Jelica Greganović se bavi novinarstvom, jedan je od osnivača Radija B92 i prva urednica njegove informativne redakcije. Živi u Sloveniji, gde radi kao dopisnica RTV B92, listova Ekonomeast i Bankar, regionalnog portala Šumadija Press, i kolumnistkinja časopisa Roditelj i dete. Najčitanija je srpska blogerka koja svoje blogove objavljuje na VIP blogu B92. Do sada je objavila zbirke Priči nikad kraja, Samo da ti kažem, Od reči do reči i Ispod sedmog neba, kao i knjigu Ljubav i druge sitnice.
* * * * *
Gertrude Majndl je mrzela svoje ime. Bilo je veće od nje, osećala je kako je pritiska i spotiče svaki put kada je morala da ga izgovori. Još više ju je ljutilo kada bi je neko njime pozvao. Prosto je mogla da oseti kako se ono zaglavljuje u tuđem grlu i jedva se, savladavši početak, mučno probija dalje, trajući bolno dugo, sve do kraja koji je uvek ostajao da visi poput patrljka. Već na sam grleni početak svog imena, Gertrude Majndl je savijala ramena, kao da pokušava da se odbrani od nastavka, kratke, od starosti već gotovo nestale trepavice su joj nervozno igrale u žmirkavim treptajima očiju, a šiljat, prekratak i na pljosnatom licu izgubljen nos gužvao se sa lakim gađenjem. Njene sitne, namreškane ruke su se nesvesno stiskale u pesnice, kao da skupljaju snagu za ono što je sledilo – jasan, neočekivani smeh previsokog tona, koji je prosto odzvanjao ciktavošću, tako uporan u trajanju da se u njemu tužno osećala očajnička usiljenost. U smehu Gertrude Majndl je odzvanjala tuga kakvu ni mnogi plač sebi nije umeo da priušti. Iako je, sasvim jasno, u očima sagovornika mogla da vidi iznenađeni bljesak sažaljenja, Gertruda se smehom branila kad god bi joj se za to pružila prilika. A prilika je bilo isuviše. Bila je sasvim sigurna da prilike ništa drugo ne rade, no samo čekaju nju, hraneći se zlobno njenom sudbinom.
Uostalom, Gertrude Majndl nije bila zadovoljna ni svojom sudbinom. Da je mogla da bira između imena koje je mrzela i sudbine koju je prezirala, kao da se sveti sama sebi, sigurno bi sudbinu ostavila nekom drugom, a zadržala teret imena koje je bilo sve drugo, samo ne ona. Ili bar ne ono što se od nje takvim imenom očekivalo. Ono je pretpostavljalo da će Gertruda jednoga dana odrasti u stasito, krupno biće kome će ime biti kruna, potvrda dobrih, stamenih gena iz kojih je nicala njena porodica.
Majndlovi su bili uvaženi u malom gradu pod Alpima. „Zdravi i pošteni“, govorili su oni koji su ih poznavali, klimajući s poštovanjem gospodinu, doktoru Klausu Majndlu. Doktor Majndl im je odgovarao sa zadovoljnom skromnošću, onakvom kakvu sebi može da priušti čovek čiji je život ispunio sve što se od njega očekivalo. Hodao je samopouzdano, visoko uspravljen, krupan kao kamen skotrljan sa okolnih planina. Jedino je njegova čvrsta, četvrtasta brada bila nekako isuviše spuštena prema grudima, dovoljno da pažljivom posmatraču otkrije pristojnu meru taštine. Okolina mu ovu, doduše nehrišćansku manu, nije zamerala. Na kraju krajeva, doktor Majndl ju je pošteno zaradio, imao je cenjen posao, lepu, ali ne i skorojevićki razmetljivu kuću, oko nje brižljivo negovan, veliki vrt, jednog dobrog sina, tri visoka, zdrava unuka, lepu snahu, vrednu i čuvarnu ženu i – Gertrude.
