Osim ove knjige, Skrobonja je priredio i niz drugih antologija kratke proze, preveo više od stotinu romana sa engleskog jezika i objavio autorske zbirke Od šapata do vriska, Šilom u čelo, Tihi gradovi i Poklade, kao i romane Nakot, Čovek koji je ubio Teslu i Sva Teslina deca. Živi i radi u Beogradu, a od fudbala gleda uglavnom prenose Premijer lige, Ligu šampiona, svetsko i evropsko prvenstvo. Navija za OFK Beograd.
* * * * *
Reke navijača slivale su se prema Slaviji, spajale nakratko u vrtlogu crveno-belih i crno-belih kapa, šalova i dresova, razdvajale kao ulje i voda, a onda tekle protivno gravitaciji, uzbrdo bulevarom prema stadionu. Zatvorio sam prozor kancelarije i ulična buka saobraćaja, sporadičnih čarki i policijskih pištaljki utihnula je u neprimetan pozadinski šum. Načas sam čuo samo otkucaje jeftinog sata na baterije i tiho uvlačenje duvanskog dima kroz filter.
„Ne smeta ti što pušim?“, rekao je Mirko sa istim onim osmehom koji sam prvi put ugledao na njegovom licu kad smo se upoznali u predvorju zgrade Ministarstva inostranih poslova. Ko bi rekao da je otad prošlo već više od petnaest godina. „Ako hoćeš, ugasiću.“
Odmahnuo sam na to i prišao stočiću. Smestio sam se u nisku fotelju s druge strane i uzeo otvorenu flašu viskija da nam naspem još po jednu čašu.
„Znači, ideš na utakmicu?“, upitao sam ga. Otpuhnuo je dim iz usta i mašio se za čašu, ne ispuštajući cigaretu iz druge ruke.
„Ako to tako sada uopšte može da se nazove.“
„Dvoboj večitih rivala“, rekao sam. Iskezio se na to.
„Večiti, do moga. Ovaj Partizan i ova Zvezda su prema onima od pre desetak godina kao... pa stvarno ne znam kakvo bi bilo najrealnije poređenje.“
„Rat, sankcije...“
„Da, da, da“, odmahnuo je sada on polupopušenom cigaretom i tanak plavičasti dim zalelujao se uvis prema tavanici. „Ni bleda senka. A eto, opet idem, ne propuštam, imam svoje mesto na Zapadu i kad ne bih danas zaseo tamo, imao bih osećaj da sam... šta ga znam, izdao nešto. Nekoga. Sebe.“
Mirko Vasiljević mi je bio kolega i ratni drug, jedan od malobrojnih koji su se izvukli iz kala u kojem smo se godinama zajedno valjali na teritorijama dojučerašnjih bratskih republika. SFRJ se rastočila i skliznula nam kroz prste, neuhvatljivo i nezaustavljivo, a mi smo obavljali prljave poslove, sprovodili u delo naređenja koja su najčešće bila međusobno kontradiktorna i apsurdna, i nekako uspeli da iz svega izvučemo živu glavu. Ja sam bio nagrađen ovom prostranom kancelarijom i poslom izmišljenim kao izgovor za primanja koja su mi redovno pristizala na dinarske i devizne račune; Mirko je zaradio čir na želucu, „invalidsku“ penziju – iako mu, osim tog čira, ništa nije falilo što se zdravlja tiče – i mogućnost da posveti svu pažnju i energiju supruzi i sinu. Otkad smo počeli da radimo zajedno, i u štabu i na terenu, šegačili smo se i izigravali ljute fudbalske rivale: on je bio pasionirani zvezdaš, ja partizanovac, i kad god nam se ukazala prilika, zajedno smo išli na njihove međusobne utakmice. Ali ja danas nisam hteo da odem na stadion, iako sam na Marakanu mogao da uđem kad god poželim. Domaćeg fudbala – ako se to tako još moglo nazvati – bilo mi je dosta. Odlaske na stadion zamenio sam gledanjem utakmica Premijer lige preko satelita.
