Kad je opazio čovjeka kako bezglavo trči preko ceste, student Brezak je gotovo zavikao od iznenađenja i gnjeva na toga luđaka šta besmisleno stavlja glavu u torbu samo zato da bi stigao na autobus. Student se malo ispravio na svome kondukterskom sjedalu, istegao je vrat i nastojao vidjeti što će biti dalje s tim trkačem što je dolazio s druge strane ceste, od Sigeta. Stakla su bila zamagljena jer je toga jutra padala kiša, u autobusu je bilo toplo, a još se nije bilo sasvim ni razdanilo. Ipak, dobro se vidjelo da je nekoliko kola naglo zakočilo, da je čovjek zastao na pola ceste i ukočio se kako bi propustio jedan opel koji je fijuknuo kraj njega gotovo ga okrznuvši. Potom je zagazio na travu što dijeli dvije prometne trake, a onda je pojurio preko one strane ceste na kojoj se nalazio autobus. Tu je situacija bila još gora: u blizini je zeleno svjetlo na semaforu već bilo pri kraju, pa su svi automobili jurili da ga sustignu. Ali, čovjek se nije na to obazirao: valjda je mislio da mu se, kad je već stigao dotle, na nekoliko koraka od autobusa, više ništa ne može dogoditi. Već je i mahao, jer se autobus počeo polako micati s ugibališta. Student Brezak već je pružio ruku prema zvonu: osjećao je da nekako navija za toga izbezumljenog trkača i da bi mu bilo krivo da ovaj ne stigne, kad je već riskirao život. Opazili su ga i putnici.
– Gledaj budale – grajali su. I doviknuli vozaču: – Dajte, stanite.
Doista, vozač je prikočio. Toga jutra bilo je malo putnika, pred njima je išao drugi autobus, prepun, koji je sve pokupio sa stanica. A bilo je pola sedam, vrijeme kad se odlazi na posao, i promet je bio gust, kao i obično.
Čovjek je zaobišao autobus s prednje strane, pa mu je tako vozač otvorio svoja vrata. Uletio je jednim skokom, bio je to mlad čovjek, i dobro istreniran. Dahtao je. Vozač ga je odmjerio:
– Dosadio vam život, a? – a potom je okrenuo glavu na drugu stranu, gledajući u retrovizor i nastojeći da se uključi u promet. Student Brezak opet je istegao vrat da promotri čudnoga trkača.
Jer, taj se i sada ponašao neobično, kao da ga netko goni. Unezvjereno je gledao čas gusti promet na cesti, čas opet vozača koji je oklijevao da se uključi, nekoliko puta je podigao ruku, kao da će nešto pokazati ili reći, a stalno se vrpoljio i premještao s noge na nogu. Student Brezak se pitao je li taj čovjek doista tako neobičan, ili se to njemu samo tako čini, jer je neispavan i jer ga bole oči, a nekoliko puta je gotovo zaspao.
I sad je gotovo povjerovao da sanja. Čovjek još jednom pogleda niz cestu; mogao je imati oko trideset godina, oči su mu bile krvave. Ispod ogrtača vidjela se siva boja nekakve uniforme. Odjednom je izvukao pištolj. Student Brezak se trgnuo, žmirnuo očima, nije mogao sam sebi vjerovati. Čovjek je uperio pištolj u vozača.
– Diži se – rekao mu je.
Vozač ga je pogledao ovlaš, skrenuo pogled na cestu, onda se trgnuo kad je shvatio, i zapiljio se u neznanca.
– Ne igrajte se, čovječe – protepao je.
– Diži se, kad ti kažem – rekao je čovjek. – Brzo.
Vozač je polako ustao i ostao stajati kraj svojega sjedala.
– Što je to? – upitao je, sav zelen, dok mu je jabučica u grlu poskakivala, sve brže i brže.
– Sjedni tamo – rekao je neznanac brzo. Onda se okrenuo studentu: – A ti se ne miči – doviknuo mu je. Potom je prešao očima preko putnika. – Mir, svi – rekao je. – Samo mir. Bit će brzo.
Malo je tko od putnika uopće shvatio što se događa: mnogi nisu ni vidjeli pištolj, neki su zacijelo mislili da je to uobičajena smjena vozača i time su sebi objasnili onu neznančevu jurnjavu preko ceste (žuri čovjek da ne zakasni na posao), a osim toga, od trenutka kad je neznanac uletio u autobus, do trenutka kad je sjeo za volan, jedva da je prošlo dvadesetak sekundi.
Sad je sjedio ondje, vješto je pokrenuo mjenjač, dodao jak gas, a potom jurnuo u kolonu. Vozač je nepomično stajao kraj njega. Student Brezak sjedio je na svome mjestu i sav drhtao: nije znao što treba da radi. Sve mu se činilo da je dužan nešto poduzeti, da bi se morao nekako solidarizirati s vozačem, da bi trebalo da barem ustane i da ode i stane ondje kraj njega. U isto vrijeme, nekako je znao da od toga ne bi bilo nikakve koristi. Pomislio je, osim toga, da bi se možda morao obratiti putnicima, uliti im hrabrost i dati im do znanja da poduzeće nije odgovorno za taj incident; a opet, znao je da ni od toga neće biti ništa. Samo je istezao svoj tanki vrat i gledao naprijed, osjećajući kako se putnici sve jače vrpolje, i oni su počeli osjećati da nešto nije u redu.