„Geti, ti si moje zrno bibera“, govorio joj je deda, milujući njenu crnokosu glavu svojom negovanom rukom. Gertruda je oduvek najviše volela dedu, samo on joj nikada nije rekao da su je Cigani pred vratima ostavili, kao što su to radila njena braća, uz majčin usiljeni kikot i bakino odmahivanje rukom. Svi oni, zajedno sa njenim ocem, advokatom Jozefom Majndlom, nosili su na ramenima plavokose glave, skoro bele obrve i trepavice, i bili posuti zlaćanim pegama. Samo je Gertrude bila možda i crnja od zrna bibera. Njena koža je leti izdajnički tamnela, uprkos tome što ju je majka oblačila tako da joj pokrije svaki deo kože koji je to dopuštao. Nisu pomagale ni kreme koje je baka kupovala od dedinog prijatelja, gospodina Lebla. Te pomade su strašno smrdele a apotekar Lebl, koga je krasio nos od pogleda na koji je Gertrude prosto štucala od straha, upravo je u tom smradu video potvrdu njihove tajanstvene uspešnosti. Možda kod drugih, ali kod Gertrude to nije pomagalo. U praznim, staklenim teglicama potrošenih pomada baka je čuvala dugmiće, a Geti je i dalje crnela čak i u hladovini. Gospodin Lebl nije imao objašnjenje za to.
„Možda će se rezultat videti kada malo poraste, dečja koža je suncu podložnija“, tešio je Jakob Lebl njenu majku, zamišljeno čupkajući dlake koje su mu virile iz nosa. Gabriele Majndl je krivila svoju lepu, plavokosu glavu i sumnjičavim pogledom odmeravala Gertrude. Sinovima Gabriele Majndl nisu bile potrebne nikakve kreme, njihova koža je od sunca gorela brže od papira. Kao što je red.
„Oni ne crne“, proceđivala je kroz stisnuta usta mlada gospođa Majndl, a Gertrude je crvenela do korena svoje crne kose. Već tada su Oni ušli u njen mali život. U ta tri glasa je uspevao da se zgura sav strah Gertrude Majndl, strah da nikada neće biti dovoljno dobra, bar ne onoliko koliko su dobra njena dragocena braća. Strah je bio njen najbolji drug. Gertrude se bojala straha, ali ga se i grčevito držala kao jedinog osećaja koji je nikada nije izneverio. Na strah je uvek mogla da računa. Čak i onda kada se smejala najglasnije što je umela, osećala je da je strah tu negde pored nje, da čeka. Čim bi joj u grlu zamro poslednji odjek smeha, strah joj se uvlačio kroz oči, gmizao po kosi i jezom je golicao po vratu. Njene oči su tada još više tamnele, zamagljujući se tihom tugom.
Ukratko, otkako se Gertrude Majndl ičega sećala, sve je bilo nekako pogrešno. Zapravo, sve drugo je bilo u redu, samo ona nije mogla da se u taj red uklopi ni svojim izgledom, ni svojim ponašanjem koje ju je izdavalo na svakom koraku. Ma koliko se trudila da bude onakva kao što se od nje očekivalo, da ako izgledom ne može, ono bar stavom nadoknadi od prirodne lutrije uskraćeno. Umesto otresitog, dostojanstvenog i svakoj prilici primerenog ponašanja, Gertrude je svaki korak zbunjivao, puneći je dodatnom nesigurnošću, sumnjom da uopšte pripada svetu u kojem se našla. Zbog toga je ona oduvek osluškivala. Njen sluh je hvatao svaki, pa i najmanji zvuk, uvek i svuda. Lako je povijala koščata ramena, uvlačila glavu među njih, nakrivljujući je na jednu stranu, ne bi li tim podignutim uvis uvetom ulovila šumove koji bi mogli da se sakriju od nje.
