Po struci etnolog/antropolog a po opredeljenju stvaralac iz oblasti fantastike, Mladen Milosavljević je glavni i odgovorni urednik časopisa Omaja. Snima kratke dokumentarne i igrane filmove i autor je filma „Naprata“. Iako piše duže od deset godina, prvu priču pod nazivom „Gluvo kolo“, objavio je u 6. broju časopisa Omaja, dok priprema zbirku priča iz oblasti folklorne fantastike 40 dana i istorijski roman sa motivima folklorne fantastike. Trenutno živi u Beogradu.
* * * * *
Kao i prethodnih noći, probudilo ga je uporno i glasno zavijanje. Jedan od pripadnika njegovog nevelikog čopora je, uprkos jakom pljusku, glasno urlao izvijajući razjapljene čeljusti prema provaljenom nebu. Znao je dobro da životinje, bolje od ljudi, predosećaju nesreću pa i samu smrt. Napolju je usled obilnih padavina u proteklih desetak dana voda opasno narastala, ugrožavajući njihovo skromno sklonište u kome je kapalo na sve strane. Više zaklon nego sklonište, služilo je tek toliko da se ne bude pod nebom – nebom iz kojeg je nemilice sipalo. Društvo su mu već neko vreme, pravili jedino psi lutalice. Oni koje je okupljao oko sebe, hraneći ih ostacima iz kontejnera. Znao je da je kraj blizu i nije želeo da poslednje dane života, provede sam. Uostalom, i pre nego što se oženio, uvek mu je više prijalo društvo životinja nego ljudi.
Za svoje poslednje konačište odabrao je napuštenu i gotovo potpunu trulu drvenu konstrukciju starog železničkog vagona. Pošto je krov vagona bio u potpunosti odvaljen, prekrio ga je gomilama kartona koje je dovlačio odasvud. Dotrajala drvena konstrukcija nalazila se među opustelim i zatravljenim zidinama stare ložionice kraj „Gazele“. Nekada su ovde otpremane i čuvane lokomotive a sada je sve stajalo u razvalinama, napušteno i zaraslo u korov. Mesto je bilo prepuno ostataka drvenih konstrukcija koje su, nekada davno, služile za smeštaj železničkih radnika. Država je naivnim železničarima obećala nove stanove, u više nego pristojnoj drugoj stambenoj zoni. Trebalo je da vagoni posluže samo kao privremeni smeštaj za tridesetak železničara sa porodicama. Ipak, radnici su ostavljeni na slepom koloseku i umesto u drugoj, dobili smeštaj u škart-zoni. Životareći i boreći se sa strpljenjem, nemaštinom i birokratijom, nakon skoro pola veka i nekoliko generacija stasalih u vagonima, železničara je nestalo. Otišli su, ili su jednostavno raseljeni, niko nije znao. Ostali su samo napušteni vagoni, koji su pružali povremeno utočište jedino psima lutalicama i ponekom beskućniku.
Nekada davno, kao srednjoškolac i budući mašinovođa, dolazio je ovamo na praksu – slušajući beskrajno dosadne lekcije o signalima, kartama i železničkim uniformama. Nisu ga naročito zanimala ni predavanja u kojima je trebalo napamet naučiti debeo signalni pravilnik, kao i oznake na teretnim i putničkim kolima. Ipak, bio je opčinjen starom zgradom železničke stanice, a naročito nepreglednim prostorom kraj Save, u kartama upisanim kao „Bara Venecija“, a među starim Beograđanima poznatom kao „Gušter naselje“. Imao je običaj da se iskrada iz gomile i trčeći kradomice preko sporednih koloseka, polazi u obilazak starih vagona i davno napuštenih postrojenja. Verovao je da tamo negde, iza poslednjeg napuštenog koloseka i polupanog vagona – vreme prestaje da teče. Za njega su se na ovom mestu, na neki čudesan i volšeban način, ukrštali putevi znamenitih i običnih ljudi – ljudi koje su razdvajali vekovi. Često je, miljama udaljen od prozaičnih predavanja svojih profesora, baš tu kraj poslednjih koloseka, viđao gomilu šarenog sveta koja se volšebno stvarala pred njim, napuštajući hodnike nekih davno prošlih vremena. Samo on je bio u stanju da, bez i najmanjeg napora ili neke posebne želje, vidi davno nestale prolaznike i stanovnike ovih krajeva. Bili su vidljivi samo njemu. I valjda su se samo pred njim, otvarale neke nevidljive staze kojima su prolazili ukleti austrijski i turski osvajači – vodeći sa sobom svoje patrole kojima su grobovi već odavno bili zameteni. Viđao je i raspevane ciganke kako se, sa punim korpama vraćaju sa pijace ili reke. Viđao je i sina poznatog fudbalera Rajka Mitića, kako šutira loptu o rasklimatanu dasku starog vagona, vežbajući u želji da nadmaši svog velikog oca. Baš na ovom, od Boga i ljudi zaboravljeno mestu, viđao je što drugi nisu. Viđao i bio siguran da će ovo neugledno i napušteno mesto jednoga dana, na neki čudan način, biti vezano za njega i njegov život.. ili smrt.