Jer, najprije autobus nije stao u Trnskom, na stanici. Začuli su se gnjevni glasovi kad su prohujali kraj stanice, ali neznanac je samo šutio, tek što je, činilo se, jače stisnuo gas. Autobus se sad brzo prebacivao iz jedne u drugu traku kao najneobuzdanije osobno vozilo, a neznanac je samo micao glavom lijevo i desno, gledajući čas u jedan čas u drugi retrovizor. I iz one daljine Brezak je vidio da su neznančeve ruke bijele i obrasle crnim dlakama, ali snažne. Vješto je rukovao volanom.
– Što je ovo? – vikali su putnici.
– Hej, stanite! – vikali su drugi.
– Kakav je ovo luđak? – pitali su treći.
Autobus je prošao kroz crveno, onda je stražnjim krajem zakačio jedan osobni automobil i odbacio ga na pločnik. Nastavio je vožnju ne smanjujući brzinu. Putnici su sad već bili u panici. Brezaku je bilo jasno da se ništa ne samo ne može nego ni ne smije poduzeti, jer bi ih neznanac bio u stanju sve pobiti, bilo pištoljem, bilo autobusom.
U autobusu je vladala panika. Neznanac je izvadio pištolj i zamahao njime iznad glave. Na trenutak je nastao tajac, premda je bilo jasno da će uskoro opet početi kuknjava. Student Brezak se samo pitao koliko dugo će sve to trajati.
Nije trajalo predugo. Zasada je autobus išao svojom uobičajenom rutom, samo što je brzina bila neobična. Zato su svi držali stisnute zube, kao da sjede u avionu koji se sprema da aterira bez kotača. Neznanac je vozio sve bezobzirnije, sve nestrpljivije, i pogledavao je čas u retrovizor, a čas opet na sat. U jednome trenutku, studentu Brezaku se učinilo da su se njihovi pogledi susreli u onome zrcalu, i odmah se posramio, jer je skrenuo pogled, što od straha, a što opet od zbunjenosti zbog uzbuđenja toga čovjeka, uzbuđenja kojemu se nije vidio uzrok. Već je tada student osjetio potrebu da to nekako popravi.
Jurili su sad Remetinečkom cestom i bližili se Savskome mostu. Student je znao da će se tamo vidjeti na čemu su: odmah preko mosta je posljednja stanica, pa ako autobus projuri kraj nje, to će značiti da ga čekaju peripetije po gradu. A u gradu je bilo više šanse da se nekako zaustave i onemoguće toga luđaka.
Ali, nisu ni stigli do mosta. Baš kad su se približavali mostu, kolona je nešto malo ubrzala i zato je mijenjanje smjera izazvalo naginjanje autobusa i dubok uzdah među putnicima. Autobus je naglo skrenuo desno, na usku cestu kraj nasipa, što vodi u naselje starih prizemnica, kućica pod željezničkim mostom i bizarnih gastarbajterskih građevina. Ta se cesta malo spuštala, pa su još brže pojurili njome.
Veliko je vozilo grmilo cestom uz nasip, onda je još jednom skrenulo desno, pa potom lijevo. Našli su se u nekoj maloj, veoma blatnoj ulici u kojoj su se niske prizemnice s malim vrtovima gubile u magli, dok je s golih grana siva voda kapala polako i neutješno. Na uglu je bila krčma, odmah do nje oveće dvorište.
Tu je autobus stao, sav se zatresavši. Prednja vrata su se otvorila, neznanac je iskočio i utrčao u ono veliko dvorište. Putnici su gledali za njim, začuđeni, kao da mu zamjeraju što ih je napustio onda kad im je bilo najteže. A vozač je brzo sjeo na svoje mjesto i brzo ščepao volan, kao da je najvažnije da se što prije domogne vlasti nad vozilom. Ali, motor nije palio. Samo je gledao naprijed u maglu i kišu, zelen kao i dotada.
Student Brezak sjetio se neznančeva pogleda u retrovizoru. Čeljusti su mu se kočile od zatomljenoga zijevanja, koje više nije dolazilo od pospanosti, nego od živaca. Pružio je prst i pritisnuo gumb. Strgnuo je s vrata remen svoje torbe pune sitniša. Onda je iskočio iz autobusa i jurnuo za neznancem.
Uletio je u dvorište, koje je bilo opasano niskom ogradom od letvica. U jednome kutu bile su naslagane crvene i zelene gajbe od pita i bezalkoholnih pića. Noge su mu utonute u žitko blato po kojem su se vidjeli tragovi kamionskih guma. Zastao je i osvrnuo se.