„Geti, ispravi se, podigni glavu, osmehni se“, govorio joj je deda dok su se u mirna popodneva šetali gradom. Da podrži svoje reči, deda bi lako trznuo njenu ruku nagore. Čipkasta senka starih lipa je šarala pločnik. „I osmehuj se, Geti, smej se, oni to vole“, dodavao je Klaus Majndl, pokazujući prolaznicima svoj širok osmeh pun zdravih, pločastih zuba. Geti je podizala sićušnu glavu, širila usta u osmeh i verujući da će ti Oni umeti to da cene, počinjala da se smeje glasno. Njen smeh su prekidali drhtavi kliktaji koji su odavali strah. On ju je uvek izdavao, bar je to Geti verovala. Zato što su je Oni i dalje gledali sa lakim sažaljenjem, i samo zbog dede joj odgovarali osmesima. Doduše, punim prikrivenog sažaljenja. Gertrude Majndl je znala da ni Oni nisu na njenoj strani. Na njenoj strani je malo ko, samo ona i deda. Svi ostali su negde, tamo gde ona nikada neće stići. I dogovaraju se. Zajedno su. Šapuću. Tajno. Daju znake očima. Razumeju se bez reči. Čak i kad je tišina, oni pričaju. Tiše od tišine. Ali može da se čuje, ako se pažljivo sluša, ako se love zvuci kao što njena braća love ptice. Zvuk treba namamiti da uđe u kutijicu uva, i onda ga brzo, vratašcima treptaja zatvoriti. Dobro ga poslušati, do poslednje niti čujnosti u njemu. Posle može da se pusti da odleti, kada oda šta Oni nameravaju, šta misle, šta joj opet spremaju.
Gertrude Majndl nije volela noći. One ćute, tek retkim zvukom se oglase, tako neočekivanim i gluvim da joj pobegnu bez priznanja šta u sebi kriju. Mrak je strah koji noću hoda i puni sobe kao teška, crna voda. Bojala se mraka, njegovog neprozirnog crnila. „Ne, Gertrude, svetlo ne može da bude upaljeno, budi hrabra devojčica, to je samo mrak. Zaspi, oni već spavaju“, govorila joj je majka, oštrim pokretom joj navlačeći pokrivač skoro do usta. Oni. Braća. Mogla je da čuje kako glasno dišu u susednoj sobi. Umorni od dana. Majka je zatvarala vrata za sobom, mrak je presecao poslednju traku svetla iz hodnika. Ostajali su sami, ona i mrak. Trudila se da ne zaspi, iako je znala da bi jedino san mogao da ugasi mrak. Osluškivala je. Hoće li se Oni probuditi, i dok ona spava, pričati o njoj? Gertrude je širila oči tako da su beonjače bolele, napinjala sluh i bila sasvim sigurna da tamo iza vrata postoji neki tajni život u kome, kao i u onom kroz koji se probija svaki dan, nema mesta za nju. Oni ga žive bez nje. Oni i Oni drugi. Krišom.
A, onda su Oni drugi učinili nešto još gore. Prevarili su One u kući, pobedili ih. Gertrude to nije mogla ni da nasluti, ma koliko pažljivo osluškivala. Shvatila je prekasno. Bilo je to gore od najgoreg, jer je počelo tako dobro. Svi su se radovali. I ona sa njima. Nije znala tačno zbog čega, ali to su bili dani kada se i Gabriele Majndl setila svoje ćerke. Prvo su se pojavile crvene zastavice. Gertrude je volela crvenu boju. Ta boja je živela sasvim svoj život, prosto je mogla da oseti kako joj vrućim prstima dodiruje oči. Crveno ju je radovalo, činilo je živahnijom, davalo makar privremenu snagu. Kuća je tih crvenih dana odjekivala od smeha, glasnih, veselih razgovora i dovikivanja. Baš tada je napunila deset godina. Njeno rođendansko slavlje se pretvorilo u veselje kakvo još od venčanja njenih roditelja nije videla kuća Majndlovih. Na