tristanu je bilo neprijatno.
„U redu. U redu... Prvo ćemo da se usredsredimo na Balamsku Avet, pa ćemo se tek nakon toga posvetiti tvom ljubavnom životu. Šta si smislio? Koji je plan? Ovoga puta ćemo se sukobiti sa vampirom. Neće nam biti lako.“
„Sa vampirom? Ne, ne... Nije u pitanju vampir. Dok si bila kod frizera, prostudirao sam podrobno dosijee sve tri žrtve i zamolio oca da se malo raspita kod svojih prijatelja policajaca u Balamu. Uočio sam nešto veoma zanimljivo. Ubijene žene godinama unazad gotovo da nisu izlazile iz svojih kuća, osim što bi sa vremena na vreme išle na kontrolu u Bolnicu Bolingbruk.“
„Obe su išle u istu bolnicu?“
„Da. A pregledi se, naravno, zakazuju tokom dana. Kako bi jedan vampir mogao da uoči svoje buduće žrtve kada se dobro zna da krvopije ne podnose dnevnu svetlost? Ne: ubica nije vampir, već imitator. U to sam gotovo potpuno siguran. Pored toga, razmišljao sam dosta i o profilu žrtava. Ubica ih ne odabira nasumično i to nam ide u korist.“
„Ne odabira nasumično? Da li si siguran? Ne primećujem šta ih to spaja. Osim što su svi iz Balama.“
„Bebo, koncentriši se malo. Zaboravila si šta sam ti rekao pre minut. Gospođa Ešton i gospođa Bedford su išle na redovne kontrole u Bolingbruk. A mali Džefri Mekevan je živeo u blizini Bolingbruka.“
„U pravu si. Dobro. Znamo u kom delu Balama ubica vreba svoje žrtve. Ali to nije dovoljno. Moramo mu postaviti mamac kome neće moći da odoli.“
„Razmišljao sam i o tome. Gospođa Ešton je bila stara, na ivici smrti, Eliza Bedford godinama nepokretna, dečak ometen u razvoju. Ubica očigledno bira žrtve koje smatra manje vrednim od ostalih, na neki način kao da želi da im prekrati muke.“
„Ubistva iz milosrđa?“
„Pa, ne baš. Ali... Hm. Znaš šta? Ima tu nečega. Mozgao sam i mozgao, pa na kraju smislio šta nam valja činiti. I, Bebo?“
„Da, dušice?“
„Znam da tvoj susret sa Edvardom Robertsom nije prošao onako kako si priželjkivala, ali imam za tebe jednu potenicijalno dobru vest. Ispuniće ti se jedan davnašnji san.“
„O?“, zainteresovala se Beba.
„Moram prvo da obavim nekoliko telefonskih razgovora i sve utanačim. Znaš kako se kaže – prvo skoči, pa reci hop! Ali, ako sve bude išlo po planu... Sutra se useljavamo u Dukejn Kort.“
3.
Dan je bio sparan, neodlučno englesko leto u punom zamahu. Nebo je tokom prepodneva bilo vedro, a onda su odnekud doplovili sedefasti oblaci iskrzanih krajeva iza kojih je, kako je dan odmicao, sunce sve ređe i stidljivije izvirivalo.
Do Balama su putovali vozom, a onda su ispred železničke stanice zaustavili taksi koji ih je odvezao do Dukejn Korta. Invalidska kolica u kojima je sedeo maskirani Tristan zakomplikovala su putovanje, što je bilo i za očekivati, ali bez njih nisu mogli – ona su bila sastavni deo plana. Tristan je nabavio najlakša kolica koja je mogao da pronađe u tako kratkom roku, teška svega 15 kilograma i po potrebi sklopiva, ali Bebi svakako nije lako. Na sreću, tokom puta bi se uvek našao neki plemenit muškarac koji je bio raspoložen da joj pomogne. Beba je kavaljerima u znak zahvalnosti delila osmehe kao deci bombone, a dobila je i dva veoma konkretna poziva na večeru.
Taksijem, ispostavilo se, nisu mogli da se probiju do glavnog ulaza Dukejn Korta. „One dileje i danas protestuju“, promrmlja rezignirano brkati taksista. „Žao mi je, ali moraćete dalje sami.“
„Pa, dobro“, reče Beba i posegnu za svojom tašnicom u želji da namiri ceh. „Šta da se radi. Izgleda sa smo gospodin Irving i ja odabrali nezgodan dan za dolazak. Ali, ništa ne brinite. Snaći ćemo se već nekako.“
Gospodin Irving je zapravo bio Tristan, doduše pod teškom maskom. Šminka i seda perika su mu dodali nekoliko decenija, mršavo telo je držao pogureno i opušteno da bi delovao što starije i nemoćnije. Beba je na sebi imala belu uniformu medicinske sestre, veoma pripijenu i veoma seksi. Kosu je podigla u punđu i na vrh glave stavila belu kapicu sa crvenim krstom na sredini oboda. Maskarada je bila ključni deo plana koji su smislili kako bi uhvatili Avet.