Nešto dalje, desno, nalazio se uzak prolaz: ondje se između dviju gospodarskih zgrada stizalo do drugoga dvorišta: u onome je smjeru neznanac nestao. Student je načinio nekoliko koraka udesno, a onda je pogledao prema drugome dvorištu. Doista, ondje se nešto micalo. Bio je to otmičar autobusa koji je jurio preko drugog dvorišta ne osvrćući se. Student jurnu za njim.
Proletio je kroz prolaz i vidio kako je neznanac nestao iza jednih zelenih vrata. Bila je to niska prizemnica, očito je stan bio malen. Pred vratima je bilo nekoliko kartonskih kutija iz kojih je virila odjeća. Sve je to kisnulo ondje i izgledalo sasvim žalosno. Odmah do vrata iza kojih je nestao otmičar autobusa nalazio se nizak prozor na kojemu su zavjese bile napola navučene. Unutra je gorjelo svjetlo. ·
Kad se približio na nekih desetak koraka, student začu dječji plač. Vrata su iza neznanca ostala napola otvorena i žuti romb svjetla padao je na blato u dvorištu. Nitko nije gledao u dvorište, ni s prozora, ni s vrata, inače bi se silueta ocrtavala naspram svjetla u sobi. Student priđe prozoru nekako oklijevajući, kao da ga je strah onoga što će ugledati. Nije se više bojao za sebe, osjećao je već tada da ga se sve to nimalo ne tiče i da se plete u nešto u što ga nitko nije zvao; i izvan autobusa glumio je konduktera, pa se brinuo za putnike, za obične i za one bez karte.
Zavirio je kroz prozor u sobu. Prvo što je opazio bio je stol i na njemu kutija s hranom za dojenčad. Za stolom je sjedila mlada žena, sva uplakana. Gledala je nagore: gledala je u lice otmičara autobusa koji je stajao kraj stola, okrenut leđima prozoru, držeći i dalje u ruci svoj pištolj. Nijedno od njih nije ništa govorilo.
Onda je žena pokazala glavom nekamo u kut, gdje su se nalazila vrata druge sobe. U suprotnome kutu bila je košara u kojoj je plakalo dijete. Neznanac je načinio dva koraka, zastao, pa gledao u nešto što student nije mogao vidjeti. Onda se okrenuo i pogledao u ženu. Ona je tupo zurila u njega. Kad joj je opet okrenuo leđa, ona je podigla ruke do usta, a potom skočila i nadvila se nad košaru s djetetom.
U suprotnome kraju sobe, neznanac je podigao ruku s pištoljem i opalio hitac. Dijete je počelo urlati.
Kad se vratio do autobusa, studentu Brezaku se još činilo da čuje dijete kako urla, premda je to bilo nemoguće. U autobusu je sve bilo kao i kad je otišao: vozač je sjedio na svome mjestu i gledao kroz prednje staklo, samo što je sad pušio cigaretu, prilično pohlepno, kao da su mu tek sad živci proradili. Putnici su stajali i sjedili gdje se tko zatekao, samo što su sad svi bili euforično veseli, jer je opasnost minula; pričali su jedan drugome što su rekli a što pomislili dok se sve ono zbivalo. Bilo je očito da su na cijeli događaj gledali kao na elementarnu nepogodu, jer gotovo uopće nisu nagađali zašto se sve to dogodilo niti što će biti dalje. Znali su da se zbiva nešto važno i da se to njih ne tiče.
Student Brezak popeo se kroz prednja vrata koja su i dalje bila otvorena.
– Gdje si ti? – upitao je vozač, ne gledajući ga.
– Treba zvati miliciju – rekao je student.
– Možemo to i poslije – dahnuo je vozač. – Čeka nas linija. Tko će nam vjerovati da se sve ovo dogodilo? Moramo povesti nekoga od putnika da potvrdi kontroloru da nismo izmislili.
– Treba zvati miliciju ponovio je student. – On je nekoga tamo ubio.
– Ne čudim se – rekao je šofer. – Luđak. Koga je ubio?
– Ne znam – rekao je student Brezak. – Ali nekoga jest. Čuo sam. I vidio.
– Još i to – rekao je vozač. – A što si vidio?
– Vidio sam da na nekoga puca. Nisam video na koga. Idem do krčme. Vi zadržite putnike.
– Onda nema ništa od linije? – upitao je vozač, kao da se sasvim predao studentu, neka on odlučuje, i kao da mu je zbog toga bilo nekako lakše.
Na vratima krčme stajala je prva smjena pijanaca i kroz staklo motrila autobus koji je stajao u izmaglici poput čudovišta što je usred noći izmiljelo iz Save i onda iznenada krepalo. Pogledali su studentovu konduktersku kapu i značku s natpisom STUDENT.
– Šta je, dečko? – upitao je jedan. – Kvar?
– Još gore – rekao je Brezak i otišao do šanka. Obratio se debeloj pipničarki: – Imate li telefon?
Ona je već znala da se nešto neobično događa, pa je samo pokazala prstom iza šanka, gdje je stajala neka debela blagajnička kupusara, zrcalo upljuvano od muha i budilica s rimskim brojkama. Student je nazvao miliciju.