drveću su se njihali lampioni koje su baka i majka pravile danima. Crveni lampioni. Između njih se vio miris vanile, lepeći se za tog proleća tako brzo olistalo drveće. Gertrude je mirno stajala uz sto prepun hrane. Povremeno je pažljivo rukom pogladila svoju sasvim novu, belu haljinu, pokrivenu čipkama. I crvenim mašnicama. O, kako je Geti volela crveno. Ceo taj dan koji joj je još od ranog jutra bio posvećen. Bar je u to duboko verovala. Kuća se punila susedima koji su dolazili da čestitaju. Donosili poklone. Ceo njen krevet je bio zatrpan poklonima. Nakon što bi je poljubili u crnokosu glavu, ukrašenu velikom satenskom mašnom, prelazili su u veliku sobu koja je plivala u zlaćanom svetlu. Jedino gospodin Isak Lebl tog dana nije stigao dalje od hodnika. Geti je stajala pored dede dok joj je apotekar biranim rečima čestitao rođendan. Buket tek ubranog baštenskog cveća i poklon sa crvenom pantljikom lako su podrhtavali u njegovim rukama. Doktor Majndl je strpljivo saslušao Isaka Lebla, njegova taština mu je još više pritisla bradu na grudi, a iz očiju mu se bljeskalo nešto sasvim novo. Geti je osećala kako deda raste pored nje, kako svakim pokretom odaje oporost, i kada je pružila ruke da od gospodina Lebla uzme poklone, zaustavio ju je nežan, ali odlučan, pokret dedine ruke. Između Gertrude Majndl i Isaka Lebla je stajala meka ruka Klausa Majndla. Drugom rukom je doktor Majndl pozvao Kati, rumenu služavku, koja je pocrvenevši još više no što je inače zdravlje bojilo njene obraze, nekako prebrzo i bežeći pogledom uzela poklone iz ruku Isaka Lebla. Apotekar je spustio pogled i za par trenutaka je Geti mogla da vidi kako njegov crni, svečani kaput nestaje u zelenilu kapije.
„Gospodinu Leblu ćete me izviniti naredni put, Kati, biću jako zauzet“, rekao je deda bucmastoj sluškinji kojoj su već od zbunjenosti crvenilom gorele uši pod skoro belom kosom. Kati je brzo zatreptala svojim plavim očima, potvrdno se lako poklonila uz trzaj kolena i spustila kapke bez trepavica.
Bio je rođendan, bila je parada koja je marširala njihovom ulicom. Iz dvorišta je na nasmejane vojnike letelo cveće. Baka i mama su čipkom brisale suze kroz smeh. Njen otac, Jozef Majndl je stajao pun ponosa, brkovi su mu zadovoljno podrhtavali. Doktor Majndl se smejao šire no ikada, njegovi pločasti zubi su blještali, a kada je među mladićima sa crvenim trakama na rukama ugledao i svoje unuke, prosto je poskočio i zgrabio metalne šiljke ograde. Herbert, Herman i Hajnrih Majndl su koračali visoki kao borovi. Glatke plave kose. Tako zdravi. Tako njegovi. Ruke doktora Majndla su pobelele od stiska, podizao se na prste da bude još viši, prosto je mogao da oseti kako njegova krv kola njihovim venama i korača, korača...
„Geti, gotovo je sa njima, stiglo je naše vreme! Oni su gotovi! Neće nam više oni zapovedati, od nas krasti!“, vikao je oduševljeni deda, a Geti je shvatila da postoje još neki Oni i da su još opasniji od Njih koje je do sada osluškivala. Znala je da braća idu da se bore protiv njih, tako su juče govorili tata i mama, dok je mama tiho plakala pred spavanje. To su znali i svi gosti koji su čestitkama za njen rođendan, sada dodavali i čestitke na sreći što porodica Majnd može da dâ tri takva mladića. Za veliku stvar.