Njegov cilj je već neko vreme bio prost i svodio se samo na jedno. Pronaći mesto – što bliže zveri i proučavati strpljivo njene navike. A onda, kada vreme to bude dozvolilo, zadati odlučujući udarac. Ovo napušteno mesto koji je već godinama „pošten“ svet izbegavao u širokom luku, predstavljalo je idealan izbor.
Na licu mu je, nakratko, zablistao zadovoljan osmeh. U ruci je, za sve vreme svog sanjarenja – poput brojanice, držao nekakvu plastičnu identifikacionu narukvicu. Izlazio je polako iz skrovišta, izvlačeći tromo otečenu telesinu prekrivenu beskrajnim slojevima prljave odeće. Došavši na mesto na kojem je, do malopre, zavijao jedan od njegovih pasa, okenuo je bradato lice prema nebu i glasno arlauknuo.
* * * * *
„Šta god mi mislili, ovaj svet, ipak, pripada ženama.“
Ova rečenica se u talasima, neprirodno uporna, iznova i iznova vrtela Dejanovim mislima. Nestrpljivo čekajući autobus, posmatrao je par bogomoljki koje su se, do malopre, parile na dugačkoj grani breze, smeštenoj tik uz autobusko stajalište. Malenim besprizornicima u žaru igre, izgleda da nisu smetali ni saobraćaj ni gomila putnika koji su, u besprekornoj liniji i bez guranja – čekali autobus. Trenutak nakon što je maleni mužjak bogomoljke dao svoj doprinos produženju vrste, njegova malopređašnja uloga je izgubila smisao. Ženka ga je, u nekoliko brzih i vekovnim instinktom diktiranih poteza, zgrabila i od parnjaka pretvorila u obed. Autobus je stigao baš u trenutku kada je maleni insekt bio već dopola pojeden. Dejan se nelagodno stresao, pomislivši na jutrošnji doručak i svoju Mariju, ušao u autobus.
Unutra je, kao i malopre na stajalištu, vladao apsolutni red. Iako je prošlo skoro godinu dana od njegovog povratka iz Indije, gde je neko vreme radio kao programer, još se nije u potpunosti navikao na sliku urednog Beograda. Otišao je iz jednog siromašnog grada koji je, uprkos svemu, bio veseo i pun duha – duha kome ni vekovi pod raznim osvajačima nisu uspeli da naude. Boraveći u Patni, drevnom gradu bogate istorije i siromašnih ljudi, osećao se kao kod kuće. Slične veličine i broja stanovnika, Beograd i Patna su, po njegovom mišljenju, delili više nego što se na prvi pogled moglo videti. Ili je bar tako bilo – donedavno. Nakon povratka kući, sačekalo ga je nešto novo – tuđe i sterilno. Ma koliko puta pokušavao da pronađe uzrok toj promeni, nije mu uspevalo. Osim iznenadnog reda koji je zavladao u gradu, kao i naprasne rezervisanosti koja je postala sastavni deo svakodnevnice, inače srdačnih i ljubaznih Beograđana – sve drugo je bilo isto. Tačnije, gotovo isto.
