Miloš Petrik je rođen u Beogradu, završio je Pravni fakultet i ima glamurozan posao u medijima. Kada mu vreme dozvoljava, piše. Objavljivao je kratke priče, strip, i književne prikaze u Emitoru i Književnoj reči, zborniku radova Ulaznica 2013, antologijama Anomalija 1, Library of Dreams, Chamber of Music (u pripremi), i Anomalija 2 (u pripremi). Učestvovao je na Međunarodnom salonu stripa u Beogradu 2013. i 2014. godine, i autor je radio-drame „Vesti u osam“, emitovane na Radiju Beograd 202. Urednik je sajta www.emitor.rs.
* * * * *
„Ne razumete vi mene, ništa tu nije slučajno. Jeste li primetili kako se čudno osećate bez ikakvog razloga? Francuski naučnici su otkrili...“
„Znam, znam“, prekinuo je Zoki Srleta, „truju nas otrovnim gasovima iz tragova mlaznih aviona.“
Srle je prekrstio ruke i nasmejao se na silu. „Jao, kada bi me jednom u životu saslušao do kraja! To, za otrovne gasove što kažu, to je glupost. To su probali jednom, za vreme rata u Vijetnamu, i nije im uspelo. Nemaju kontrolu, gas se razveje.“ Nagnuo se unapred i upro prstom u sto, kao da hoće da fiksira neku varljivu, skrivenu istinu. Streljao je društvo pogledom preko musavih čaša. „Chemtrails projekat služi da se u sve nas ugrade mikročipovi tako da preko mikrotalasnih HAARP antena mogu da nam šalju moždane talase direktno u mozak...“
Ovoga puta Srleta je prekinuo Braca, smehom prigušenim pivom. „Pa, dobro, da li si ti normalan? Da ti kaže nešto jedan elektroinženjer: nema šanse, nema teoretske šanse, da te neko zasipa mikročipovima, a da ti ne primetiš!“
Srle je na ovo spustio obe ruke na sto, stegnutih pesnica. Čaše i flaše su se zatresle, smeh je naglo zamro, a šanker ga je prostrelio pogledom kroz duvansku izmaglicu koja se kovitlala prostorijom. Nervozno se povukao za kravatu, i nastavio: „Nisam ja ni rekao da bacaju mikročipove! Ne, oni su mnogo perfidniji: bacaju nanomašine, koje se pod daljinskom kontrolom mikrotalasnih antena sklapaju u prijemnike. Tek onda mogu da emituju na frekvenciji moždanih talasa.“
„Okej, okej, okej“, ubacila se Marina kroz smeh, „ali odakle ti uopšte ta ideja? Mislim, znaš koliko smo daleko od bilo kakvih nanomašina, pa još na daljinsko upravljanje?“
„To je ono što vam pričam!“, hvatao je Srle vazduh. „Ako pogledate slike neba iznad Pariza, celo nebo je ispresecano tim tragovima! Francuski naučnici su uzeli uzorke iz njih, gledali su pod mikroskopom, i našli su da ima teških metala, konkretno barijuma i aluminijuma, a šta će to unutra ako ne za neuralne prijemnike?“
„Hajd' sad stani, i slušaj ti sebe malo!“, brecnuo se Zoki. „Kao prvo, aluminijum je laki, a ne teški metal, a kao drugo...“
„...mikroskop je potpuno neadekvatan instrument za utvrđivanje hemijskog sastava praktično bilo čega.“, dopunila je Marina. „Ozbiljno, odakle ti sve to?“
„Sa interneta“, procedio je Srle kroz stegnute zube. Obrisao je znoj sa čela. „Pročitajte i vi jednom nešto novo, nemojte stalno isto, stalno se vrtite u istim začaranim krugovima!“ Gestikulirao je besno, opisujući pomenute krugove obema rukama. „Informišite se! Znanje je moć!“
„A, pa ako je sa interneta...“, uozbiljio se Zoki.