„Znaš kako ono Englezi kažu“, rekao sam s osmehom. „Fudbal je igra za džentlmene koju igraju grubijani, dok je ragbi igra za grubijane koju igraju džentlmeni. Ove naše seka-perse nisu bogami ni džentlmeni ni grubijani, tako da mi stvarno dođe da radije gledam ragbi utakmice nego naše ligaške mečeve, ili još gore – one u kojima neki od 'večitih' kakvim slučajem igra protiv stranih timova. Bruka i sramota.“
Mirko slegnu ramenima. „Verovatno si u pravu, ali dobro znaš da je fudbal za mene oduvek bio, znaš već... više od igre. A kad smo već kod toga...“ Malo se namrštio i zagledao u čašu koju je držao u ruci, oslonjenu na kolenu. „Palo mi je na pamet da malo olabavim sa sportom, kladionicama i svim tim sranjima. Želim da konačno uradim nešto kreativnije.“
„Da?“
On diže pogled, zagleda mi se u oči.
„Rešio sam da napišem i objavim knjigu.“
Sigurno sam izgledao veoma glupo dok sam zurio u njega otvorenih usta. Mirko i pisanje? Nisam bio u stanju da povežem jedno s drugim, koliko god da sam se upinjao. Za sve ovo vreme otkad se poznajemo, mislim da nijednom nisam video kako drži knjigu u ruci. Osmehnuo se od uva do uva zapanjenosti na mom licu i otpio još malo.
„Kakvu, bre, knjigu?“, izustio sam konačno. „O čemu to? O fudbalu? Ili... o, ne – nećeš valjda...“
Podigao je levu ruku sa rukonaslona fotelje, kao da želi da me umiri.
„Ne boj se, nemam nameru da pišem memoare o našim... aktivnostima... iz proteklih godina. A sve i kad bih hteo to da uradim, zabašurio bih to u nekakav izmišljeni triler ili fantaziju. Uostalom, i onaj Fleming je svoja iskustva iz službe pretočio u knjige o Bondu, pa mu ništa nije falilo. Ali jesi u pravu, što se fudbala tiče. Donekle.“
„Ne razumem“, rekao sam. „I šta će ti to uopšte?“
On uzdahnu, spusti čašu na sto i počeša se iza desnog uva, zamišljen, kao da nije siguran da će umeti to da mi objasni. Najzad, posle kratkog ćutanja, ponovo mi pogleda u oči.
„Moram to da uradim. Moram nekako sve ono što sam saznao da iznesem javno, makar zamaskirano... možda kao knjigu sa teorijom zavere, tako nešto.“
„Teorijom zavere?“
„Znaš već. Izuzetno popularan žanr – u svetu odavno, kod nas sve više i više. Otkad je objavljeno ona Sveta krv, sveti gral, ljudi ovde sve više vole da čitaju takve stvari.“ Ustao je, nesvesno povukao rub džempera naniže preko farmerki i prišao prozoru. Okrenuo se onda ponovo prema meni i neodlučno odmahnuo. „Da ti kažem, od svih nas iz generacije, ti si sada jedini koga bih još mogao da nazovem prijateljem. Više puta si pomogao i meni i mojoj porodici, onda kad nam je pomoć zaista bila potrebna. Tebi zato jedino i mogu da do kraja poverim ono što me je nagnalo da se odlučim za ovakav zamaskirani vid istupa u javnost. Imaš li strpljenja da me saslušaš?“
„Imaš li ti dovoljno vremena za to? Utakmica ti počinje za pedesetak minuta.“
Pogledao je na sat i naslonio se na zid, zabivši ruke u džepove. „Biće sasvim dovoljno“, rekao je.
* * * * *
„Znaš da me je Služba pre dvadesetak meseci poslala po zadatku u Cirih“, započeo je. „Trebalo je da ostanem tamo najduže tri meseca, kako bih nadzirao tokove crnih državnih para na relaciji Kipar, Kajmanska ostrva, švajcarske banke. Tri meseca se produžilo u šest, šest u dvanaest, dvanaest u petnaest. A onda su me opozvali i penzionisali po kratkom postupku. Nisu mi saopštili zbog čega: rečeno mi je samo da sam časno služio zemlji i ustavnom poretku, ali da su potrebe za mojim daljim angažovanjem prestale. Tek tako. Slutim da je i to razrešenje imalo nekakve veze s ovim što želim da ti ispričam, ali nemam nikakvih dokaza za to. Svejedno...