Uočavao je sitnije promene u vidu takozvanih podzemnih kontejnera i ogromnog broja kamera koje su snimale sa, gotovo, svakog ćoška. Prvo što mu je palo na pamet, bila je misao o tome kako grad više ne vodi računa ni o najosnovnijim socijalnim potrebama. Ugradnjom podzemnih kontejnera, grad je delovao urednije ali je, budući da su narodne kuhinje ukinute još pre nekoliko godina, gomili beskućnika uskraćena možda i jedina mogućnost da se prehrane. Takođe, nije mogao da ne primeti kako, uprkos nedostatku kontejnera, gradom šeta nesrazmerno veliki broj beskućnika. Naviknut na život u Indiji, Dejan u početku gotovo da ih nije ni primećivao. Imao je običaj da, povremeno, ponekom od njih udeli nešto sitnine, onako – u prolazu. Međutim, nešto kasnije su počeli da mu privlače pažnju u većoj meri. Naročito je primećivao njihov krajnje čudan odnos, sa ostalim „normalnim“ građanima. Često je viđao beskućnike kako pomažu Beograđanima, naročito prilikom fizičkih radova. Takođe, primetio je da među prosjacima nema žena, samo muškarci zarasli u brade i odeveni u prljavu odeću. Naročito često ih je viđao kako tegle cegere i kese brojnim samohranim majkama, kojih je, nakon njegovog relativno kratkog boravka u Indiji, bilo više nego ikada.
Njegove misli je, nakratko, prekinuo kontrolor svojim uobičajenim „Dobar dan. Karte na pregled.“ Za razliku od onog njegovog Beograda koji je ostavio pre odlaska u Indiju a koji, kako stvari stoje postoji još samo u njegovoj glavi, pojava kontrolora je – umesto nekada uobičajene panike kod putnika, među njima izazivala samo par kratkih pokreta – pokazivanje karte i kratko klimanje glavom. Jedino je još po koja starica nakon ulaska u vozilo, neljudskom brzinom savlađivala rastojanje od ulaza do sedišta, ne obazirući se na ostale prisutne. Iako ih je nekada gledao sa određenom dozom prezira, sada su mu ove živahne i ratoborne bakice izgledale kao jedina živa bića u gradu.
Izašavši iz autobusa koji je stigao tačno u minut, nastavio je da korača urednim i besprekorno popločanim beogradskim trotoarom – žureći ka klinici.
* * * * *
U čekaonici je baš kao i u gradu, sve odisalo redom, čistoćom i dosadom. Sedeći u malenoj plastičnoj stolici, još zadihan i znojav od trčanja, Dejan kao da je već samom svojom pojavom odudarao od čitavog ambijenta. U nekoliko navrata su ga čak i medicinske sestre, inače poslovično ljubazne i uljudne, odmerile sa blagom i jedva primetnom dozom distance koja je prevazilazila okvire profesionalnog, a njemu, koji je sebi sve više ličio na stranca u rođenom gradu – izgledala kao gađenje. Sterilnom ambijentu je dodatno doprinosio i monotoni glas naratorke nekakve dokumentarne emisije, emitovane sa dva nevelika monitora u čekaonici. Emisija je upoznavala trenutne i potencijalne klijente, sa svim prednostima programa IVF – sistemom vantelesne oplodnje. Mašući jednom od brošura koje su, poput lepeze, bile rasprostrte na jednom od stočića, Dejan je pokušavao da se rashladi. Više mahinalno, da ubije dosadu i skrene misli – nego zbog stvarne potrebe. Uostalom i ova, kao i sve druge zdravstvene ustanove u gradu, bila je savršeno klimatizovana. Mašući nervozno brošurom ispred svog lica, posmatrao je parove koji su nemo i strpljivo sedeli, čekajući da budu prozvani. Po izrazima lica, položaju tela prilikom sedenja i beskrajnom strpljenju, oni su se odlično uklapali u ambijent ove male, sterilne ustanove.
„Bože, šta se to najednom desilo sa ljudima?“, zapitao se on poluglasno, trgnuvši se iznenađen snagom sopstvenog glasa. Nakon što ga je jedna od medicinskih sestara ponovo odmerila sa distance, raširio je brošuru ispred lica – praveći se da čita.
Nakon izvesnog vremena, otvorila su se vrata doktorove ordinacije i Dejan je konačno ugledao svoju Mariju koja se, praćena doktorom i jednom od sestara, gegala prema njemu tromim trudničkim hodom.