Brka je pomogao Tristanu da izađe, a za to vreme je Beba rasklopila invalidska kolica koja su se nalazila u prtljažniku taksija. Nedugo zatim, Beba je već kotrljala „bolesnika“ ka ulazu. Nije žurila, pa je Tristan imao vremena da natenane prostudira zgradu kojoj su se približavali.
Dukejn Kort je zaista bila nešto posebno.
Visoka crvenkasta građevina se prostirala poput džinovskog saća i dominirala okolinom, u zasenak bacivši sve druge zgrade u blizini. Sagrađen od cigle i metala i ukrašen snežnobelim detaljima, ovaj stambeni blok je odisao art deko elegancijom, pa nije čudilo što je postao jedan od zaštitnih znakova Balama. Izgradnja je trajala od 1935. do 1938, a u vreme završetka radova Dukejn Kort je bio poslednji arhitektonski krik: pod istim krovom nalazilo se gotovo sedam stotina zasebnih stambenih jedinica različitih veličina, otmeni restoran, bar i klub sa svim pogodnostima. Tokom proteklih pola veka Du Kort se menjao, ali je uspeo da održi nivo. Odustalo se od planova za baštu na krovu i terena za skvoš, ali je foaje i dalje bio raskošan kao nekada, a nekoliko japanskih vrtova je brižljivo održavano i negovano.
Tokom Drugog svetskog rata i kasnije se pričalo da je Hitler planirao da Dukejn Kort iskoristi za svoj štab jednom kada pokori Britaniju i da je to bio razlog zbog koga je bio pošteđen tokom nemačkog bombardovanja.
Bilo kako bilo, zgrada je bila zaista prekrasna i Tristanu je bilo jasno zašto Beba želi da u njoj živi. U Dukejn Kortu su boravili brojni umetnici i poznate ličnosti, uključujući i striptizetu Kristin Kiler koja se početkom šezdesetih proslavila zahvaljujući aferi Profjumo. Beba je uživala u skandalima i volela ekskluzivno društvo, pa bi se u takvom okruženju osećala poput ribe u vodi.
Kada su se približili rulji, Tristan diskretno dade znak Bebi da još više uspori. Broj okupljenih je bio gotovo trocifren. Na levoj strani od ulaza su stajali protivnici Edvarda Robertsa, njih trideset ili četrdeset. Bili su u manjini pa su to pokušali da nadoknade tako što će biti bučniji. Transparenti koje su držali su obznanjivali: KOLIKO NAS JOŠ MORA DA UMRE? i UBICA EDVARD ROBERTS – NAPOLJE IZ BALAMA. Nasuprot njima, nalazila se povelika grupa devojaka u školskim uniformama poput onih koje su u seriji nosile štićenice internata Rozenberg – rukovodstvo londonske ispostave kluba obožavatelja Evdvarda Robertsa očigledno nije sedelo skrštenih ruku. Bez obzira na sveopštu gungulu i dreku, situacija je bila pod kontrolom. Desetak bobija je pažljivo nadgledalo svaki korak demonstranata i bilo spremno za akciju. Jedan mladi policajac je pomogao Bebi da prokrči put kroz gomilu i dogura kolica sa „bolesnikom“ do glavnog ulaza.
Stan koji su dobili na korišćenje se nalazio u prizemlju istočnog krila – Konrad Kolt je iskoristio svoje kontakte u Dukejn Kortu da obezbedi ono što je Tristan zahtevao. Kućepazitelj je Bebu i Tristana sproveo lavirintom hodnika i uskoro su se obreli u minimalistički nameštenom dvosobnom stanu.
„Koliko shvatam, nećete se dugo zadržavati?“, upitao je kućepazitelj Bebu.
„Ne verujem. Čim gospodin Irving završi preglede, vraćamo se u Birmington. U svakom slučaju, ne brinite. Na vreme ćemo vas o svemu obavestiti.“
Kada je kućepazitelj izašao iz stana, Beba je prišla prozoru i navukla zavesu. Tristan je uzdahnuo sa olakšanjem, ustao i protegao se. „Skroz sam se ukočio. Nije lako izigravati invalida, uopšte nije lako. Da sam još samo pola sata ostao u ovoj skalameriji, ne bih više mogao da hodam sve i da hoću. Noge su mi skroz utrnule.“
„A šta tek ja treba da kažem?“, bio je red na Bebu da se požali. „Okilavila sam se od ovih prokletih kolica. Znaš, nije lako gurati 90 kilograma tamo-vamo, pa čak i kada su na točkovima.“
„Možda je ipak trebalo da tebe maskiramo u staricu, a da ja glumim ispomoć. Lakše bi bilo.“
„Bilo bi lakše, to da... Ali koga bismo uspeli da prevarimo?“, namignu Beba. „Čuj ti njega... Da ja budem nemoćna starica? Ja? Sa ovako bujnim grudima i savršenim licem? Niko pri zdravoj pameti u to ne bi poverovao, pa sve da me je Rob Botin lično maskirao.“
Bez obzira na sve komplikacije koje su imali zbog maskarade, Baba i Tristan su dobro znali da drugačije ne može. Ubicu treba namamiti, isterati na brisani prostor. Balamska Avet je tražila lake mete i „gospodin Irving“ je savršeno odgovarao njegovom ukusu – bio je star, nepokretan i potpuno dementan. Uz to, odseo je u Dukejn Kortu – njegova smrt bi došla kao kec na jedanaest svima onima koji su bili protiv Edvarda Robertsa. Ubistvo u istoj zgradi u kojoj je vampir svio gnezdo! Kakva bi samo to senzacija bila! To što je Edvards sada izbegavao Balam u širokom luku, ubici nije bilo važno. Kada jednom počnu nagađanja, teško ih je zaustaviti.