U Cirihu sam imao doušnika koji je bio na mestu idealnom za prikupljanje i distribuciju podataka. Ime mu je bilo Hans Jeger, radio je kao operater u kompjuterskom centru Udruženja švajcarskih bankara – miš od čoveka, mršav, neoženjen, trideset dve, trideset tri godine, i jedan od onih saradnika kakve Služba najviše voli: idealista, zagriženi pobornik ideje o svetskoj revoluciji, iskreno zgrožen nad onim što su 'centri moći' uradili sa Titovom Jugoslavijom. Kad sam se upoznao s njim, već je bio zavrbovan do kraja, moj prethodnik se pobrinuo za to, i iz beležaka koje sam dobio saznao sam da je Hans bio pod snažnim uticajem strica, bivšeg člana Frakcije Crvene armije koji je izbegao sudbinu ostalih pripadnika grupe Bader-Majnhof. Stric mu se zvao Joakim, i pobegao je na vreme iz Nemačke u Cirih kako bi se sklonio kod brata, Hansovog oca. Suviše mekan da bi se priklonio terorističkim metodima, momak je iz stričevih priča o idealnom društvenom uređenju preuzeo samo ono što je odgovaralo njegovom mladalačkom idealizmu i krotkoj prirodi. Joakim mu je govorio o komunističkoj Jugoslaviji kao o pravom izboru i zametku budućeg društva socijalne pravde i blagostanja. Naši su ga zapazili na demonstracijama protiv intervencionizma na Balkanu početkom devedesetih, i zahvaljujući njegovim člancima u radikalnim i komunističkim glasilima švajcarskih ogranaka raznih evropskih levičarskih pokreta. Kad su shvatili da radi na mestu koje bi moglo da bude dragoceno u smislu izvora informacija – Hans je održavao sistem i pazio da ne ugrozi svoje radno mesto previše otvorenim političkim aktivizmom – ostalo je samo da mu se obrate i ponude mu saradnju. Ubeđen da svojim nadzorom nad novcem koji su naši plasirali preko švajcarskih računa doprinosi odbrani poslednjeg bastiona humanog komunizma na svetu, Hans je bio zaista predan i oduševljen saradnik. Pošto smo uspostavili kontakt, viđali smo se svakog utorka posle podne u jednom restoranu kraj jezera, i tada mi je podnosio uglavnom rutinski raport.
Ali jednog utorka, sve se promenilo.
Kao i obično, odvezao sam se tramvajem do stanice 'Central', a onda krenuo po Limatkeju prema jezeru. Nepunih sto metara od stanice nalazi se bela zgrada u kojoj je, na četvrtom spratu, računarski centar Udruženja švajcarskih bankara. Kao i obično, prošao sam kraj staklenih vrata zgrade i produžio do Vajnštube Limathofa, restorana u kojem smo se sastajali, ali me je neuobičajena gužva nagnala da se sklonim u prvi ulaz i pažljivo osmotrim. Bila su tamo policijska kola sa rotacionim svetlima, uniformisani policajci i, nešto dalje, grupica radoznalaca. U blizini ulaza u restoran ležalo je nepomično telo i nisam morao da prilazim kako bih shvatio o kome je reč: na nogama leša bile su poluduboke narandžaste adidas patike u kojima je Hans bio bukvalno svaki put kada smo se sastali. Moj doušnik je bio mrtav, i tamo je sada u toku bio uviđaj. Okrenuo sam se i vratio do tramvajske stanice, potom u svoj stan. Morao sam odmah da javim šta se dogodilo.
Kućepaziteljka me je primetila dok sam ulazio u zgradu i zaustavila. Držala je mali žuti koverat u ruci, jedan od onih sa mehurićima. Kazala mi je da je pošiljka stigla kurirskom poštom u vreme kada sam bio odsutan, pa ju je ona primila umesto mene. Zahvalio sam joj, uzeo koverat i popeo se liftom na drugi sprat, gde mi je Služba zakupila pristojno uređen dvosoban stan i obezbedila ga od prisluškivanja. Nisam prepoznao ime pošiljaoca, ali mogao sam da pretpostavim ko mi je zaista poslao taj paketić. Samo sam Hansu dao svoju adresu i upozorio ga da je koristi samo u slučaju krajnje nužde.
Momak koga sam pre nepunih pola sata video mrtvog među užurbanim policajcima i forenzičara, poslao mi je nešto pre nego što ga je neko uklonio. Bilo je logično pomisliti da ta pošiljka i njegova smrt imaju itekako veze.