Doktor je, kao i svaki put prilikom njihove zajedničke posete, bio učtiv i predusretljiv, odajući utisak vrhunskog stručnjaka u svojoj oblasti. U besprekornom belom mantilu i sa urednom prosedom kosom, podsećao je na bezbrojne stručnjake koji su mnogo godina ranije, negde u periodu Dejanove rane mladosti i studiranja, ubeđivali ljude u ispravnost izbora prilikom kupovine paste za zube. Čak mu je i glas imao istu onu prijatnu „radijsku“ boju, koja je kod njegovih klijenata izazivala potrebnu dozu poverenja.
„I kako napredujemo?“, upitao je Dejan zbunjeno, tek da razbije tišinu.
„Više nego dobro, mada...“, odgovorio je doktor, naglašavajući neizvesnost sledećeg „dodatka.“ „Morali biste više da se potrudite oko samih uslova u kojima se trenutno majka i dete nalaze.“
Govorio je polako, brišući stakla svojih naočara papirnom maramicom. „Verujem da ste svesni stanja u kojem se vaša supruga nalazi. Ona nikako, ponavljam, nikako ne sme da radi nikakve kućne poslove! Sve nabavke, odlasci na pijacu, tegljenje, pranje i uopšte, sve te naizgled male i bezazlene kućne obaveze, mogu jako da naškode detetu.“
Slušajući doktora, Dejan je nervozno pucketao prstima. „Pa je već neko vreme sve to i radim. Ne razumem!“
Doktor je odgovarao smireno, ponovo stavljajući naočari na lice. „Nema potrebe da podižete ton, mladiću. Sve ovo govorim za dobro deteta. Verujte mi, ovim poslom sam se, pre dolaska u vašu zemlju, bavio jako dugo. Radio sam, praktično, po čitavom svetu. Više nego dobro znam šta je potrebno jednoj majci i koji su uslovi zaista neophodni za pravilan razvoj ploda.“
Na sam pomen reči „plod“, Dejan je osetio mučninu i nelagodu. Činilo mu se kao da je predmet razgovora bilo nešto veštačko i tuđe. Kao da je u pitanju nekakav predmet, a ne njegovo dete.
I doktor je izgleda primetio njegovu kratkotrajnu nelagodu. Prišavši za pola koraka, lagano ga je dotakao po ramenu. „Ne brinite se ništa, tačno znam kako vam je. Očevi po prirodi stvari, mnogo teže i slabije podnose trudnoću. Naročito kada su okolnosti ovako specifične. Primena poboljšane verzije IVF postupka garantovano donosi rezultate. Verovali ili ne, nekim parovima je bilo potrebno i više od deset pokušaja kako bi dobili dete. Vama je bio dovoljan jedan. Znam da je za vas sve ovo jedno novo iskustvo, ali verujte mi, nakon što se dete rodi, više neće biti važno na koji je način ono začeto. Najbitnije je to da se dete rodi i postane koristan član zajednice.“
Posle te poslednje doktorove opaske, verovatno zbog načina na koji je izrečena, Dejan je osetio čudan, plastičan ukus u ustima.
Spuštajući ruku sa Dejanovog ramena, doktor ga je ovlaš dodirnuo palcem po vratu. Palac je bio leden.
Napustivši prostorije klinike, zaustavio je na brzinu jedan taksi, diktirajući mu adresu. Uprkos njegovom protivljenju, Marija je insistirala da popodne provede sa majkom i sestrama. Gledajući za žuto-crnim vozilom koje je skretalo u bočnu ulicu, Dejan se setio insekata koje je jutros video i nelagodno se stresao.
* * * * *
Kao i svakoga dana oko podneva, sedeo je na trgu kod „Konja“ i posmatrao prolaznike. Poneki od njih bi mu, ne obraćajući posebno pažnju, udelio nešto sitnine. U malenu limenu posudicu bi, povremeno, sletale uredno složene papirne novčanice u sitnim apoenima ili – kako je to češće bivalo, nekoliko metalna kovanica. Najčešće su udeljivali stariji sugrađani. Čini se da je njima, kako stvari stoje, promena oduzela najmanje od ljudskosti. Pored posudice je stajao njegov verni Flajk, uspravljen na zadnjim šapama, sa natpisom koji mu je stajao okačen o malo krzneno telo: „Pomozite sugrađaninu kog je izdala sreća!“ Međutim, čini se da sugrađani nisu obraćali mnogo pažnje na parafrazu čuvene Bogartove replike, kao ni na psetance koje bi nekada i satima, strpljivo stajalo na zadnjim šapama, bacajući s vremena na vreme pogled prema spomeniku.