Pošto je uklonio masku sa lica, Tristan se raskomotio i opružio na krevetu. Do mraka su mogli da se opuste, nije bilo nikakve opasnosti. Beba je otišla u kadu da opusti bolne mišiće, a Tristan je leškario i razmišljao.
Bio je ponosan na dosadašnje uspehe Agencije, veoma ponosan. Ipak, upravo je slučaj Balamske Aveti trebalo da bude najsjajniji dijamant u kruni, veliki trijumf zahvaljujući kojem će njegovo ime biti izgovarano sa divljenjem i strahopoštovanjem. Edvards i Kolt su pripadali holivudskom plemstvu. Dobro, možda nisu bili baš prva liga, ali jesu bili pri vrhu. Njihove preporuke će mu pomoći da dostigne ono čemu je težio. Samo, prvo će te preporuke morati da zasluži. Da uhvati Balamsku Avet pre nego što ponovo ubije, pre nego što se neko tabloidno piskaralo dovoljno okuraži da opljune po Edvardu Robertsu.
Neće biti lako, mislio je Tristan, ali uspeću. Moram da uspem... Tu je Beba. Na nju uvek mogu da se oslonim. Imamo odličnu strategiju. A tu je i uveravanje gospođe Gil da će sve proteći kako treba, bez i najmanjeg problema. Do sada nijednom nije pogrešila. Neće ni sada. Sigurno.
Beba se ljutila zbog toga, ali poslednjih godina Tristan se prilično oslanjao da gospođu Gil – možda i više nego što je i sam sebi želeo da prizna. Koristio je on i ranije usluge „pre-koga“, ali se gospođa Gil pokazala kao najpouzdanija. Njoj je najviše verovao. Kad god bi prihvatio neki novi slučaj, Tristan bi, vodeći računa o vremenskoj razlici između Londona i Los Anđelesa, okretao njen broj. Da se konsultuje. Stara dama je imala odlične prekognitivne sposobnosti, a uz to je, iako je sigurno imala preko osamdeset godina, bila bistre pameti. Njeni saveti su Tristanu bili od ogromne pomoći. Kada se baviš ovako opasnim poslom, mnogo koristi da unapred znaš u šta se upuštaš, šta te čeka na krivudavom i mračnom putu pred tobom. To smanjuje rizik, umiruje živce.
Gospođa Gil jeste bila veoma korisna, to svakako, ali je ipak Beba bila ta kojoj je Tristan najviše dugovao i na koju se mogao osloniti u svako doba dana i noći.
Tristan je već dve godine radio samostalno kada je, u leto 1975. godine, otputovao u Rim kako bi uhvatio manijaka čiji su plen bile mlade glumice. Tokom tog slučaja, upoznao je Bebu Novak i zadivljen njenom preduzimljivošću ponudio joj posao u Agenciji; to je bio verovatno najpametniji potez koji je do sada povukao u svom životu. Beba se preselila u London, godinu i nešto dana su rešavali manje zahtevne slučajeve, da bi tokom 1977. godine naišli na dva krupna izazova. U martu su rešili slučaj koji je Tristan u svojoj kartoteci zaveo kao Dijamantski ujed, a u avgustu su po prvi put putovali u Los Anđeles i zaštitili Kristinu Kraford, usvojenu kćerku čuvene Džoan Kraford, od uporne fantomske prikaze koja joj nije dala mira. Slučajevi su se nizali jedan za drugim, uključujući još jednu posetu El-eju, ovoga puta na poziv čuvenog Hjua Hefnera. Ujesen 1982. uhvatili su se u koštac sa dijaboličnim ubicom koji je podražavao modus operandi Džeka Trboseka i izbavili Konstans Ešbi od sigurne smrti... Tokom desetak godina postojanja, Agencija je stekla solidnu reputaciju – po otmenim londonskim kuloarima se uveliko šuškalo da je Tristan Raniser pravi čovek za vas ako imate problema sa onostranim. Veliki deo zasluga za uspeh je pripadao Bebi koja možda na prvi pogled nije izgledala kao poslu najposvećenija osoba na svetu, ali je imala nepogrešiv dar da reaguje u pravom trenutku i spase stvar od propasti. Tristan se nadao da će tako biti i ovoga puta.
Tristan je bio sasvim ubeđen da Balamska Avet nije vampir, već da je u pitanju imitator, neko ko želi da smesti Edvardu Robertsu, da ga ocrni kako bi javnost poverovala da je glumac okrutni ubica, krvopija iz najstrašnijeg košmara. U viziji gospođe Gil, taj neko će doći u Tristanovu sobu druge ili treće noći njegovog boravka u Balamu. A tada...