„Slušaj, pa valjda je internet najsavršeniji način za prenos informacija!“, uzvratio je Srle, iako je njegov odgovor više zvučao kao pitanje.
„Oko toga nema rasprave“, rekla je Marina.
„Ali,“, umešao se Braca, „to uopšte nije ni bila tema.“
„Šta, znači, vi ostajete vernici zvanične verzije?“, pitao je Srle. Mislio je da se superiorno smeška; u stvari se kliberio kao manijak. Nije bilo šanse da bi se neko deklarisao kao naivni konformista-ovca za šišanje.
„Slušaj, preterano sereš.“, razočarao ga je Braca. Zoki i Marina su klimali glavom, i Srletu se činilo da nikoga nije ubedio.
„Ozbiljno, Srle, znamo se toliko dugo“, počela je Marina, „i drag si nam, i sve, ali unosiš se toliko u sve te...“ Nije dovršila rečenicu. Srletovo lice bilo je otelotvorenje gneva, i odlučila je da se zaustavi.
„Kaži.“, insistirao je Srle. Šake su mu ponovo bile skupljene u pesnice, crvene i mesnate, bele na zglobovima.
„Teorije zavere“, dopunio ju je Zoki.
„Teorije. Zavere“, ponovio je Srle. „Ništa lakše od toga, zar ne? Kažeš: teorija zavere, i odmah si rekao sve. Šta, kao to je dovoljno? To ne zahteva nikakav dalji dokaz?“
„Srle...“ Marina ga je sažaljivo gledala. Mrzeo je to.
„Pusti me da završim. Znači, da bi se neka tvrdnja diskreditovala, potrebno je samo da neko upre prstom i kaže da je to teorija zavere, i to je to. Posao gotov. Samo zato što se neka tvrdnja ne uklapa u mejnstrim. Tako slepo verujete tim nekim autoritetima, to ništa ne dovodite u pitanje, a jednom kad se neko kritički osvrne...“ Izgubio se u pola dijatriba; zaustavio sa rukama u vazduhu. „Ma, kome ja pričam...“
Ustao je od stola i dohvatio jaknu. „Idem kući.“, rekao je, bacajući jednu zgužvanu novčanicu na sto. Obukao se, natakao kačket na glavu, i izašao iz kafane bez pozdrava.
Braca je izvukao telefon i pogledao na sat. „Mogli bismo i mi da završavamo polako.“ Zoki i Marina su ispraznili čaše.
„Nego, jesi li ti bio u kupovini?“, pitala je Marina.
Braca je klimnuo glavom i potapšao ranac okačen o naslon stolice. Zoki je zvecnuo ključevima od kola. „Hoćemo li?“
* * * * *
Vetar je brisao donjim Dorćolom i naterao Srleta duboko u jaknu. Oči su mu suzile, a obrazi goreli. Od vetra i besa u glavi mu se polako bistrilo, ali nije mu bilo lakše. Bio je ljut na svoje prijatelje; čak je i razmišljao o tome koliko ima smisla da ih i dalje zove prijateljima. Ovo poslednje je, možda, bilo preterano. Ipak se radilo o ljudima koje je znao ceo život, i koji su znali njega. Srle nije bio glup. Znao je, naravno, da je njegova fascinacija teorijama zavere van mejnstrima. To je, zapravo, bio izuzetno glup termin da se označi ono što je Srle jasno video kao složen sistem zapažanja i znanja o mreži uticaja mračnih sila koje kontrolišu svet, o neprincipijelnim savezništvima i tajnim ratovima između njih.