U omotnici je bila kompjuterska disketa, ona od tri i po inča. Otvorio sam je na svom računaru, prekopirao njenu sadržinu na drugu, praznu disketu, a onda počeo da otvaram datoteke. Isprva sam bio zbunjen jer neke od njih – uglavnom dokumenta i tabele – na prvi pogled nisu imale nikakve veze sa onim čime se Hans bavio za račun Službe. Bilo je tu i slika, uglavnom skeniranih članaka iz novina i časopisa, ali isto tako i odlomaka iz knjiga na više jezika. Ostavio sam njihovo proučavanje za kasnije, spakovao originalnu disketu u neobeleženi koverat, ponovo izašao i uzeo taksi do našeg generalnog konzulata. Smatrao sam da disketa sadrži previše osetljivih materijala da bih je slao u Beograd poštom ili DHL-om. Veza u konzulatu je primila koverat, i ovaj je dostavljen Službi kao diplomatska pošta.
Posle toga, ostalo mi je samo da čekam na nova uputstva. Tišina je trajala neobično dugo; u međuvremenu, posvetio sam se materijalima koje je Hans Jeger prikupio i zbog kojih je po svemu sudeći umro. Vest o njegovoj smrti pojavila se u dnu stupca na šesnaestoj strani Neue Zürcher Zeitunga – tamo je pisalo samo da je kompjuterski tehničar naprasno umro od uzroka koji ukazuju na srčane smetnje. Ali bio sam siguran da su te „srčane smetnje“ bile izazvane diskretnim ubodom igle šprica punog antraciklina ili ciklofosfamida. I sami smo koristili ta sredstva u koncentracijama dovoljnim da se izazove srčani napad, kad je to bilo neophodno.
Postepeno, počeo sam da shvatam vezu između naizgled nepovezanih događaja, likova, cifara, datuma... svega onog što se nalazilo na Hansovoj disketi. Ni dan-danas nisam sasvim siguran odakle mu sve to: finansijske podatke i datoteke najverovatnije je našao na serverima Udruženja, ali ostalo... čini se da je to prikupljao nezavisno od osnovnog posla koji je obavljao za nas. Biće da je pratio sve što se moglo dovesti u vezu sa raspadom te iluzije od države u koju je svim srcem verovao, pa je počeo da formira sopstvenu teoriju. Nije stigao da mi saopšti svoje sumnje, ali se potrudio da materijal dospe u moje ruke. Možda je naslutio da ga neko prati, šta znam... U svakom slučaju, zahvaljujući onome što sam zaključio iz datoteka sa diskete, nisam bio naročito iznenađen kada su uputstva iz Beograda konačno stigla: nalog da pokupim pinkle i pod hitno se vratim kući. Iz Ciriha, avionom JAT-a, pravo u – invalidsku penziju.“
* * * * *
Zaćutao je, zagledan u pod ispred sebe. Najednom je izgledao deset godina stariji; lice mu je bilo umorno, podočnjaci izraženi, proseda kosa razređena i slaba. Napolju se više nije čuo huk gomile i zamenilo ga je uporno dobovanje kiše, uz pokoju udaljenu sirenu ili karakterističnu zvonjavu tramvaja.
„Ako ništa drugo“, reče on i pređe rukom preko lica, zadržavši je tamo načas kako bi izmasirao očne jabučice, „Biljani je bilo drago što ću biti sa njom i Vladanom... što me više neće ispraćati na teren, a da ne zna hoću li se uopšte vratiti ili ne.“
„Mirko“, upitao sam tiho. „Šta si to zaključio iz materijala sa diskete tvog ciriškog doušnika?“
Podigao je glavu i pogledao me, osmehnuvši se ponovo.