Trajalo je dugo dok je objasnio o čemu se radi. Morao je, dabome, dati sve svoje podatke, broj osobne karte i sve drugo, a onda i broj telefona s kojega je zvao. Rekli su mu neka spusti slušalicu, a potom su oni nazvali. Objasnio im je sve o otmici autobusa, potom o pucnjavi. Za sve to vrijeme ono nešto ljudi u krčmi gledalo je u studenta kao u čudo. Debela konobarica prinijela je ruku ustima točno istim pokretom kao ona žena tamo otraga, u onome tijesnom stanu gdje je urlalo dijete i gdje je možda u međuvremenu prasnuo još koji hitac.
Kad je student spustio slušalicu, čulo se kako netko od prisutnih kaže:
– A, zato je mali tako blijed.
Pogledao se u zrcalo i vidio da je još zeleniji od vozača koji vjerojatno i dalje sjedi ondje i stiska objema rukama volan. Nazvao je zatim poduzeće i ukratko objasnio o čemu se radi. Ni oni nisu htjeli vjerovati, onda su rekli da će odmah doći netko od ekipe sa Savskoga mosta.
– Mogu li dobiti dupli vinjak? – upitao je konobaricu.
Ona ga je pažljivo gledala dok je nalijevala. Očekivala je da on nešto kaže. Drugi su šutjeli, također čekajući. Napokon, pipničarka nije izdržala:
– Gdje je to bilo? – upitala je. – Koja kuća?
– Tu, blizu vas – rekao je student kojega je vinjak malo ugrijao. – Odmah preko dvorišta. Imaju malo dijete.
Pipničarka je gledala otvorenih usta, kao da se ne dosjeća tko bi to mogao biti, ili kao da ne može povjerovati da se to dogodilo upravo tim ljudima.
– Dobro, mladiću – rekao je jedan nešto pribraniji pijanac – što je bilo dalje? Ti si samo tako otišao?
– A što sam drugo mogao? – upitao je student, bez razloga jako postiđen. – Trebalo je javiti.
– Pa možda je on još koga ubio? Ženu, ili što ja znam?
– Ne znam – rekao je student. – Možda i jest.
– Možda je i pobjegao već dosad – rekao je drugi pijanac. – Možeš mu staviti soli na rep, pravi trenutak je prošao.
– Ne znam – rekao je student Brezak opet, jer mu doista sve to nije prije palo na pamet. Nekako mu se činilo da je onim jednim jedinim hicem sve završeno i da se više ništa neće dogoditi. – Ne znam – ponovio je. Mislio sam da je prva milicija. Možda zbilja pobjegne.
– Tko zna – rekla je konobarica. – Sad sam se tek sjetila tko je to, koji su to ljudi.
– Tko? – upitali su uglas.
– Recite – okrenula se ona studentu važno – je li on crn, pa s brkovima?
– Jest – rekao je student. – Čini mi se da nosi i neku uniformu.
– Pa da – rekla je žena. – To je on. To je onaj mladić, znate – okrenula se pijancima – onaj noćni čuvar što radi tamo negdje u Novom Zagrebu... Onaj student.
– A, čuvar – rekli su pijanci.
– Student – rekao je student.
Konobarica se okrenula Brezaku.
– Ovako vam je to. Ona je njega ostavila i sad tu živi s drugim, s jednim pijancem, često je ovdje. Čekajte, pa možda je on to njega...! Slaveka!
Svi su zagrajali.
– Čekajte – rekao je student Brezak. – Ona tu živi s tim Slavekom, a ovaj koji je oteo autobus, to je njezin bivši muž, je li tako? I mislite da je on sad tog njezinog Slaveka...
Svi su zblenuto gledali u studenta, a on u njih. Na trenutak je zaklopio oči i protrljao ih. Opet mu je cijeli prizor, tamo, u onoj sobi, prije desetak minuta, izašao pred oči. Odjednom se trgao: dobro se sjećao u kojem je položaju stajala neznančeva ruka s pištoljem kad je prasnuo hitac. Bila je okrenuta nadolje, prema podu, kao da otmičar autobusa puca u nekoga tko leži. Kako to?
– Kako to? – čuo je gdje netko pita pred vratima.
Odgovor se nije čuo, ali je po tonu ličio na ispričavanje. Onda su ušli: vozač autobusa, trojica u civilu, od kojih je jedan imao možda i šezdeset godina, očito glavni, a uniformirani milicioner ostao je kod vrata. Glavni je bacio pogled oko sebe, onda se okrenuo jednom od svojih pratilaca:
– Ti i pozornik otiđite do autobusa.
Sam se uputio ravno prema studentu Brezaku. Drugi civil sjeo je za jedan od stolova i pripalio cigaretu. Motrio je Brezaka tako kao da jasno vidi sve njegove grijehe, od krađe trešanja u djetinjstvu sve do jučerašnjega dana.
– Vi ste Brezak? – upitao je glavni.
– Jesam – rekao je student. – Ja sam zvao. Da vam kažem kako je to bilo?
– Neka – rekao je policajac. – Idemo prvo onamo. Već mi je vozač ispričao. Vi ćete nas voditi. Samo trenutak.