Tada će dolijati jednom za svagda.
Popodne i prva noć u Balamu su protekli mirno. Tristan je načeo Nepodnošljivu lakoću postojanja, Beba je turpijala nokte i dobrih sat vremena razgovarala sa ljubopitljivom Konstans koja je uporno pokušavala da izvuče što više detalja o slučaju na kome su radili.
Naravno, nisu propustili ni da se pripreme za ono što ih je očekivalo – Tristan nije ništa voleo da prepusti slučaju.
Vatreno oružje, po običaju nisu nosili sa sobom, ali je zato tu bio lakirani i somotom postavljen kovčežić u kojem se nalazila oprema za uništavanje vampira: tri naoštrena glogova kolca, deset punjenja posrebrene svete vodice i pakovanje ampula sa esencijom belog luka. Kovčežić su poneli za svaki slučaj. Tristan se uzdao u svoju procenu: verovatnoća da će se sukobiti sa vampirom bila je gotovo nepostojeća, ali nije bilo potrebe reskirati. Što je sigurno – sigurno je, objasnio je Bebi dok ju je podsećao šta treba da radi ako se kojim čudom ipak sukobe sa kakvim krvoločnim i na sve spremnim vampirom.
„Važno je da kolac zabiješ pravo u srce“, objašnjavao je. „Ni levo, ni desno, već usred srede. Jedan ubod na pravo mesto i ćao.“
„Uh, nadam se da nije u pitanju vampir“, rekla je Beba dok je ponavljala pokret koji joj je pokazao Tristan.
„Ma, nije. Sigurno. Ovo vežbamo iz predostrožnosti. Znaš kako sam te učio?“
„Znam, znam... Bolje biti na sve spreman, nego u ćošak sateran.“
Za lažnog vampira su pripremili moćni omamljivač se električnim napajanjem koji je mogao da obori i bika u naponu snage – a bilo je tu još nekih korisnih stvarčica za onesposobljavanje i onesvešćivanje.
Balamska Avet, mislio je zadovoljno Tristan, neće imati nikakve šanse.
Oko devet sati sledećeg jutra otišli su taksijem do bolnice. Namera im je bila da Tristan, to jest gospodin Irving, bude primećen i da svima daju do znanja gde je odseo. Beba je kotrljala „bolesnika“ sa jednog kraja Bolingbruka na drugi, pričala glasno sa dežurnim osobljem, delila posetnice sa adresom Dukejn Korta i raspitivala se o svemu i svačemu.
Pokojnice su bile redovne na ortopediji, pa su se Tristan i Beba uglavnom usredsredili na to odeljenje. Potpuno neočekivano, Bebi su ponudili da „gospodin Irving“ bude pregledan istog dana, pa je morala da improvizuje kako bi to izbegla.
Staračka maska koju je Tristan imao na sebi je bila izvanredna, ali ne bi na duže staze zavarala nijednog lekara. Ispod šminke i staromodne odeće nalazilo se čvrsto telo muškarca u najboljim godinama. Lekarski pregled bi jednom za svagda razotkrio njihovu šaradu, a to nije smelo da se dogodi ako su želeli da plan uspe.
„Sutra bi bilo bolje, danas nikako ne možemo...“, vrdala je Beba. „Moramo da budemo u Dukejn Kortu za pola sata, očekujemo jedan važan telefonski poziv.“
Glavna medicinska sestra na ortopediji je bila pomalo zbunjena Bebinim odbijanjem. „Ali, kažem vam da imamo slobodan termin, jedan pacijent je otkazao. Zašto danas ne biste završili pregled kada ste već tu? Sutra ćete morati ponovo da dolazite...“
„Znam, znam. U pravu ste. Ali, eto... Znate... Neka. Ne smeta. Gospodin Irving uživa u našim malim šetnjama.“
U Bolingbruku su se zadržali sat i po, na šetnju u okolini bolnice su utrošili još toliko. Negde oko pola dvanaest su se vratili u Dukejn Kort. Demonstranti su se i dalje rojili ispred ulaza, ali ne više u onom broju kao prethodnog dana. Verovatno se pročulo da je Edvard Roberts napustio svoj penthaus i da ne namerava da se vraća.
„Misliš da će ubica večeras zagristi?“, pitala je Beba kada su ušli u stan i zaključali vrata za sobom.
„Nadam se da hoće. Nadam se da hoće“, odgovorio je Tristan, dok je pažljivo sa lica skidao veštačke obrve i brkove. „Sav sam se osuo od ovog prokletog lepka. Ne bih voleo da sutra ponavljamo ovu maskaradu.“
Nada je jedno, ali stvarnost već nešto sasvim drugo.