Iz razmišljanja ga trže zvuk nečije potpetice. Mlađi muškarac u svojim ranim tridesetim godinama je, u prolazu, spustio nešto sitnine u posudu. Nije se čuo zveket. Beskućnik brzo ustade i priđe posudici. Unutra je stajalo par izgužvanih novčanica u pristojnim apoenima. Bilo je tu sasvim dovoljno da on i ostali članovi njegovog čopora ne brinu narednih nekoliko dana. Primetio je da se, među novčanicama, nalazi i nekakva plastična vrpca sa natpisom. Gledajući je nekoliko trenutaka zbunjeno, beskućnik se uspravi i hitrim pokretom pođe za mladićem koji je ubacio novac. Usput je, kratko se osvrćući preko ramena, naredio psu „voljno“, na šta se ovaj poslušno vratio u svoj prirodni položaj, udarivši ispisanim parčetom kartona o beton.
Srećom po njega, mladić nije odmakao daleko. Stigao ga je već kod prvih stepenica Narodnog pozorišta. Osetivši nečiju ruku na ramenu i čuvši nepoznati glas, mladić se zbunjeno okrenuo.
„Je li ovo tvoje?“
Dejan je bio zbunjen iznenadnim i direktnim načinom na koji mu se neznanac obratio. Uzeo je plastičnu vrpcu, razgledajući je nekoliko trenutaka „Jeste. Otkud ona kod vas? Verovatno mi je ispala iz džepa.“
Beskućnik ga je gledao nemo, sa lukavim izrazom lica. Izgledalo je kao da se dvoumi oko nečega „Ovo je sigurno tvoje?“
Dejan je i dalje zbunjeno gledao čoveka, uraslog u razbarušenu kjubrikovsku bradu. Čak mu je, gledajući ga ovako opasno i ispitivački, u jednom trenutku i zaličio na Kjubrika „Jeste. Vrpca je moja. To jest, nije moja nego moje supruge.“
Beskućnik mu je ponovo spustio ruku na rame „I vi ste na IVF programu?“ Ovo poslednje je izgovorio nešto tiše, osvrćući se pritom oko sebe.
Dejana je iznenadila neznančeva radoznalost. Otkad je došao iz Indije, gotovo da ni sa kim nije razgovarao, izuzev Marije i nekoliko kolega sa posla „Jesam, odnosno – jesmo.“
Čuvši odgovor, neznanac je pljesnuo šakama u visini grudi – ozbiljno gledajući u Dejana. „Možemo li malo da popričamo?“
Iako je gajio urođeni antagonizam prema nasrtljivcima, nešto u ovom čoveku mu je ulivalo poverenje „A o čemu biste hteli da popričamo?“
Stranac je brzo počeo da pretura po jednom od svojih mnogobrojnih džepova. Nekoliko trenutaka kasnije, izvadio je istu onakvu vrpcu, kakvu je maločas vratio mladiću „O ovome!“
Dejan je zbunjeno slegnuo ramenima „Ne razumem? Vi ste, takođe, bili na ovoj vrsti programa ili šta?“
Neznanac je izgledao nestrpljivo. „Ne shvataš, momče. Ovde se radi o nečemu mnogo ozbiljnijem. Jesi li primetio nekakve promene u raspoloženju kod svoje supruge?“
Dejanu su najednom, u nekoliko upečatljivih slika, kroz glavu prošli svi ključni trenuci njegovog i Marijinog zajedničkog života. Krijući to i od samog sebe, svakoga dana je bio nečega sve svesniji. Od prve nedelje kada je Marija krenula sa programom veštačke oplodnje na „Omega klinici“, počelo je i njeno neobično ponašanje. U početku je to bila razdražljivost. Pripisavao ju je komplikovanoj i dugotrajnoj proceduri, kojoj je njegova supruga bila podvrgnuta od samog početka procesa. Divio se njenoj hrabrosti i odlučnosti da, pošto-poto, postanu roditelji i u svoj gotovo savršen krug uvedu novo biće. Ozbiljnije promene su nastupile nešto kasnije, otprilike nakon četiri meseca trudnoće i intenzivnih hormonskih terapija „Lifeforce“ metodama, kako ih je zvao lekar koji je vodio čitav postupak. Marija se polako pretvarala u neznanca koji, zahvaljujući svojim sve čudnijim navikama, gotovo da uopšte više nije ličio na sebe. Imala je običaj da sate provodi u kupatilu, jednostavno ležeći u vodi. Primetio je da joj, od kako je počela sa programom, uprkos činjenici da je neplivač i da se ranije bojala vode – voda sve više prija. Imala je običaj da izlazi na kišu koja je, poslednjih nekoliko godina, postala gotovo redovna pojava. Glave zabačene prema nebu dočekivala je kišne kapi otvorenih usta – i pila ih. Takođe, njihov stan se u poslednjih šest meseci pretvorio u pravu malu botaničku baštu. Od svog doktora, kao i od drugih trudnica sa istog programa – sa kojima je provodila više vremena nego sa njim, dobijala je neke, njemu nepoznate biljke, jakog mirisa koji je podsećao na miris kukute.