Otišao je do svojega suradnika, nagnuo se i nešto mu tiho govorio, kružeći očima po prostoriji. To kruženje moglo je biti znak koncentracije, ali je moglo značiti i to da sve prisutne treba također obraditi. Dok se to zbivalo, pipničarka nije izdržala, pa se nagnula prema studentu i prošištala:
– To je ljubomora, kažem vam. On je dolazio ovamo skoro svaki dan, motao se.
– Bivši muž? – upitao je student. – Kako se uopće zove?
– Matković. Dolazio ju je moliti da se vrati. Čak je i prijetio. Ljubomora, što drugo?
– Matković – rekao je student tiho. Nije nikada mislio da netko tko se zove Matković može oteti autobus i pucati na čovjeka.
Uto se policajac vratio. Uhvatio je studenta za podlakticu.
– Idemo – rekao je.
Izašli su van, sad se probila i prva zraka neuvjerljivog sunca, autobus je i dalje stajao nepomično, putnici su najednom postali nervozni, šetkali su okolo, pušili i gunđali, nestrpljivi, što zbog svojih poslova, što opet od znatiželje.
– Što studirate? – upitao je policajac dok su gacali po blatu.
– Pravo – rekao je Brezak. – Apsolvent dva.
– Onda smo gotovo kolege – rekao je policajac, pa zastao i gledao po dvorištu. Onaj prozor još je uvijek svjetlio, premda za svjetiljkom više nije bilo potrebe. Dječji plač nije se više čuo. Policajac je hodao čvrsto i glasno, ne prikradajući se, sasvim bez straha, ravno prema vratima. Student je išao korak iza njega.
Prije nego što je policajac zakucao na vrata, student je opet bacio pogled kroz prozor. Žena je sjedila za stolom, glavu je bila položila na stolnjak i činilo se kao da spava. Otmičar autobusa sjedio je na otomanu, držeći glavu obadvijema rukama, dok mu je među prstima dogorijevala cigareta, tako da mu se dim zavlačio u kosu. Ustao je i otišao do vrata, kad se začulo kucanje.
Kad je otvorio, samo ih je pogledao, nije im rekao ništa, nego se okrenuo i javio u sobu:
– Došli su.
Propustio ih je, pa je policajac zašao u prostoriju. Student je nastavio stajati kod vrata. Vrata su ostala otvorena; to vjerojatno nije bilo dobro za dijete, ali Brezak naprosto nije znao treba li da vrata zatvori iznutra ili izvana, pa je tako ostavio da stoje kako jesu. Ušavši u sobu, policajac je ovlaš pogledao ženu, kojoj su oči bile nabuhle i crvene, ali je šutjela, a zatim je upitao:
– Gdje je?
Otmičar Matković sada je pokazao prstom nekamo u kut, kraj otomana. Student je malo istegao vrat i zavirio onamo. Sad više nije bilo sumnje da postoji ne samo ubojica nego i žrtva.
Vidjela se gornja polovica trupa. Čovjek je mogao imati tridesetak godina, imao je na sebi zelenu košulju i traperice, kosa mu je bila nešto duža, više neošišana nego namjerno tako njegovana. Glava mu je bila krvava, kosa ulijepljena krvlju, a na zelenoj košulji vidjela se velika crvena mrlja, na lijevoj strani.
Policajac je prišao stolu, uzeo s njega otmičarev pištolj i prinio ga nosu. Zaklimao je, uvio oružje u maramicu i stavio ga u džep. Onda se osvrnuo po sobi, pogledao prema košari u kojoj je dijete sad spavalo, zagledao namještaj: kredenac, otoman, končane jastučiće, lutku iz Trsta u jednom kutu divana, primitivnu tapiseriju na zidu, fotografiju nekakvoga čovjeka u uniformi, iskrzan linoleum na podu, rasparene stolice.
– Što se dogodilo? – upitao je policajac.
– Ja sam ga ubio – rekao je Matković dosta čvrsto, čak nekako prkosno, gledajući starijega čovjeka ravno u oči.
– Zašto?
– On mi je oteo ženu.
Policajac je, kao i student Brezak, skrenuo pogled prema ženi, kao da se obojica pitaju je li zbog nje vrijedno da se ljudi ubijaju. Ona je sad glasno jecala, kao da su je Matkovićeve riječi osobito ražalostile.
– Dijete je vaše? – upitao je policajac Matkovića.
– Njegovo – rekao je otmičar autobusa.
Policajac je sagnuo glavu, zatim ju je opet podigao, pa pogledao jedno pa drugo.
– Ovamo će sad doći ekipa – rekao je. – Trebat će da nekamo sklonite dijete.
Žena je ustala i užurbala se. Student je pred vratima zapalio cigaretu. Onda je policajac kimnuo Matkoviću, pa su njih dvojica izašli. Student je polako krenuo za njima. Šljapkali su preko blata, a Brezak se pitao šta treba da radi. Kod milicijskoga auta su zastali.