Proleće i leto su prošli brzo, Majndlovi su uživali na obližnjem jezeru, Gertrude je i dalje izdajnički tamnela. Samo sada joj niko nije zbog toga zamerao. Po jezeru se prolivalo sunce, planine su se zelenele, nebo je bilo kao plava bakina posteljina i svi su bili tako srećni. Majka i baka su hodale u belim haljinama, tako lakim da im ni retki oblaci nisu bili ni za prineti. Otac i deda su ponosno hodali malim gradom uz jezero, glasno se dovikivali sa prolaznicima. Dokor Majndl se prsio i stiskao ruke gostima, bez prestanka nasmejan, i uvek noseći sa sobom neko od pisama koja su stizala od Getine braće. U njima je sve bilo dobro, kuća im je nedostajala, svako od njih poimence, pobeda je koračala njihovim stopama i verovatno će uskoro biti kraj. Vratiće se...
Gertrude je pažljivo lizuckala sladoled, pazila na svaku kap koja bi mogla da uprlja neku od lepih haljina koje joj je majka nakupovala. Oni su se primirili, strah se sakrio, Geti gotovo nije mogla da se seti kada ga je poslednji put osetila. Čak ni mrak nije više bio tako gust. Sve do jednog sasvim blagog jesenjeg popodneva, kada su se vratili kući. Vrtom se prostirala toplota još nenagrižena hladnim noćima. Svet se topio u ćilibarskim bojama koje su počele da rđaju po ivicama. Otac je čitao novine, odmarajući se za predstojeći poslovni sastanak. Deda se spremao za povratak u ordinaciju. Debeljušna Kati je na sto pospremljen nakon ručka vraćala porculanske ukrase, pažljivo ih ređajući oko vazne iz koje se prosipao oštar i težak miris belih hrizantema. Baka i mama su sedele u vrtu. Baka je dremala glave lako nagnute na rame, sasvim lak vetar joj je podizao već skoro sede kovrdže. Tu i tamo bi pod zalutalim zrakom sunca neka od njih blesnula kao roj svitaca koji se treptavo gase. Mlada gospođa Majndl je pokušavala da savlada san na koji je prosto prisiljavala tišina smiraja koji je stizao. U krilu joj je stajala smotana nova Gertrudina školska haljina, na čiji je rukav prišivala crvenu tračicu. Geti je sedela podno bakinih nogu, povremeno naslanjala glavu na njena kolena i kroz trepavice gledala sanjivi vrt. Tada je udarilo. Gertrude je do kraja života mogla da se seti, da prosto fizički oseti ono što je smrvilo toplo jesenje popodne, živote porodice Majndl i njen život koji je tada platio cenu neopreznosti. Da, sasvim je bila sigurna da je bila prevarena. Trebalo je da sluša, Oni su i dalje bili tu, Oni su pažljivo isplanirali taj udarac koji je Gertrudin život ostavio bez daha. Bio je to početak kraja, kraja čiji kraj se nije nazirao. Tog dana je život zaboravio na Gertrude i bez milosti konačno prešao na suprotnu stranu, na stranu na kojoj su bili Oni, nikada vidljivi, ali uvek prisutni. Oni koji su kovali zavere protiv nje, baš oni koje je osluškivala u crnilu mraka sve donedavno. Tada su se pritajili, šaputali tako da nije mogla ni da ih nasluti, prevarili je crvenim mašnama, lampionima, jezerom i sladoledom.