Noć je protekla mirno, pa su Tristan i Beba morali da posete bolnicu i drugo jutro za redom. Bebu su već počele da prepoznaju i pozdravljaju medicinske sestre i momci koji su radili u obezbeđenju, pa čak i pacijenti koji su na kontrole ili vežbe dolazili dan za danom. Beba je zastajala pored svakog ko je pokazivao makar i mrvicu entuzijazma za komunikaciju. „Nesrećni deka“, brbljala je svakom ko je pristajao da sluša. „Šlogirao se i sada je zaista u tužnom stanju. Ma, pogledajte ga. Kô biljka. Nit zbori, nit romori. Pa još pride i ta nezgodna povreda kičme, užas jedan. Nego, kako je Dukejn Kort lep! Sin gospodina Irvinga nam je zakupio fin dvosoban stančić, imamo sjajan pogled na baštu. Hvala Bogu da je stan u prizemlju, inače ne znam kako bih sa ovim kolicima. I ovako jedva uspevam da se izborim.“
Malo pre nego što će ga dežurna sestra prozvati, Tristan je stisnuo plastičnu bočicu sa veštačkom mokraćom koju je držao u džepu. Hladna tečnost je odmah počela da mu natapa pantalone i kaplje na pločice koje su prekrivale pod čekaonice.
„Ah! Nevaljali deka! Nevaljali deka!“, Beba je, tobože iznenađena, poskočila sa stolice. „Pa vi ste se upipili! Kako ćemo sada kod čika doktora?“
Pregled je naravno, bio pomeren za sledeći dan.
Kada su se po drugi put vratili iz Bolingbruka u Dukejn Kort, Beba reče: „Ovo danas nije loše prošlo. Ali, šta ćemo sutra? Deka će morati da napuni gaće kako bi izbegao pregled.“
„Ne brini, Bebice. Neće biti treće posete bolnici. Ovo je veče koje čekamo. Videćeš da...“ Tristan nije uspeo da dovrši rečenicu. Prekinula ga je glasna zvonjava.
Beba posegnu za telefonom. „Halo?“ Ćutala je dok je njen nevidljivi sagovornik govorio šta je imao, a onda pogledom potražila Tristana i pružila mu slušalicu. „Za tebe. Gospođa Gil.“
Razgovor sa vidovnjakinjom nije dugo trajao.
Beba je po izrazu Tristanovog lica zaključila da su vesti povoljne i pre nego što je odložio telefon i rekao joj: „Zar ti nisam pre minut rekao da nema razloga za brigu? Gospođa Gil je upravo imala novu viziju i sada je potpuno sigurna. Večeras primamo posetu. Balamska Avet dolazi po deku upišanka.“
Čekanje se, kako to već obično i biva, odužilo.
Sakriven iza lepog četvorodelnog paravana od bambusovog drveta, Tristan je već puna tri sata pažljivo posmatrao prozor kroz koji je ubica trebalo da uđe. U susednoj sobi, u krevetu ali budna, ležala je Beba. Oboje su napeto osluškivali šum noći. Kada bi samo Balamska Avet bila uviđavnija i malo požurila. Ponoć je već odavno prošla.
Konačno, već kada je počeo da dovodi u pitanje proročanstvo gospođe Gil, Tristan je uočio senku sa druge strane okna. Senka je jedno vreme bila sasvim nepomična, a onda se gotovo neprimetno pomerila. Ipak, izvežbano Tristanovo oko se nije dalo prevariti. Brzo je pogledao na sat. Fluorescentne skazaljke su pokazivale da je tri minuta do jedan.
Polako, veoma polako i sasvim bešumno, prozor je počeo da se otvara, a onda, hitro ali bez i najmanjeg zvuka, tamna prilika je zakoračila u sobu.
Tristan je zadržio dah! To je to! Balamska Avet je upala u zamku. Još samo malo i gvožđe će škljocnuti: ubica će biti uhvaćen, više se neće šunjati noću i ubijati nedužne i nemoćne.
Još samo malo, još samo malo...
Tristan je čekao pravi trenutak. Posmatrao je kako senka polako prilazi krevetu. Prostorija je bila u gotovo potpunom mraku, ali je slaba mlečna svetlost ulične svetiljke bila dovoljna da obasja čovekoliku konturu ispod posteljine. Balamska Avet je ponovo zastala i nekoliko dugih sekundi posmatrala svoju buduću žrtvu. Tristan se nasmeja u sebi. Varka je uspela. Pre nego što je zauzeo busiju, Beba i on su namestili ćebad i jastuke tako da je u pomrčini izgledalo kao da krevet nije prazan, da u njemu neko spava. Balamsku Avet je čekalo iznenađenje. Veliko, veliko iznenađenje!
Tristan tada oseti snažan, karakterističan miris. Hloroform! Senka se još jednom pomeri i ruka u kojoj se nalazila natopljena krpa poče da se spušta ka uzglavlju kreveta.
Kucnuo je čas da se reaguje!
Tristan na paralizatoru pritisnu dugme za punjenje a onda, uz bojni poklič, odgurnu paravan i jurnu prema tamnom obličju nadvijenom nad krevetom. Posetilac se trže, ustuknu, ali nedovoljno brzo da izbegne Tristana koji mu je vrh paralizatora prislonio na vrat. Prostoriju na dve sekunde obasja treperava plavičasta svetlost. Začu se ropac, a onda i tup udarac kada je telo omamljenog tresnulo o parket.