– Pusti ove iz autobusa ako si im uzeo podatke – rekao je policajac svome potčinjenom. – I obavi što treba. Tijelo je tamo.
Čovjek je kimnuo i počeo govoriti preko radija. Ušli su u krčmu, pa se policajac s Matkovićem odmah uputio prema stražnjoj prostoriji. Ni u prednjoj više nije bilo nikoga. Tako je student ostao na milost i nemilost pipničarki, koja je, sva ustreptala, gledala ubojicu. Brezak je pomislio da je možda trebao otići; ipak, nisu mu još rekli da ide. Konobarica je upitala kad su ostali sami:
– Je li ga...? Vidjeli ste...?
– Jest – rekao je student. – Vidio sam.
– Priznaje?
– Priznaje.
– Ljubomora, kažem vam. Dugo joj je već on prijetio. A i njemu. To se jedanput moralo dogoditi.
– Prijetio je?
– I te kako. Samo nemojte reći... njima. Da ne bi poslije ispalo da ja...
– Neću – rekao je student. – Prijetio je, a? Dobro, ako se to moralo dogoditi, kako vi kažete, zašto se dogodilo baš sada? Zašto mu se odjednom toliko žurilo? I što mu je trebao autobus?
Kamo mu se toliko žurilo, pitao se student Brezak, misleći ne više na Matkovića, nego na glavnog policajca. Zašto se onako kratko zadržao u onome stanu, zašto je samo ovlaš pogledao leš, kao da mu se sve to gadi? Zar je imao toliko povjerenja u ekipu koja je tek trebala stići, ili mu je već i jedan pogled bio dovoljan da shvati sve što je bitno? I je li doista shvatio? Zar je moguće da nije opazio da tu nešto ne štima, kao što je to uočio on, student?
Sjedio je sam u praznoj krčmi, pio svoj drugi dupli konjak toga jutra, pušio cigaretu i pomalo zijevao. Iz stražnje prostorije čuo se tihi razgovor. Konobarice također nije bilo, možda je čak ondje negdje otraga prisluškivala iza vrata. Vani se kroz prozor vidjelo kako stiže ekipa milicije sa svim svojim spravama, a među njima bio je nekakav debeli, ćelavi starčić s engleskim brkovima i torbicom, zacijelo liječnik.
Student Brezak položio je ispit iz kriminologije s vrlo dobrim, i bio je svjestan da u svakoj istrazi najvažniju ulogu igra rutina, laboratorijske analize, tehnička pomagala, stručnjaci raznih profila. Znao je, dakle, da je do konačnoga suda o onome što se dogodilo još daleko. A ipak, činilo mu se da se i iz aviona vidi da u cijeloj toj stvari nešto nije u redu. Zato se i pitao zašto policajac nije malo temeljitije gledao.
Jer, on, student, jasno je čuo, i to je policajcu i rekao, da je bio samo jedan pucanj, dakle da je opaljen jedan metak. A na onome tamo lešu iza otomana jasno su se vidjele dvije rane, jedna na glavi a druga na grudima. Zar je Matković pucao kasnije još koji put? I zašto bi to činio?
Jedan od policajaca u civilu provirio je kroz vrata i pogledao studenta.
– Nemojte otići – rekao je. – Trebamo vas još ovdje.
– Neću – rekao je student.
– Možete malo prošetati, ako hoćete, ali se vratite.
– Hvala – rekao je student.
Policajac je nestao. Ali je, privučena glasovima, odnekud iza zelene zavjese izronila debela konobarica, sva zajapurena, kao da je dugo stajala presavijena u pasu, vireći kroz ključanicu. Malo je podigla obrve opazivši da je student i dalje sam.
– Što se zbiva tamo? – upitao je on.
– Razgovaraju – rekla je. – Ne čuje se ništa.
Možda je i lagala. Ali, bilo joj je do razgovora. Počela je filozofirati.
– Vidite vi što može žena napraviti od ljudi – rekla je. – Kad je vidite, svetica, med i mlijeko, tiha, glava bez jezika, sva pocrveni kad s nekim razgovara. A, vidite, dvojicu je sredila.
– Možda nije ona kriva – rekao je student.
– A nego tko? Onoga jadnika je ostavila, pa se splela s ovim tu nesretnim Slavekom. Matkovića je ostavila zato što se nisu slagali. A mislite da je sa Slavekom bilo sve u redu?
– A nije? – upitao je student Brezak.
– Ma kakvi. Svađali su se i tukli skoro svaki dan. Tukli, razumijete! Jednoga ostavi jer joj nije dovoljno dobar, a onda se s drugim tuče! Doduše, on je, jadan, bio pijanac...
– Eto, vidite – rekao je student.
– Ne kažem – mudrovala je pipničarka. – Dolazio je napit i pravio cirkuse, ali opet, da je ona prava, već bi ga stavila u red, a ne... A on je, otkako je s njom, pio još više.
– A kakve su bile te tučnjave? – upitao je Brezak nastojeći da se ne osjeti koliko ga to zanima.