Iz razmišljanja ga trže, ponovno pitanje beskućnika koji je stajao pred njim „Je li?“
Dejan je samo nemo klimnuo glavom „Gde ćemo?“
* * * * *
Stajali su na pustom savskom šetalištu, odmah pored kompleksa Beogradskog sajma. Pogleda uprtih u visinu, gledali su Most na Adi.
Čovek u ritama prvi prekinu tišinu „Prijatelju moj, ovde je sve počelo. Kao što i sam znaš, nedugo pošto je otvoren ovaj most, pre osam godina, počele su i ove strahovite padavine.“
Mladić ga pogleda zbunjeno. „Ne mislite valjda da most ima nekakve veze sa tim?“
Beskućnik nije skretao pogled sa mosta „Ne mislim. Znam. U vreme kada je most građen, radio sam kao mašinovođa. Svakodnevno sam prolazio ispred novootvorenog gradilišta, vozeći svoju dizelku do Makiša i nazad. Čak sam, nekoliko meseci živeo u hotelu za smeštaj železničkih radnika, koje se nalazi nedaleko odavde. Kada nije bilo posla, imao sam običaj da noću odlazim na Adu i da pecam. Po mraku, kada je najmirnije i kada nema ljudi, ulov je najbolji. Jedne noći, primetio sam grupu ljudi u zaštitnim skafanderima. Bilo ih je, pa sigurno, dvadesetak. Nosili su nekakve antene koje su me, u onom mraku i sa one daljine, podsetile na ribolovački teleskop. Te antene su kasnije, montirali noćima. Postavljali su ih jednu u drugu, namestivši ih prethodno na nekakav ogroman aparat, poput džinovskog agregata. Prvo su postavili taj aparat a zatim, po njemu, ređali antene jednu na drugu – skroz do vrha. Aparat i antene su postavljeni u ogromnu šupljinu, koja je kasnije zalivena betonom. Takođe, betonom je zalivena i čitava skalamerija i tako je nastao ovaj pilon.“
Dejan je nemo slušao svog sagovornika, prateći njegovo kretanje ruku „Čuo sam i ranije bezbroj teorija zavere, koje su vezane za HAARP i slične stvari. Vi ste prvi koji tvrdi da je video ugrađivanje HAARP-a u most. Sve i da je tako, kakve to ima veze sa IVF programom?“
Beskućnik se kratko osmehnu svojim bezubim ustima i nastavi. „Naravno da ima. U početku se mislilo da je svrha HAARP-a manipulacija klimatskim uslovima u svrhu podbacivanja useva i kasnije prodaje zemlje strancima. U prvim godinama, nakon što je HAARP pušten u pogon, a zemlja rasprodata, padavine su se nastavile. Da li si se zapitao zašto?“
Mladić samo kratko sleže ramenima „Pa verujem da je to zbog prenaseljenosti. Efekat staklene bašte i slično?“
Bradati beskućnik samo odmahnu rukom „Tu priču su smislili oni! Isti oni koji su i postavili ovaj HAARP i brojne druge širom sveta. Svrha HAARP-a, zaprašivanja iz aviona i masovnog zatupljivanja naroda putem televizijskog programa, jednostavna je. Pripremanje idealnih uslova za dolazak onih koji će uskoro preuzeti Zemlju. Znam samo da su u pitanju nekakvi antropomorfni entiteti koji su jako vezani za vodu. Primetio sam to nakon višegodišnjeg posmatranja novonastalih promena kod većine Beograđana. Izgleda da su Lavkraftove priče, ipak bile više od samih priča. Verovao ili ne, njegovi 'Drevni' stvarno postoje. Toga se setim i svaki put kada uđem u veliku halu Beogradskog sajma i zagledam se u tavanicu. Jesi li video kakav oblik ima? Jesi li uopšte nekada razmišljao o tome? Još je u staroj Jugoslaviji pripremano sve ovo. Samo se čekalo pravo vreme, da nauka na zemlji uznapreduje dovoljno i da se ljudi pripreme polako. Kao u onoj poslovici sa žabom i hladnom vodom. Čovečanstvo je ta žaba a naša stvarnost hladna voda koju oni, postepeno zagrevaju sve dok svi ne budemo potpuno spremni.“
