Pavao Pavličić, hrvatski književnik, profesor i akademik, prevodilac i scenarista, rođen je 16. avgusta 1946. godine u Vukovaru, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost i italijanski jezik, a doktorirao je 1974. tezom iz područja metrike (Sesta rima u hrvatskoj književnosti). Na području književne istorije najviše se bavio barokom i manirizmom, a kao versolog semantikom stiha. Objavio je i nekoliko interpretacija iz starije i novije hrvatske lirike.
Od 1970. godine zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gde je i danas redovan profesor na Odseku za komparativnu književnost. Redovni je član Hrvatske akademije znanosti i umetnosti od 1997. godine.
Kod njega su književni i naučni interesi podjednako zastupljeni i prepliću se. Kao naučnika, Pavličića zaokupljaju teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Iz tog područja objavio je veći broj rasprava i nekoliko knjiga: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti (1979), Književna genologija (1983), Stih u drami i drama u stihu (1985), Sedam interpretacija (1986), Poetika manirizma (1988), Stih i značenje (1993), Barokni stih u Dubrovniku (1995), Studije o Osmanu (1996), Moderna hrvatska lirika (1999), Hrvatski dramski stih (2000), Barokni pakao: rasprave iz hrvatske književnosti (2003), Male radosti: pet modernih hrvatskih pjesnika (2007), Mala tipologija moderne hrvatske lirike (2008), Ekspres preporučeno: pet modernih hrvatskih pjesnika (2008), Vrijeme u pesmi (2011), Petnaest riječi: rasprave o hrvatskoj književnosti (2011), Moderna alegorija (2013), Uvod u Marinkovićevu prozu (2014).
Književnu karijeru započeo je kao novelist i izdao je knjige pripovedaka: Lađa od vode (1972), Vilinski vatrogasci (1975), Dobri duh Zagreba (1976), Radovi na krovu (1984), Skandal na simpoziju (1985), Kako preživjeti mladost (1997), Tko je to učinio: sabrane kriminalističke priče (2006); romane za odrasle: Plava ruža (1977), Stroj za maglu (1978), Umjetni orao (1979), Večernji akt (1981), Slobodni pad (1982), Eter (1983), Kraj mandata (1984), Čelični mjesec (1985), Trg slobode (1986), Krasopis (1987), Rakova djeca (1988), Sretan kraj (1989), Koraljna vrata (1990), Rupa na nebu (1992), Nevidljivo pismo (1993), Škola pisanja (1994), Diksilend (1995), Zaborav (1996), Numerus clausus (1998), Pokora (1998), Nepovrat (1999), Pasijans (2000), Pjesma za rastanak (2000), Otrovni papir (2001), Tužni bogataš (2002), Kronika provincijskog kazališta (2002), Melem (2003), Mrtva voda (2003), Odbor za sreću (2004), Krvnik u kući (2004), Zmijska serenada (2005), Devet spomenika (2006), Cvijeće na vjetru (2007), Literarna sekcija (2008), Trajanovo pravilo (2009), Žive igračke (2009), Stara ljubav (2010), Brda se miču (2011), Muzej revolucije (2012), Narodno veselje (2013), Krvna veza (2014), Crveno pile (2014), Glasnik, vlasnik, hodočasnik (2014) i Tri petka u travnju (2015); te romane za decu: Trojica u Trnju (1984), Zeleni tigar (1986), Petlja (1988), Lopovska uspavanka (1992), Mjesto u srcu (1996) i San koji se ponavlja (2001).
Pavao Pavličić piše i lirsko-memoarske knjige, i to najviše o svom rodnom gradu Vukovaru: Dunav (1983), Šapudl (1995), Kruh i mast (1996), Vodič po Vukovaru (1997), Vesele zgode djeda i bake (2000), Vukovarski spomenar (2007), Bilo pa prošlo (2011), Narodno veselje (2013), Glasnik, vlasnik, hodočasnik (2014) i dr.; feljtone: Zagrebački odrezak (1985), Inventura (1989), Prolazna soba (1992), Leksikon uzaludnih znanja (1995), Skrivena teorija (2006) i dr., te eseje i književne kritike: Sve što znam o krimiću (1990), Svoj svome (1992), Rukoljub: pisma slavnim ženama (1995), Ulica me odgojila (2004), Epika granice (2007), Knjiški moljac: 99 uputa što sve treba znati o knjigama (2009), Ljetno kino (2013), More i voda (2014), i dr.
Neraskidiva veza Pavličićevog naučnog i književnog interesa može se „pročitati“ iz njegovih romana. Naime, gotovo svi njegovi glavni junaci imaju nekakve veze s njegovim zvanjem. Tako u romanu Koraljna vrata filolog odlazi na Lastovo da pregleda stare spise među kojima će pronaći dva izgubljena pevanja Gundulićevog Osmana. U Rupi na nebu glavni lik je prevodilac (Pavličić je prevodio talijanske dolčestilnoviste) koji otkriva zagrebačke gornjogradske podzemne hodnike, a u njegovom romanu Numerus clausus u središtu pažnje je student književnosti kao pripovedač i njegov prijatelj, student medicine.
Već u Pavličićevoj novelističkoj fazi (treća zbirka pripovedaka Dobri duh Zagreba) primećena je izvesna promena u njegovom pisanju koja je postala njegova trajna odlika: mešanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Naime, u osnovi većine Pavličićevih romana je struktura misterije, a fantastične elemente koristi pri stvaranju zapleta. Osim strukture misterije i fantastičnih elemenata, u njegovim romanima uočljivi su i postupci karakteristični za tzv. zabavnu književnost: dinamična fabula (puna neočekivanih obrta), jednostavan izraz, likovi svedeni na funkcije koje imaju u strukturi zapleta.
Pavao Pavličić autor je scenarija za filmove: Ispit zrelosti (adaptacija, 1978), Ritam zločina (1981), Kazališni život ili smrt (TV film, 1981), Vlastiti aranžman (TV film, 1982), Nepokoreni grad (TV serija, 1982), Zločin u školi (po romanu Stroj za maglu, 1982), Treći ključ (1983), Eter (TV film po istoimenom romanu, 1985), San o ruži (1986), Osuđeni (1987), Terevenka (TV drama, 1987), Čovjek koji je volio sprovode (1989), Orao (po romanu Umjetni orao, 1990), Stela (1990), Dioskuri (TV film, 1991), Vukovar se vraća kući (1994), Putovanje tamnom polutkom (1996), Treća žena (1997) i Tužni bogataš (TV mini-serija po istoimenom romanu, 2008).
Pavličić je dobitnik brojnih nagrada: Nagrade „Josip i Ivan Kozarac“ 1996. za životno djelo i 2001. za najbolje prozno djelo – knjigu godine – roman Pasijans; nagrade Dana hrvatske knjige 1997. za Studije o Osmanu; Nagrade „Ksaver Šandor Gjalski“ 1986. za roman Trg slobode i 1995. za roman Šapudl; nagrade Fonda Miroslav Krleža 1995. za roman Nevidljivo pismo i dobio je NIN-ovu nagradu za roman Večernji akt 1981. godine.
Živi i radi u Zagrebu.