Ipak... Kao što je znao da on sam nije glup, Srle je znao da ni Zoki, ni Braca, ni Marina nisu glupi. Zato ga je samo više čudilo što ga ne shvataju ozbiljno. Ne toliko njega, u stvari, mislio je, nabijajući ruke u džepove jakne, koliko sve očigledne opasnosti i pretnje sa kojima običan čovek mora da se nosi. Nije mogao da razume da se ozbiljni, pametni, normalni ljudi tako neodgovorno odnose prema opštoj stvari. Bio je svestan da mu se rugaju, ali, iako su oni možda gubili poštovanje za njega, on nije izgubio poštovanje koje je gajio prema njima. To ga je ispunjavalo sumnjom, a Srle se plašio sumnje više od svega. Srle je cenio istine, grube, oštre, mračne; što jednostavnije – to bolje. Sama ideja preispitivanja ga je odbijala.
Zavukao je glavu dublje u kragnu kada ga je zablesnuo sjaj farova crnog kombija koji je skretao u ulicu. Crni kombiji... trop među zloslutnim tropima. Onako olabavljenog pićem, Srleta je preplavio novi, drugačiji strah. Možda nije trebalo da bude toliko glasan u kafani. Možda je trebalo da oćuti, da istrpi ruganje svojih prijatelja, i da ostavi bavljenje važnijim stvarima za kasnije, za bezbedno anonimni internet. Uprkos hladnoći, osetio je kako je mokar od znoja, pod pazusima i u dnu leđa.
Zadržao je dah.
Dok ga je kombi mimoilazio i nastavljao svojim putem, negde gore ka Dušanovoj, Srle je poluglasno psovao svoju glupost. Tog jutra je iz prašnjavog sekretera izvukao pištolj, ratni trofej njegovog senilnog oca. Godinama nerasklapan i nepodmazivan, bilo je veliko pitanje da li uopšte radi, ali nešto ga je nateralo da ga ponese sa sobom. I nosio ga je ceo dan. Zataknutog u pantalone, ispod džempera i jakne. Šta da je onaj crni kombi bio pun Ljudi u crnom, (voljnih ili nevoljnih, svesnih ili nesvesnih) agenata Novog svetskog poretka? Srle nije zaista verovao da bi se oni zamarali njime, ali, kada se već rešio da nosi pištolj, zašto ga ne bi nosio negde odakle može da ga dohvati?
Raskopčao se i napipao pištolj pod džemperom. Grudi su mu se stegle, osećao se kao da ulazi u hladan bazen, ali to nije bilo važno. Bio je praktično ispred zgrade. Trideset metara. Dvadeset. Deset. Konačno, zavukao se u ulaz, u zavetrinu, i petljao po džepovima tražeći ključ, sve dok nije izgubio tle pod nogama.
* * * * *
Dve sekunde, jedva da im je trebalo više od toga. U jednom trenutku Srle je prepipavao svoje mnogobrojne džepove, a onda – zaslepljujući bljesak farova, zvuk užurbanih koraka, gruba platnena kapuljača na njegovoj glavi, i plastična traka koja mu se usecala u zglobove. Čuo je kako se klizna vrata zadnjeg dela kombija kotrljaju na ležajevima, osetio je tapacirani pod kada su ga ugurali u vozilo, gibanje kombija pod težinom još dvojice ili trojice ljudi, zatvaranje vrata, i prigušeno: „Vozi.“, kroz stegnuto grlo jednog od otmičara. Tek tada mu je palo na pamet da bi mogao da viče, da zove u pomoć.
* * * * *
Njegov krik ispunio je mikrokosmos platnene vreće. Prekinuo ga je oštar udar, zvuk metala na metalu, tik pored njegove glave. Trgao se, i neko mu je prislonio nešto hladno i čvrsto pod grlo.
* * * * *
„Tišina.“
Isti škripavi glas. Predmet koji je osećao pod grlom prepoznao je kao teleskopsku palicu, i za nekoliko dugih momenata razmišljao je samo o bolnim crvenim prugama na svom licu, leđima, tabanima. Shvatio je da se bori za vazduh, i da je ponovo obliven znojem.
„Srđan Tomašević?“, pitao je neko. Drugi glas, isto onako promukao. Ne žele da ih posle prepozna, mislio je Srle, i laknulo mu je. To je značilo da ga neće likvidirati.