Dejan kao da se trgao iz sanjarenja. „Spremni za šta?“
Beskućnik se ironično nasmeja „Spremni za ropstvo, momče – Welcome to slavery! Mene je iz dogmatskog dremeža, iz matriksa – probudio lični primer. Da li znaš da oni izazivaju sterilitet kod muškaraca i žena, a zatim, svojim metodama veštačke oplodnje – po principu kukavičjeg jajeta, ubacuju embrione vanzemaljskog porekla? Embrione koji zapravo predstavljaju sledeću etapu u evoluciji? Brojni modni trendovi diktiraju devojkama i mladim ženama da je in hodati sa ogoljenim stomakom. Na taj način devojke i žene, u najboljim reproduktivnim godinama, često oboljevaju i ostaju sterilne. Takođe, danas gotovo da nema nikoga ko ne nosi mobilni telefon. Telefoni se, najčešće, nose u džepovima. Međutim, ljudi ne znaju da isti ti telefoni svojim zračenjima smanjuju reproduktivnu sposobnost za čak 70% posle samo 5 godina. Pa ti izračunaj. Spremaju nas za ropstvo. Otkad je sveta i veka, robovlasnički sistem je jedini koji stvarno postoji. U tom sistemu, mi smo robovi, a oni robovlasnici. Njihova ideja je prosta, specifičnim načinom života uništiti reproduktivnu moć ljudi. Zatim, programima veštačke oplodnje usaditi vanzemaljske embrione u tela žena.“
Dejan ga naglo prekide „Čekaj malo. Kako to misliš da usade embrione, ako su prethodno uništili reproduktivnu moć?“
Beskućnik se namršti, besno mašući plastičnom vrpcom ispred Dejanovog lica. Istom onakvom kakvu je ovaj, sa novcem spustio u limenu posudu. „Ovo je, momče, moja životna priča. I moja žena je, baš kao i tvoja, još pre nekoliko godina bila na istom IVF programu. Sa jednom razlikom, ona je bila potpuno sterilna. Oboje smo mislili da se radi o čudu kada su nam, nakon nekog vremena, saopštili da je u drugom stanju. Međutim, ushićenje nije potrajalo, pošto su ubrzo usledile promene. Postala je neko drugi.“
Dejan se u tom trenutku seti doktora i njegovog ledenog dodira „Šta se desilo sa njom?“
Beskućnik samo odmahnu glavom „Znaš li ti da oni, nakon što se ta deca rode, od muškaraca prave roblje – beskućnike? Žene se zombifikuju mnogo ranije ali se, zbog prirode svoje uloge, ostavljaju kraj dece. Sva imovina prelazi u njihove ruke, dok muškarci postaju obična obespravljena radna snaga. I ovo je samo faza. Dok njihovi embrioni ne odrastu i u potpunosti ne zamene čovečanstvo svojim genetskim materijalom. Nakon toga će čovečanstvo kakvo znamo potpuno nestati.“
Dejan baci pogled na svoju plastičnu vrpcu. Na njoj je stajao redni broj 1138. „Pa čini se da ne napreduju baš naročito dobro. Ovaj program u Beogradu postoji dvanaestak godina. Mi smo tek hiljadu i neki.“
Beskućnik odmahnu glavom „Varaš se. Svaka od desetine klinika, ima svoju internu numeraciju. Dete koje će roditi tvoja žena, biće 1138. u toj klinici. Do sada ih je, širom Srbije, rođeno na stotine hiljada. Koliko ih je u svetu, ne smem ni da pomislim.“