„Jesi li čuo“, uzvratio je pitanjem, „za one razne teorije o tome ko su pravi vladari sveta, oni iz senke... Čuvenih trinaest porodica – Rotšild, Vindzor, Habzburg, Krup, da ne nabrajam?“
„Jao“, rekao sam, zakolutavši očima. „Nećeš valjda da kažeš...“
„Omiljena tema teoretičara zavera: njihov uticaj na razvoj civilizacije i svetske događaje preko tajnih, polutajnih i javnih organizacija – iluminata, masona, komiteta 300, trilateralne komisije, MMF-a, katoličke crkve... Veruj mi, kada sam među Hansovim datotekama pronašao više stotina tekstova, članaka i odlomaka o tome, pomislio sam isto što i ti. Ali tamo sam pronašao i neku vrstu dijagrama međusobne povezanosti svih tih silnih podataka. Kada sam počeo, kako bih proverio je li u Hansovoj opsesiji bilo nekog sistema i logike, da sledim taj dijagram i povezujem pojedine izvode sa bankovnih računa sa destinacijama na koje su uplaćivane nezamislivo visoke svote, video sam da se ukrštaju na jednom te istom mestu. Geografski – upravo u Cirihu. Institucionalno – u sedištu FIFE.“
Otvorio sam usta; zatvorio. Shvatio sam da ne znam šta bih rekao.
„Razmisli malo!“ Odvojio se od zida, prišao bliže, naslonio se na radni sto i počeo da gestikulira kako bi naglasio ono najvažnije. „Koja je institucija vekovima i vekovima bila najuticajnija na zapadnoj hemisferi? Seti se šta su nam govorili za vreme obuke. Katolička crkva. Vatikan. I tačno su nam govorili – osim što su omašili za čitav vek. Sveta stolica je izgubila uticaj koji je imala na vrhuncu svoje moći, kada su joj služile sve druge sekte i tajne organizacije. Razvodnila se, potonula u skandale sa korupcijom i pedofilijom, izgubila primat: Rim već odavno nije više u stanju da zaštiti interese vladara iz senke. Hrišćanstvo više nije dovoljno gusta dimna zavesa za to: previše je apstraktno, nesposobno da sa nekadašnjom snagom... kako ono beše? Ribâri ljudske duše? Ne!“ On se nagnu i unese mi se u lice. Oči su mu sada bile zažarene. „Imamo novu religiju, već duže od jednog veka. Ustoličena je, organizovana, superiorna u odnosu na sve drugo što trenutno okupira svest ogromne većine čovečanstva.“
Zaćutao je načas, uspravio se i pokazao levom rukom prema prozoru, ulici, otprilike tamo gde se, skrivena od pogleda, u daljini nalazila Marakana.
„A ta nova religija, druže moj, ovog puta je zaista globalna: fudbal!“
„Mirko...“, zaustio sam, ali me on prekinu.
„Ne, saslušaj me sad do kraja, brzo ću, jer nemam još mnogo vremena. Dakle: fudbal je ta nova globalna religija. Stadioni su nove crkve, utakmice nove mise, a FIFA – čije je sedište, slučajno, upravo u Cirihu – novi Vatikan.“ Prošao je rastrojeno prstima kroz kosu i ponovo se nagnuo prema meni. „Nije nimalo slučajno to što je fudbal izmišljen u Engleskoj: bio je to eksperiment za koji su se zalagali Vindzorovi, porodica kojoj pripadaju kraljevi i kraljice Ujedinjenog Kraljevstva. Stvorili su igračku, opsenu, koja je uspela da omađija milione ljudi. Dragi moj, FIFA je registrovana kao neprofitna organizacija, a obrće milijarde i milijarde dolara. Ima više članica nego Ujedinjene nacije, pošto priznaje i fudbalske saveze teritorija koje nisu suverene države. Njena pravila derogiraju zakonodavstva zemalja u kojima FIFA priređuje svoje periodične verske festivale – Prvenstvo sveta, prevashodno, ali isto tako i regionalna prvenstva koja poverava svojim filijalama, UEFI, AFC-u, CONCACAF-u i ostalima. Zar postoji bolji instrument za spovođenje volje odabranih moćnika nego što je pikanje lopte između dva gola na livadi? Ono što hrišćanstvo nije uspelo da postigne u toliko dugom vremenskom periodu, koliko god se trudilo – da pokrsti budiste, islamiste, hinduiste – fudbal je uspeo za samo nekoliko decenija. Igra li se u Kini i Japanu? Naravno. A na Bliskom istoku i u Maloj Aziji? Nego šta. U Indiji? Pa... tu se još malo otima oko uticaja sa kriketom, ali i za taj sport su zaslužni Vindzorovi tako da sukoba interesa zapravo nema.“
Zavrteo sam glavom, ispio čašu do kraja i nasuo sebi još. Mirko je pokretom ruke odbio bocu koju sam mu bez reči ponudio.