„Srđan Tomašević?“, ponovio je glas, ovoga puta bliže njegovom uhu. Srle je osetio kako mu se dlake na vratu kostreše, i odmakao se.
„Da... Da. Ja sam.“, odgovorio je. Glas mu je zvučao čudno i piskutavo.
„Mnogo se ti kurčiš, Srđane. Mnogo.“, rekao je Prvi Glas.
„Misliš da to tako može, a?“, pitao je Drugi.
Srle nije znao šta da kaže. Zamuckivao je, dok nije udahnuo platnenu krpu koja mu je pokrivala lice, i zakašljao se. Neko ju je podigao sa njegovih usana i nosa, i Srle je ispunio pluća vazduhom. Osećalo se na stare tepihe i sredstvo za čišćenje. Mislio je da će povratiti.
U Prvom Glasu čuo se osmeh. „Šta je bilo? Bez teksta?“ Srle je zamišljao tanke, reptilske usne razvučene preko oštrih, sivih zuba.
„A u kafani znaš da sereš, to znaš?“ Prvi i Drugi Glas dopunjavali su se kao stereotipni loš policajac i gori policajac.
Srle je gutao vazduh dok nije skupio snage za jednu prostu rečenicu. „Jesam li uhapšen?“
Prigušen smeh.
„Uhapšen? Ne. Mi ne hapsimo. Valjda svi to znaju.“
„Pa, gde me onda vodite?“
„Na jedno mirno mesto.“, odgovorio je Prvi posle kraće pauze.
„Samo hoćemo da popričamo s tobom.“, dopunio ga je Drugi. „Da ti objasnimo pravila lepog ponašanja.“
„Neće dugo trajati. Pametan si ti.“
Srle je ponovo počeo da zamuckuje. „Ne... ja... nemojte... mislim... ćutaću...“
Prestao je kada mu je neko ponovo spustio vreću na nos i usta.
„Ćutaćeš? Čisto sumnjam...“
* * * * *
Srle je mislio da će se onesvestiti kada je osetio da je kombi sišao s puta i prešao na šljunak. Ubrzo se i zaustavio. Vrata su se otvorila, i hladan vazduh je pokuljao unutra. Neko je povukao Srleta za rame, ali on nije imao snage da stane na noge. Dva para ruku su ga izbacila iz kabine kombija. Pao je na kolena. Osećao je kako ga oštar šljunak bode kroz farmerke.
„Hajde, ustaj, šta je sad bilo? Pre sat vremena si bio pun energije!“, rekao je Prvi.
Neko ga je grubo gurnuo, i Srle je pao napred. Šljunak ga je kroz vreću grebao po licu. Plastična veza oko njegovih zglobova odjednom je prekinuta, i on je protrljao bolna mesta. Trenutak kasnije, neko mu je skinuo i vreću s glave.
Nad njim se uzdizao kostur nekakve zgradurine. Izgledalo je kao da je godinama u limbu završnih radova. Šipke armature izbijale su iz poslednjeg dovršenog sprata (šestog? sedmog?), i crveni tragovi rđe vukli su se niz potporne stubove. Vetar, još jači nego u Srletovoj ulici, hučao je i zviždao kroz nezaštićene otvore, zatezao razapete kablove, tresao limenu ogradu. Masivni reflektori osvetljavali su dvorište gradilišta, i njihali se na metalnim stubovima.
Srletu su ponovo klecnula kolena. Drugi ga je uhvatio ispod pazuha i podigao na noge. „Hodaj.“ Dah mu je smrdeo na pivo, čak i kroz skijašku masku koju je nosio. Slično maskiran, Prvi mu je pokazivao da pođe za njim, ka nedovršenoj zgradi.