Vrata susedne sobe se otvoriše uz tresak. „Tristane“, Bebin glas je podrhtavao od uzbuđenja. „Šta se događa? Da li smo ga uhvatili?“
„Jesmo, još kako! Brzo, svetlo!“
Bebi nije trebalo dvaput da se kaže. Začulo se tiho škljocanje prekidača, a onda sijalice u lusteru blesnuše i rasteraše mrak.
„O-ho! Šta imamo ovde“, Tristan je gotovo u trku, ne skrivajući zadovoljstvo, obišao krevet kako bi proučio ulov. „Izgleda da je zloglasna Balamska Avet završila svoju karijeru.“
Tristan čučnu kako bi što bolje proučio muškarca na podu. Njihov posetilac je imao tridesetak i nešto godina. Ležao je na boku, zatvorenih očiju, sasvim nepomičan. Tristan ga je odmah prepoznao. Bio je u pravu. Ubica nije bio vampir.
„Opa! Znaš ko je ovo? Jedan od momaka iz bolničkog obezbeđenja. Onaj krupni, sa slabom kosom i sitnim očima. Sve se uklapa. Sada znamo kako je pronalazio svoje žrtve.“
Muškarac na podu je bio pravi grmalj. Mora da je imao preko sto kila, a ispod crne odeće koju je imao na sebi nazirali su se nabrekli mišići. Verovatno je svakodnevno išao u teretanu. Tristana je čudilo kako je moguće da se neko toliko krupan kreće gotovo bešumno, ali se u životu nagledao i neobičnijih stvari.
Ostavši u čučnju, Tristan je zavirio u ranac koji je napadač nosio sa sobom. Našao je bočicu hloroforma, nekoliko igala, dve prazne dvolitarske plastične flaše i spravicu za ispumpavanje krvi uz pomoć koje je Balamska Avet žrtve lišavala života.
Oči grmalja se iznenada širom otvoriše i on pesnicom iz sve snage udari Tristana posred lica. Debela rolka koju je napadač imao na sebi umanjila je dejstvo paralizatora. Muškarac na podu nije bio u dubokoj nesvesti, već samo omamljen.
Sledećeg trena, napadač se nađe na Tristanu, sede mu na grudi i poče da udara. Pesnice su bez milosti bombardovale po Tristanovom licu i grudnom košu. Jedan udarac, drugi, treći...
Zanet, grmalj nije obraćao pažnju na ono što se događalo iza njegovih leđa. Beba nije oklevala. Pritrčala je i zarila glogov kolac između napadačevog kičmenog stuba i lopatice. Vrh drveta je ostao zariven u mesu, ali ubod nije bio dubok. Beba je izgubila prisebnost i umesto da odmah izvuče kolac i zamahne još jednom, ustuknula je. Grmalj jeknu, ustade i okrete se prema njoj. Rukom posegnu iza leđa i naslepo iščupa kolac iz sebe, pa ga prepolovi kao čačkalicu.
„Uh, kučko“, prosikta i odlučno zakorači prema ženi koja mu je nanela bol.
Beba je pokušala da pobegne u drugu sobu i domogne se svog omamljivača na noćnom stočiću, ali je uspela da odmakne svega korak ili dva pre nego što ju je sustigao. Prsti se upleše u Bebinu kosu i ona istog trenutka oseti strahovit bol, pa izgubi tle pod nogama.
Napadač je svom silinom privuče sebi, uhvati za ramena, podiže kao lutku i baci natrag u sobu, na paravan iza kojeg se ranije skrivao Tristan. Udarac je bio silovit i Beba je izgubila svest, doduše samo nakratko, ali kada je desetak sekundi kasnije došla sebi, bilo je prekasno. Napadač ju je pritiskao kolenima, ogromnim šakama ju je stezao oko vrata. Pokušala je da se oslobodi, ali nije vredelo. Što se više koprcala, šake su je sve jače stezale.
Zar je ovo kraj, mislila je dok je gledala u mržnjom izobličeno lice iznad sebe, zar ovako da završim?
Iznenada, stisak popusti. U Bebina napaćena pluća jurni svež vazduh. Ona se zagrcnu od sopstvene pljuvačke i poče da kašlje.
Napadač kriknu iznenađenja i taj urlik se odmah zatim pretvori u vapaj neverice i straha. Dugi beli prsti obuhvatiše napadačevu glavu i odmah zatim mu, kao da je u pitanju kokoška a ne muškarac od stotinu kilograma, zavrnuše šiju. Beživotno telo zatim polete u stranu, stropošta se u ugao sobe poput vreće krompira.
Bebi je trebalo malo vremena da povrati dah i vrati disanje u normalu, a onda se poduprla laktovima i pogledala ispred sebe.
Imala je šta da i da vidi.
Dva crvena oka koja su je posmatrala sa velikim zanimanjem. Zažarene, hipnotičke oči bile su usađene na bledom licu mladića koji je stajao nekoliko koraka dalje. Oči su bile pogrešne boje, lice bleđe nego obično, ali je odmah prepoznala te crte. Bio je to Časlav, Bebin zemljak sa kojim je protekla dva meseca izlazila gotovo svake noći.