– Prijetio je da će je izbaciti, ona je i odlazila, pa se opet vraćala... Nema, jadna, nikoga u Zagrebu, samo ovoga ovdje Matkovića. I ona je njemu prijetila da će ga... Svašta je bilo.
– I ona njemu?
Konobarica nije ništa odgovorila: gledala je u vrata, jer je jedan od milicije sad uveo ženu. Djeteta nije bilo s njom. Sjeli su u kut i milicioner je naručio dvije kave. Konobarica je postala jako brza i sva se topila od ljubaznosti prema mladoj ženi. Student je ustao i izašao iz krčme.
Vani je bilo znatiželjnika, pa se kod njih raspitao za telefonsku govornicu. Bila je odmah iza ugla, desetak metara od mjesta gdje je prije stajao autobus. Sad autobusa više nije bilo, samo tragovi guma u blatu gdje se okretao. Student je zastao pred vratima govornice i uzdahnuo.
– Sad bi samo trebalo da ne radi – promrmljao je.
Ali, radila je. Ubacio je novac i nazvao informacije. Dobio je broj poduzeća u kojemu je Matković radio kao noćni čuvar. Okrenuo je broj i dobio centralu. Pitao je kako bi mogao naći čuvara koji je te noći s Matkovićem bio na dužnosti, da mu daju adresu ili slično. Pokazalo se da je čuvar bio taj koji je digao slušalicu. Njegova žena bila je telefonistica, pa ju je on zamijenio, dok je otišla na gablec. Student je osjetio kako ga obuzima vrućina, jer je bio bez zraka u onome uskom prostoru koji je zaudarao po mokraći.
– Htio bih vas pitati – rekao je – nešto o vašem kolegi Matkoviću. Ja sam njegov prijatelj, znate – rekao je, lažući nevješto i misleći da se to odmah osjeća.
– Da?
– Tražio sam ga kod kuće, ali su mi rekli da je morao naglo otići, a nije rekao kamo. Možda vi znate što se dogodilo? Je li ga možda netko jutros tražio na poslu?
– Jest – rekao je čuvar bezazleno. – Nazvala je neka žena, ja sam baš bio digao slušalicu, negdje oko šest.
– I?
– Ništa. Izgledao mi je dosta uplašen. Čuo sam kad joj je rekao neka pričeka i da će on odmah doći. Zamolio me je da predam dužnost umjesto njega i odjurio.
– Izgledao vam je uplašen?
– Prilično. Rekao je da mora stići na vrijeme. Jurio je kao lud, ni vrata nije za sobom zatvorio.
– Zatvorite vrata – rekao je policajac kad je student Brezak zastao na pragu. – O čemu se radi?
Student se osvrnuo i pogledao nečistu prostoriju krčme: ondje je sad Matković sjedio za stolom s onim policajcem u civilu, pio je kavu i pušio. Izgledao je blijed i njegova ruka koja je obavijala šalicu nije se više činila tako snažna kao onda kad je držala volan.
– Mogu li s vama malo razgovarati? – upitao je student i skrenuo pogled na ženu koja je sjedila na stolici pred stolom u stražnjoj prostoriji. Stol je bio malen, stiješnjen između ormara za ubruse i velike zelene blagajne sa žutom mjedenom bravom. Kroz prozor se vidjela Sava, visoka i snažna u to doba godine. Žena nije micala glavu, nije pogledala u studenta.
– Može – rekao je policajac. – Ionako smo zasada gotovi. Sudac stiže tek za pola sata. – Pritisnuo je dugme na magnetofonu, zatim spustio poklopac. – Vi pričekajte vani, drugarice – rekao je.
Ona je ustala i izašla, kao lutka. Policajac je pokazao studentu stolicu, onu istu s koje je žena upravo ustala, jer druge nije ni bilo. Student je sjeo.
– Što ona kaže? – upitao je Brezak, pomalo drsko, koristeći se svojim položajem junaka dana, što mu je i policajac prešutno priznavao. – Isto što i on?
– Vi ste pravnik – nasmiješio se čovjek, koji je studentu mogao biti otac, pa i više. – Znate da se to ne pita.
– Zanima me – rekao je student polako – jer mislim da znam što se zapravo dogodilo.
– A tako? – digao je obrve policajac. – A što bi tu trebalo znati? Pa, čovjek lijepo priznaje.
– Znate vi bolje nego ja da to ništa ne znači – rekao je Brezak, a glas mu je bio hrapav od duhana i od vinjaka, a počelo mu se pomalo i vrtjeti. – Ima tu more stvari koje ne štimaju.
– Kao na primjer? – Činilo se da se policajac zabavlja.
– Na primjer, rane – dahnuo je student. – Pucao je jedanput, a rane su dvije, jedna na glavi, a druga na grudima.
– Imate oko – nasmiješio se čovjek. – Možda jednog dana zbilja budemo kolege. Još?
– Još autobus – rekao je Brezak. – Što mu je trebao autobus? Ako je nekoga ubio iz ljubomore, pa čak ako je to bilo i s umišljajem, što mu je onda trebao pun autobus svjedoka?
– Pitanje je dobro postavljeno – rekao je policajac – premda donekle naivno. I kakav je vaš odgovor?