Mladić je i dalje gledao u most. „I doveo si me ovde samo da bi mi saopštio sve ovo?“
Bradato lice beskućnika se naceri „Ne. Trebaće mi pomoć. Našao sam način da ranim zver. U napuštenom depou stare železničke stanice, nalazi se nekoliko dizel lokomotiva. Dok sam još radio kao mašinovođa, lično sam upravljao svakom od njih. Radnici ih i sada, povremeno koriste za premeštanje teretnih vagona na ranžirnim stanicama širom Beograda. Potrebno mi je samo jedno. Nakon što se sa nekoliko lokomotiva, pri punoj brzini zaletim do skretnice, one koja se nalazi najbliže pilonu, ti ćeš skretnicu naglo da izbaciš iz ležišta. Jedan prost pokret polugom, ništa komplikovano ni teško. Na taj način će tri lokomotive, naređane jedna iza druge – iskočiti iz šina u punoj brzini i oštetiti pilon. Ako je moja pretpostavka tačna, a morala bi da bude pošto sam ovom trasom prolazio bezbroj puta kao mašinovođa, oštećenje će biti dovoljno da se iz betonske konstrukcije pojave delovi HAARP-a. Na taj način će, ako ništa drugo, ono malo razumnog i još uvek svesnog stanovništva, videti da priče o HAARP-u nisu samo izmišljotina.“
„I misliš da će oštećenje najskupljeg mosta u Evropi, doprineti miru u svetu.“
Odrpanac mu se primaknu. „Ja sam ti rekao šta sam imao. Ukoliko želiš da uradiš nešto za sebe i za čovečanstvo, čekaću te večeras u deset kod napuštenih vagona. I zapamti, ovo je jedinstvena šansa koja ti se pruža. Nemoj da je upropastiš.“
Nakon tih reči, beskućnik se okrenu i pruži korak prema obližnjoj travuljini. Dejan je nervozno čupkao krajeve plastične vrpce „Stari. Koji je broj na tvoj narukvici!?“
Već gotovo potpuno utonuo u visoku travuljinu, starac je samo podigao ruku u kojoj se nalazila plastična vrpca „Prvi, momče. Broj jedan.“
* * * * *
Dok se vraćao gradskim prevozom, Dejan je sumirao utiske. U glavi mu je brujalo kao u košnici. Reči neznanog beskućnika su mu zvučale potpuno suludo. Na trenutak je pomislio da gubi razum. Prebirao je u svom zbrkanom umu po svakoj pojedinosti koju je čuo od neznanca. Razišljao je o Mariji, o doktoru, o vodi, razmšljao je o nerođenom detetu. Sišao je nekoliko stanica ranije i zaputio se prema policijskoj stanici.
* * * * *
Kao i prethodnih nekoliko dana i danas je lilo kao iz kabla. Međutim, gomili prolaznika kiša kao da nije smetala. Kretali su se mirno i u savršenim linijama, propuštajući majke sa decom na pešačkim prelazima i prilikom ulaska u gradski prevoz. Na stepenicama ispred Narodnog pozorišta, napola sakriven ispod jedne strehe, sedeo je bradati muškarac. Odelo na njemu bilo je, gotovo, potpuno u ritama. Za razliku od većine prosjaka, nije tražio milostinju. Pogled mu je bio zakucan u prostor ispred spomenika, popularno nazvanog „Konj.“ Tamo je, uspinjući se na svojim zadnjim šapicama, stajalo psetance sa duhovitim natpisom koji je visio sa male kartonske table, okačene o njegovo krzneno telo. Bradati muškarac je, ne skidajući pogled sa pseta, nekoliko puta rukom prešao preko svoje neuredne brade. Rukom, na kojoj je stajala plastična vrpca sa oznakom 1138.