Kroz zelenu kapiju njihovog dvorišta, po kojoj su se uvijale cvetne gvozdene grane šipki, ušao je mladi vojnik. Na pola puta ka stolu za kojim su sedele je stao, skinuo kapu i stavio je pod mišku. Njegova plava kosa je zasvetlela kao poznati zlatni pozdrav. Gabriele Majndl je na čas prevarena skočila sa stolice, odbacila Getinu haljinu na travu i brzim korakom, šireći usput ruke za zagrljaj, krenula ka vojniku. Upravo tada kada je prvi put spustio glavu i probao da sakrije pogled u travi pod nogama, majka je shvatila da to nije nijedan od njenih dečaka koje je tako žudno čekala, čija pisma je slagala u kutiju sedefastog poklopca, spuštajući na njih struk mirišljavog, sasušenog cveća. Prišavši vojniku, Gabriele Majndl je ljubazno nakrivila glavu, pokušavajući da uhvati njegov pogled koji je bežao, ali i zvuk njegovog glasa koji je bio tako tih da Gertrude nije mogla da čuje baš nijednu reč. Probuđena baka joj je držala ruku na ramenu, spremajući se da se osloni na njega i ustane, kada je vojnik u ruke mlade gospođe Majndl gurnuo sivkastu kovertu, još jednom nešto tiho i brzo promrmljao, i spuštene glave skoro pobegao kroz kapiju. Njegova zlatna glava je promicala Gertrudinim pogledom porubljenim živom ogradom koja je rasla duž ulice. Gabriele Majndl je zastala sa kovertom u rukama, osvrnula se oko sebe kao da traži potvrdu da je tako brzo nestali mladić ipak bio tu, ispitivački pogledala svoju svekrvu i otvorila kovertu. Baka je već stajala, držeći ruke na Getinoj glavi kada je kroz njih proleteo takav trzaj straha da joj je brada bolno udarila u grudi, uz cvokot zuba.
Dvorištem Majndlovih se prolomio urlik. Ne vrisak, nego upravo urlik, zverski, dubok i strašan. Pritisnuo je dvorište, udario o zidove kuće, povio drveće i vratio se još strašnijim odjekom. Gabriele Majndl je urlala, dok joj je lice bilo izobličeno pećinom široko razvaljenih usta, a onda je pala na kolena i čelom udarila u zemlju. Iz njene savijene figure je i dalje, još teže i muklije, izlazio stravični zvuk koji je njenog muža i svekra prikovao na ulaznim, kućnim vratima. S kraja ulice su počeli da joj odgovaraju lavež i zavijanje pasa, niko se nije usuđivao da joj priđe, čak ni onda kada je prestala da glavom udara u tle, podigla se na sve četiri i ustala nespretno kao životinja. Prljavog lica, čela zelenog od trave i usta na čijim krajevima se skupljala penasta pljuvačka, Gabriele Majndl je teturajući se prilazila Geti i njenoj baki. Onda je stala pred njih, raširila ruke i cvileći gledala u svoju svekrvu, dok su reči odbijale da siđu sa njenih usana. Baka je stiskala Gertrudina ramena, mogla je da oseti oštrinu njenih noktiju, kada je majka spustila pogled i kao prvi put u životu ugledala svoju ćerku.
„Ti!“, prokrkljala je Gabriele Majndl i teškim, neočekivanim udarcem u lice oborila Gertrudu na zemlju. Nije smela ni da pisne, oštar bol joj je pomutio pogled, u ustima joj se toplo skupljala krv, koja je sa obraza isečenog onim finim, skupim rubinom majčinog vereničkog prstena, kapala po haljini. Baka nije ni pokušala da je zaštiti, umesto toga je pohitala ka mestu gde je iz snahinih ruku ispalo sivkasto pismo. Za samo par trenutaka, dvorištem se razlegao još jedan jauk, visok i piskav. „Svi, svi!“, cepao je bakin vrisak jesenji sumrak.
Tog dana je porodica Majndl saznala da tri njena mladića, tri nade i ponosa, više nema. Sva trojica su pala istog dana, budućnost Majndlovih je ostala rasuta, rasparčana, u krajevima za koje pre toga jedva i da su čuli. Gertrude je znala da je to njihovo delo, Oni su to bili. Oni koji šapuću u mraku, čiji zvuci mogu da se ulove preko dana kada se pažljivo oslušne, ponekad iz komšijskih dvorišta i prozora, ponekad kroz tupi tutanj koji je odjekivao iza planina.