Usta spasioca se razvukoše u gotovo stidljivi osmeh kada je video da ga Beba posmatra – ispod gornje usne blesnuše dva šiljata bela očnjaka.
O, bože, pa on je vampir, pomisli Beba i telom joj prostruji novi talas straha dok su joj se u mislima gomilala pitanja. Šta se ovo događa? Otkud? Kako?
„Zdravo“, reče Časlav na srpskom. „Izvini što ja ovako nenajavljeno, iznenada, ali, kada se sve oduzme i sabere, verujem da ti je drago što sam banuo.“
„Časlave? To si ti? To si stvarno ti?“, Beba je bila potpuno zatečena.
„Jesam, glavom i zubima“, naklonio se. „Na usluzi.“
5.
Jedanaestog jula 1984. godine, negde oko ponoći, Beba Novak je ušetala u kuhinju kuće koju je delila sa Tristanom Ranisterom. Na sebi je imala elegantnu svilenu haljinu, biserne minđuše i cipele sa vratolomno visokim štiklama. Ispod mnoštva tamnih i izdašno nalakiranih kovrdža videlo se lepo lice ukrašeno diskretnim karminom i sedefastom senkom za oči koja je isticala zavodljivo plavetnilo dužica. Savršeni utisak je do izvesne mere kvarila na prvi pogled suvišna ešarpa, ali je ona obavijala dugački vrat sa dobrim razlogom: ispod nje su bile sakrivene modrice koje je Beba zaradila u Balamu.
Otmena dama je zastala pored male drvene police na kojoj su bile uredno složene vinske flaše i dala se u potragu za karlovačkim bermetom koji je donela iz Srbije i čuvala za posebnu priliku. Vino je već pola godine skupljalo prašinu, ali čekanju je konačno došao kraj. Večeras će Agencija dobiti još jednog člana. Sve je na kraju ispalo baš onako kako je Beba priželjkivala, a čak nije bilo potrebno da se ubeđuje sa Tristanom. Valjalo je to dostojno proslaviti.
Kada je pronašla pravu flašu, obrisala je prašinu sa stakla, a onda se brzim korakom vratila u dnevnu sobu gde ju je čekala mala ali odabrana družina – Tristan u svojoj omiljenoj fotelji i Časlav i Konstans na trosedu, zagrljeni.
„Evo... Stiže pićence“, objavila je zadovoljno. „Karlovački bermet je, ako mene pitate, bolji od šampanjca.“
„Dobar je karlovački, baš dobar“, prihvatio je Časlav. „Gotovo da još mogu da osetim njegov ukus na nepcima. Sladunjav, aromatičan.... Otac mi je pričao kako je bila javna tajna da su se važne odluke za Srbe pod Austrougarskom uvek donosile uz sanduk dobrog karlovačkog vina.“
Tristan se nasmeja i reče: „To mi ne zvuči baš najpametnije. Zar važne odluke nije bolje donositi bistre glave?“
„Jeste, naravno“, Beba mu je pružila flašu. „Ali mi smo svoju važnu odluku za večeras već doneli. Časlav je od danas pripadnik Agencije. To treba zaliti.“
Tristan je ustao i uzeo vino. Kao i obično bio je elegantan, u po meri skrojenom odelu, ali, za razliku od Bebinih, njegove povrede nisu mogle biti sakrivene. Ljubičast podlivi izobličili su mu lice, donja usna mu je bila otečena, ali Tristanu to nije pokvarilo raspoloženje. Modrice će izbledeti i nestati, znao je, ali uspeh koji su postigli je trajan. U medijima nije objavljeno ko je zaista zaslužan za hvatanje Balamske Aveti, ali pravi ljudi su to znali. A oni će tu vest preneti dalje. Kolt će se pobrinuti da svi njegovi prijatelji saznaju za Agenciju, to im je čvrsto obećao.
Ubica, Čarls Dilejni, želeo je da Edvardu Robertsu zagorča život, da ga zavek protera iz Balama, a sve to zato što je devojka u koju je voleo bila opčinjena glumcem. Dilejni je želeo da je ubedi da je Roberts monstrum. Ljubomora ga je toliko izjela da je odlučio da ubije kako bi isterao svoje. Kada je policija došla u Dukejn Kort, Časlav se već izgubio u noći. Tristan je na sebe preuzeo odgovornost za Dilejnijevu smrt, ali kada su pored leša našli pumpicu kojom je izvlačio krv iz svojih žrtava, policajci nisu postavljali previše pitanja. U ubičinoj kući policija je pronašla flaše sa krvlju njegovih žrtava. Bog zna zašto ih je čuvao, ali dobro je da jeste. To je bio konačni i neporecivi dokaz. Niko više nije sumnjao u to da je Dilejni odgovoran za zločine.