Studenta nije smetala ironija. On je svoje morao kazati, zato što ga je Matković u autobusu onako pogledao, a i zbog niza drugih razloga. Osim toga, i vinjak ga je donekle uhvatio.
– Moje je objašnjenje – rekao je polako – da on nije žurio da nekoga ubije, nego da spriječi ubojstvo.
– Da spriječi? – smješkao se policajac, superioran u svojoj zrelosti, koja je studentu nedostajala.
– Da – rekao je mladić. – Da spriječi. Nazvao sam sad njegovo poduzeće. Tamo su mi rekli da je jutros zvala nekakva ženska, da su kratko razgovarali i da je Matković zatim odjurio.
– Već znate i kako se zove? Fino, fino. I što iz toga zaključujete? – pitao je policajac oprezno, kao da sad s područja koje je i njemu samome dobro poznato prelaze na teren koji je poznat samo studentu. Zraka sunca bljeskala mu je u očima koje su imale boju pozicionih svjetala na putu.
– Zaključujem – rekao je Brezak – da ga je to ona nazvala. Svađala se s tim svojim Slavekom, on je, naravno, bio pijan, prijetio je, počeo je iznositi njezine stvari na dvorište, vidjeli ste one kutije. Ona je odjurila do govornice i nazvala jedinoga čovjeka kojemu se mogla obratiti, svojega bivšeg muža, Matkovića. Mora da je bila dosta očajna. Rekla je da će svakako ubiti Slaveka ako se odmah ne primiri. Da nema drugog izlaza. Da to mora učiniti, jer da on prijeti da će ubiti nju. Neka Matković pokuša doći, ako stigne, prije nego sve bude gotovo, da je zaštiti. A morala se vratiti natrag, zbog djeteta, a i zbog stvari.
– I vratila se – rekao je policajac, i nije dalje komentirao.
– Da – rekao je student. – A Matković je dotle jurio da je spriječi da ubije toga svog Slaveka. Nije imao kola, nije bilo taksija, to je najgore doba dana. Zato je ščepao autobus. Ne čudim mu se.
– A dotle... – rekao je policajac, potičući mladića da govori, kao da mu je drago da vlastite misli čuje iz tuđih usta.
– Dotle je ona ipak ubila Slaveka – rekao je student polako – zacijelo u samoobrani. Mlatnula ga je nečim po pijanoj glavi. Kad je Matković došao, Slavek je već ležao tamo u kutu.
Policajac je lupio obama dlanovima po stolu i nagnuo se naprijed. Zagledao se vedro u studenta.
– Sve je to lijepo – rekao je – ali zašto je onda Matković ipak pucao?
– Zato – rekao je student, osjećajući kako unaprijed crveni zbog onoga što se spremao da kaže – zato što ju je volio, usprkos svemu. Odlučio je da krivicu preuzme na sebe. Otuda dvije rane.
– Dvije rane se mogu i drugačije objasniti – rekao je policajac mirno. – Prvo su se tukli, odatle prva rana. Onda je proradio pištolj. Odatle druga.
– Na to je i Matković računao – rekao je student tako uvjereno da ga je policajac u čudu pogledao.
Sjedili su neko vrijeme u tišini, gledajući kroz prozor u mutnu i nabujalu Savu. Sunce je sad već odlučno sjalo, premda je bila kasna jesen. Čak je i blato lijepo blistalo.
– Eto, tako – rekao je policajac. – To je moj posao.
– Samo ne znam – rekao je student – što sve ovo što sam vam ispričao mijenja na stvari.
Ustali su i otišli u prednju prostoriju. Ondje su Matković i žena sjedili svatko u svome kutu, svatko sa svojim policajcem. U krčmi je bilo sjenovito i vlažno, posve drugačije nego u stražnjoj prostoriji. Otraga je bila teorija, ovdje je bila praksa. Policajac je zastao nasred sobe, spremajući se da nešto kaže, ali su se uto otvorila vrata i ušao je mali debeli ćelavko s brkovima. Liječnik.
– Ovako – rekao je glavnome, veoma sipljivo. – Zasad je samo jedno sigurno: čovjek je poginuo od metka. Bio je prije toga onesviješten udarcem u glavu, ali živ. Ubio ga je metak, ravno u srce.
Matković je stavio glavu u ruke i stao jecati. Žena je tupo zurila preda se. Student je osjećao kako je pomalo mrzi. Grlo mu je bilo stegnuto, najradije bi popio još jednu.
Ali, o tome nije moglo biti govora. Stigao je sudac-istražitelj, a studenta su strpali u auto i povezli u grad, da ondje dade izjavu. Piljio je kroz prozor, zijevajući opet grčevito. Sa stanice kod mosta upravo je kretao tramvaj, a preko ceste je panično trčao neki mladić u suludom nastojanju da ga stigne. Policijski auto prvo je prikočio, a kad je čovjek stao, kliznuo je mimo njega.
Dok su ga mimoilazili, student Brezak priprijeti mu pesnicom i opsuje veoma sočno.