„O svemu tome govore odlomci, članci i spisi pohranjeni na disketi sirotog Hansa. Ali ono što bi nas, ovde, trebalo prevashodno da zanima, ono zbog čega je, uostalom, Hans i rešio da mi sve dostavi, plativši za to životom, tiče se uticaja FIFE na geopolitičke događaje na Balkanu. Sada govorimo o pravom, stvarnom, jedinom razlogu za onako bestijalno uništavanje i rasparčavanje Jugoslavije.“ Osmehnuo se još jednom, ali sada je taj osmeh više ličio na facijalni tik. „Znaš li zašto je razbijena naša zemlja? Zbog čega je toliko ljudi izginulo u besmislenom ratu, zbog čega ih je toliko završilo u izbeglištvu, zbog čega je podstaknuta mržnja među narodima na ovom prostoru koja, bojim se, nikada neće nestati?“
„Hajde, Mirko?“, prošaputao sam. „Reci mi.“
„Zbog toga“, odgovori on, pa udahnu duboko, „da Jugoslavija ne bi postala prvak sveta u fudbalu.“
* * * * *
Kiša je na oknu dobovala jače nego maločas. U tišini koja se spustila na moju kancelariju kao da je i svetlost oslabila. Ustao sam sa fotelje, prišao radnom stolu i uključio lampu.
„Voleo bih da mi objasniš tu... teoriju“, rekao sam mu. Sada me je gledao sa druge strane stola, osvetljen odozdo električnim svetlom kao zlikovac iz nekog starog crno-belog trilera. Klimnuo je glavom.
„Možda znaš, a možda i ne znaš“, reče, „da se, sudeći po svim izvorima na koje sam dosad naišao, uključujući i Hansove datoteke, predstavnici tih vladajućih svetskih porodica redovno služe okultnim sredstvima kako bi predviđali blisku i nešto dalju budućnost. Još sredinom osamdesetih, pozabavili su se malo nama, upregnuvši svoje najpouzdanije medijume. Tako su doznali da će Zvezda postati prvak Evrope šest ili sedam godina pre nego što se to zaista dogodilo. Svi izveštaji koje su tada dobili iz paranormalnih izveštaja bili su saglasni u još jednoj, za njih veoma važnoj stvari: na Svetskom prvenstvu 1994, Jugoslavija će u finalu na stadionu Rouz Boul u Pasadeni pobediti Brazil sa 2:1 i osvojiti svetski pehar. I to predviđanje, taj nepostojeći trijumf zapečatio nam je sudbinu. Pehar nije smeo doći na Balkan. Politička ideja ujedinjenih naroda različitih veroispovesti nije smela da bude promovisana na taj način: vladari iz senke upravo i vladaju izazivajući sukobe, ratove i trajne netrpeljivosti u kojima se beskonačno bogate i učvršćuju svoj uticaj. Ono što nam je Tito poručivao da čuvamo kao zenicu oka svoga – bratstvo i jedinstvo – bilo je previše opasno da bi uživalo takav ugled. I to se moralo sprečiti po svaku cenu.“
„Kako?“, upitao sam. „Kako su nameravali da to spreče?“
Mirko slegnu ramenima. „Nisu se bavili Zvezdom i Kupom šampiona – smatrali su to unutrašnjom stvari UEFE i događajem bezopasnim za njihove globalne interese. Ali zato jugoslovenska reprezentacija nije smela da dođe u priliku da igra na Svetskom prvenstvu devedeset četvrte, uđe u finale i tuče Brazil. Onda su jednog dana, ujesen 1987, u Cirih pozvali onu trojicu bilmeza – znaš dobro na koga mislim – i izneli im ponudu koju nisu mogli da odbiju.“
„I sve je to sadržano u datotekama koje si dobio od doušnika?“
„Sve. Svaki transfer novca. Svaka kupovina oružja. Svaka carinska deklaracija. Svaki marketinški plan za medijsko delovanje. Svaki fond namenjen formiranju javnog mnenja. Zar misliš da je slučajno to što je sve krenulo upravo sa fudbalskog stadiona? Kao što sam ti već rekao: fudbal je mnogo više od puke igre.“
Oćutao sam. Mirko pogleda na sat.