Metalna spirala je probušila plutu. Tristan je pritisnuo ručiče i mehanizam je sa lakoćom izvukao pampur iz staklenog grlića u kojem je boravio već osam godina. Na stolu je već bio spreman poslužavnik sa četiri vinske čaše. Tristan je usuo mirišljavo vino u tri, dok je četvrtu ostavio praznu.
Časlav je iz unutrašnjeg džepa sakoa izvadio srebrnu pljosku i iz nje u slobodnu čašu preručio svoje piće. Tečnost koju je sipao je bila crvena poput bermeta, ali se tu sličnost i završavala. Časlav bi bio najsrećniji vampir na svetu kada bi mogao da popije čašu bermeta, ali, to nije bilo moguće. Od 1929. godine, otkako se zavampirio, mogao je da pije isključivo krv – njegov organizam nije prihvatao ništa drugo. Osetio bi mučninu kada bi popio makar i jedan jedini gutljaj vina, a onda bi povratio.
Šta da se radi.
Vampirski život je imao svoje prednosti i mane. Svakom svoje. Srećom, nije zaboravio da u pljosku doda heparin inače bi se krv zgrušala i ne bi mogao da je prespe.
„Za moju dragu prijateljicu Konstans i njenu nesposobnost da sačuva tajnu“, rekla je Beba i podigla čašu.
Konstans izvede kniks, i njih četvoro se nasmejaše i kucnuše.
„Stvarno dobar ovaj bermet“, reče Tristan zadovoljno.
Vino mu je baš godilo, više nego što je očekivao. Imalo je sladak, prefinjen ukus, isprva mu se činilo kao da pije sok. Tek posle trećeg gutljaja osetio je nežno pulsiranje u slepoočnicama i prijatnu toplinu koja se razlivala grlom i grudima. Alkohol je udario sa zadrškom, ali silovito.
Časlava je bocnula žaoka zavisti dok je posmatrao kako Tristan uživa u vinu, ali to nije pokazao nijednim gestom. Nasmejao se još šire i slobodnom rukom nežno prigrlio Konstans. „Nemoj da grešiš dušu“, obratio se Bebi. „Ova lepotica ovde je zapravo sušta diskrecija. Zaboravljaš da ti puna dva meseca nije rekla da se zabavlja sa vampirom.“
„To je trebalo da bude iznenađenje“, pokušavala je da se odbrani Konstans.
„I bilo je. Još kako je bilo...“ Beba se nasmejala. I nju je počelo polako da hvata vino. „Kada sam ugledala Časlava sa očnjacima i tim crvenim očima... Samo što se nisam onesvestila. Još jednom!“
„Dobro, dobro...“ Sada je došao red na Tristana da se umeša u razgovor. „Svi znamo da je Kontans naprosto sjajna cura, da sa njom nikada nije dosadno, ali to ne menja činjenicu da ponekad voli da brblja preko svake mere i da se pravi važna. Naročito kada želi da impresionira muškarca na kog je bacila oko... I hvala dragom Bogu da je tako! Da nisi ispričala Časlavu o Agenciji i da radimo na novom slučaju, on ne bi pošao za nama u Balam. A da nije pošao za nama u Balam... Beba i ja sada ne bismo stajali ovde i nazdravljali.“
Tristanu u prvom trenutku nije bilo milo što ih je Časlav izvukao iz nevolje, nije voleo da se oslanja na pomoć sa strane, ali je ubrzo shvatio da nema mesta durenju. Časlavljeva inicijativa im je spasila živote. Balamska Avet je dolijala jednom za svagda, a Konrad Kolt im je uručio pozamašan ček za uloženi trud, ček koji su odlučili da podele sa Časlavom i pre nego što su seli i dogovorili se da im se pridruži u novim istragama. Da je Tristan znao da je Časlav vampir, odmah bi ga primio u tim. Kada se pročuje da za Agenciju radi jedan vampir... Neće moći da se odbrane od klijenata.
Vampiri nisu mogli da pocrvene, ali da jesu – Časlavljevo lice bi bilo poput bulke. Bilo mu je neprijatno zbog tolikih pohvala. „Konstans mi je toliko pričala o vašim podvizima“, rekao je, „tako da sam i ja poželeo da postanem deo Agencije. Takođe, nisam želeo da za zločine bude optužen neko ko za njih nije odgovoran. Verujte, nije lako biti vampir. Predrasude još nisu iskorenjene i verovatno i nikada neće biti... Kada bi jednom vampiru prikačili ubistva u Balamu, svima bi nam bilo još teže.“
„Za Časlava!“, Tristan podiže čašu. „Našeg spasioca i novog člana Agencije.“
Još jednom su se kucnuli i zatim iskapili preostalo piće.
Dok je Tristan dosipao vino, Konstans reče: „Znate... Meni je ipak pomalo žao tog momka, tog Dilejnija. Čitavu tu zaveru, koliko god ona grozna bila, smislio je zbog ljubavi. Časlave... Zar si bašbaš morao da ga ubiješ?“
Vampir ne odgovori ništa. Dok je iz svoje pljoske u kristalnu čašu presipao ono malo preostale krvi, na usnama mu zaigra vragolasti smešak, a onda mu se lice umiri u masku potpunog mira i blaženstva.