Sledili su dani, meseci i godine sve gori, život u kući je bio tih, a Oni su bili sve glasniji. Majka je dane provodila sedeći pored prozora do čijeg stakla je samo i sezao njen pogled. Tupa i mirna od lekova kojima ju je hranio svekar, Gabriele Majndl je samo postojala. A baka se uz nju gasila iz dana u dan, postajala je sve manja, mršavija. Kati je mogla slobodno da lupa sudovima, više nikoga nije bilo kome je to smetalo. Cela kuća je gluvela, samo je Gertrude pažljivije no ikada ranije lovila svaki zvuk, pletući u svojoj glavi priče, otkrivajući planove i sluteći Njihove naredne korake. Deda je jedini, ponekad, obraćao pažnju na nju. Pogledao bi je promenjenu pubertetom koji niko ni primetio nije, koščatiju, nezgrapniju, sve dalju izgledom od onoga kako su Majndlovi videli sebe, i spustivši joj ruku na glavu, rekao: „Eh, Geti...“ Gertrude je osećala kako u ta puka dva glasa staju sva tri njena brata kojih više nema. Sav poraz porodice Majndl bio je u njima. Ništa više nije moglo da dodirne život koji bauljao po njihovoj kući. Čak ni bakina smrt, ni to što je poslednje godine rata poginuo njen otac. Negde u daljini neizgovorivog imena. Za njim je ostalo samo sivo pismo koje je deda pažljivo složio u sedefnu kutiju, onu gde je sačuvano pismo koje je obaveštavalo Majndlove o tri smrti koje su pregrizle konac njihovog života.
Tih godina se Gertrude Majndl sećala po strahu, bedi, kolonama vojnika u ritama, krvavih zavoja, i jauka koji su se čuli iz susednih kuća. Smrt je koračala visoko dignute glave, grabeći sve pred sobom. Za njom su stigle sramota i prezir. Gertrude Majndl je konačno mogla da čuje One, ovaj put su bili glasni, jedva da su se krili. Skoro otvoreno su kovali zavere koje su joj zagorčavale svaki dan, sve dok u kući nije ostala sasvim sama. Doktor Majndl je umro jedva dočekavši smrt. Samo nekoliko dana pre toga je umrla, mirno, u snu, njegova snaha. Gertrude se sećala majke, koja je i mrtva držala glavu okrenutu prema prozoru. Napeto je osluškivala zvuke po kući, tražeći, pipajući sluhom za onim što će joj potvrditi da se deda pobrinuo da Gertrude za sobom ne ostavi majku o kojoj više niko, osim jakih sedativa, nije mogao da brine.
Probala je Gertrude da živi kao drugi. Sačekala je da prođu godine zla i prodala kuću, nadajući se da će u njoj ostati i glasovi onih koji su joj spoticali život. Kupila je stan u prvom novom kvartu koji je sazidan posle rata. Sasvim nov, sa novim ljudima oko sebe, koji su se jedva sećali ili su tek bili rođeni tih godina koje je Gertrude želela da zaboravi. Trudila se da ih konačno otera od sebe smehom, onakvim kakvog joj je deda savetovao, smehom koji drugi vole. Smejala se Gertrude uvek i svuda, ponekad plašeći ljude svojim cilikanjem i pogledom u kojem smeha uopšte nije bilo. Bila je ljubazna, pokušavala je da sakrije svoje godine i misli, nadajući se da će se možda ipak udati. Ako ne udati, ono bar naći nekoga ko bi živeo sa njom... jer noći su bile tako gluve, tako samotne. Hrapave od zvukova koje je i dalje čula. Znala je da Oni idu za njom, ali se nadala da bar u ovakvoj kući, zgradi, mogu teže da je nađu. Da je sakrivaju mreže misli drugih koji oko nje žive. Jedino što je sve teže čitala zvuke koji su se sada sakrivali i u te, komšijske živote. Zato je Gertrude pažljivo osluškivala, sakupljala zvuke hoda, spuštanja roletni, dečjeg plača, zatvaranja vrata, prigušenog laveža. Između njih je tražila, naslućivala stare poznate zvuke, one koji su ostali tajna svima sem njoj. Zvuke koji su potvrđivali da su Oni i dalje tu, da nikada neće odustati, da je čekaju strpljivo se hraneći onim što joj je ostalo od života.