„Sad zaista moram da požurim“, reče on. „Ali eto, makar sam ti ovoliko ispričao, olakšao dušu. U cara Trojana kozje uši, i tako to.“
„Čekaj malo: zar zaista misliš da si penzionisan zbog ovoga? Možda su nadležni u Službi pomislili da si sam isfabrikovao tu disketu i da je ona dokaz tvoje, hm, nesposobnosti za dalji operativni rad?“
On ponovo slegnu ramenima, dohvati jaknu sa čiviluka i poče da je oblači.
„Možeš i tako da tumačiš celu stvar, ali ja znam da nisam ni lud, ni kadar da smislim nešto toliko opsežno i komplikovano, pa da još to potkrepljujem lažnim dokazima.“
„I sada ćeš o tome da napišeš knjigu?“
„O, da“, reče on. „Datoteke sa kopije diskete i dalje čuvam u računaru: mislim da će odlično poslužiti da dokumentuju verodostojnost te moje ’teorije zavere’.“
„Misliš da ćeš pronaći izdavača spremnog da to objavi?“
Mašio se za kvaku i zastao pred vratima, okrenuvši se ponovo prema meni.
„Ako takvih i ne bude, uvek mogu knjigu da izdam sâm. Niko i ništa ne može da me u tome spreči. I evo, vidiš: posle svega, jurim na utakmicu kao najobičniji zelot na misu koja će me sasvim sigurno razočarati, ali šta da radim kad je to jače od mene. Marakana je moja crkva. Nažalost. Siguran si da nećeš sa mnom?“
„Ne, ne, hvala ti za poziv. Imam još posla.“
„U redu, onda. Izvini što sam te ugnjavio, ali veruj da mi je veoma laknulo. Skinuo sam teret sa duše. Hvala za piće i razgovor. Idem da gledam kako ovi moji cepaju mrežu ovih tvojih, i da malo oderem grlo.“
„Pozdravi kod kuće“, stigao sam da doviknem dok je zatvarao vrata. Najednom sâm u ogromnoj bezličnoj kancelariji, ostao sam tridesetak sekundi nepomično, pa tek onda prišao prozoru umrljanom od kiše. Video sam Mirka na ulici: potrčao je prema tramvaju koji se približavao stanici. Na glavi mu je bio crveno-beli kačket, a oko vrata je umotao šal istih boja. Uspeo je da stigne do vozila pre nego što su se vrata zatvorila i tramvaj ga je povezao uzbrdo, prema nevidljivom stadionu.
Prošlo je nekoliko minuta pre nego što sam se pomerio i tromo prišao telefonu. Podigao sam slušalicu i okrenuo broj koji nikada ranije nisam koristio.
„Alo?“, rekao je glas sa druge strane posle nekoliko trenutaka, hladan i dalek kao glas mašine.
„Ja sam“, kazao sam jedva čujno, a onda ponovio, glasnije: „Ja sam. Zovem zbog Mirka Vasiljevića. Zbog... situacije... o kojoj smo razgovarali.“
Vlasnika tog glasa sreo sam samo jednom, u kancelariji mog načelnika, i tada sam memorisao njegov broj, ponadavši se da mi neće zatrebati.
„Da?“
„Upravo je bio kod mene. Razgovarali smo. Bili ste u pravu.“
Tišina. Sekund... dva... tri...
„Znate šta treba da uradite.“
„Znam...“ Nakašljao sam se kako bih pročistio grlo. „Želim samo da pitam...“
„Da?“
„Da li i dalje važe garancije za njegovu suprugu i dete?“
Ponovo kratka stanka. Zatim, odgovor:
„Naravno. Nismo životinje, kolega.“
„Razumem.“
Spustio sam slušalicu i seo za radni sto. Posegnuo za donjom fiokom sa desne strane i iz nje izvukao špric, iglu i bočicu sa sredstvom za izazivanje srčanog udara. Uvukao sam providnu tečnost u plastični cilindar, štrcnuo malo iz igle i stavio zaštitnu kapicu kako bi mi smrtonosna injekcija bezbedno ležala u džepu... baš kao i tog davnog dana u Cirihu, na specijalnom zadatku. Poluvreme će biti idealni trenutak da uđem na zapadnu tribinu, obavim ono što moram i izgubim se odatle... osim ako ne odlučim da ostanem pošto prođe sva strka sa hitnom pomoći, intervencijom, odnošenjem na nosilima, i odgledam derbi do kraja.
Najzad, Mirko je u jednome bio sasvim u pravu: fudbal jeste više od igre.