Odveli su ga u jedan od kontejnera uz temelje gradilišta. Tamo su ga smestili na stolicu na rasklapanje i uperili mu stonu lampu u oči. Stajali su iza nje i posmatrali ga, prekrštenih ruku. Srle je mogao samo da nasluti njihove oblike, figure u tamnoj odeći, i da čuje korake Trećeg, verovatno vozača, na šljunku ispred kontejnera.
Srle je najzad dobio dovoljno vremena da se smiri. Udahnuo je duboko nekoliko puta. Čak i u zagušljivom kontejneru, to mu je razbistrilo glavu. Ljudi u crnom su govorili srpski bez akcenta, iz čega je zaključio da su verovatno neke domaće vucibatine, a ne iko ozbiljan. Najverovatnije policija ili DB angažovani van radnog vremena za zastrašivanje. Ceo postupak je bio traljav, imali su sreće što su ga zatekli nespremnog. Ni pretresli ga nisu.
Osetio je hladnoću metala na trbuhu.
„Jesi li se udobno smestio, blago nama?“, pitao je Prvi.
„Ovo će potrajati. Hoćeš čašu vode?“
Srle je stavio mozak u pogon.
„Ne.“, rekao je, iako mu je grlo bilo potpuno suvo. „Ali može cigara?“
„Hajde.“, rekao je Drugi, i Prvi je prišao Srletu sa otvorenom paklicom. Srle se nagnuo unapred i ispružio levu ruku da prihvati cigaretu, ali je desnom posegao ispod džempera i izvukao pištolj. Skočio je sa stolice i uperio ga u otmičare, i obojica su odskočila unazad.
„Šta je sad bilo, pičke? Usrali ste se?“, vikao je Srle. Prvi i Drugi su podigli ruke u vazduh.
„Slušaj, ne zajebavaj, spusti to.“, rekao je mirno Drugi. Srle nije popuštao, ali nije bio načisto ni šta da radi.
„Šta da spustim? Ruke gore, obojica!“
Vrata kontejnera škljocnuše. Pištolj u Srletovoj ruci opali.
Srle oseti trzaj i bol u ramenu i tek onda shvati šta se desilo. Vide da se Drugi drži za stomak, i dade se u trk. Prolete kroz vrata i odgurnu vozača. Neko pade na šljunak sa njegove desne strane. Možda je nešto i rekao, zastenjao, ali Srle nije mogao da čuje od sopstvenog urlika.
„Stani! Stani, bre!“, povika Prvi za njim, i Srle shvati da će, ako pokuša da pretrči dvorište, biti laka meta. On potrča u jedini zaklon koji je mogao da vidi – nedovršenu zgradu. Skrenu oštro i potrča u mrak.
„Stani, alo, da li si normalan, stani, molim te!“, drao se Prvi za njim.
Kao crtani film, pomislio je Srle, i za tren prekasno shvati da je utrčao u okno od lifta. Bespomoćno vrisnu.
Zaustavio se tri nivoa niže. Dno okna bilo je puno vode i đubreta, tako da je imao još nekoliko minuta svesti i bola. Dovoljno da vidi kako se nad oknom naginje Zoki, sada bez maske.
„Samo smo se zajebavali! Srle!“, vikao je Zoki odozgo. Na trenutak se pored njega pojavila i Marina, krvavih, rascepljenih usana, ali je jeknula, preplašeno ili zgađeno, i sklonila se od ivice okna.
Srle pokuša da se pomeri, bezuspešno. Bolelo ga je u leđima, grudima, ramenima, nogama: ponovo mu se činilo da će povratiti. U magnovenju je shvatio da je pao na zarđalu armaturu i da mu stare gvozdene šipke štrče iz trupa, prekrivene krvlju i tkivom. Zatrepta i pokuša nešto da kaže, ali bol je bio previše jak. Tačkice svetla na četvrtastoj krpi neba iznad okna nizale su se, spajale i preplitale poput misterioznih avionskih hemijskih tragova, i on se jedva čujno nasmeja, sam sebi i celom glupavom svetu.