Sve je to bilo krajnje nezakonito.
Najprije se ispostavilo da se novac ne može podići iz banke prije jedanaest sati, pa su blagajnice stigle s njime u srednjoškolski centar tek nešto prije dvanaest. To je značilo da se novac neće moći izbrojati i podijeliti u vrećice prije dva, a možda ni kasnije. Blagajnicama je pak radno vrijeme trajalo do dva i trideset, a dok bi cijeli personal podigao plaće, to bi trajalo i više od sat i pol. Tu je nastao prvi problem. Onda se netko sjetio da je veliki broj nastavnika na nekoj ekskurziji u Sloveniji i da oni ionako ne mogu toga dana podići svoje osobne dohotke. Nije, doduše, još bio prvi ožujka, nego tek dvadeset sedmi veljače; mjesec je bio kratak, pa se moglo i pričekati jedan dan. Činilo se da ne ostaje ništa drugo do da se novac dijeli sutradan.
To je, međutim, značilo da novac mora prenoćiti u školi i tu je prvi problem nestao, ali se pojavio drugi, daleko ozbiljniji. Vrlo je brzo postalo jasno da se toliki novac ne može samo tako ostaviti bez nadzora, jer škola nije bila posebno osigurana. Najglasnije su bile blagajnice, koje su time isticale kako opasan posao rade. Sad su se već počeli dizati i glasovi koji su gunđali što se o tome svemu nije prije i na odgovarajućem mjestu mislilo (što je išlo na direktora), i odbijali da sebi time taru glavu.
Direktor je onda nazvao službu koja se bavi takvim stvarima. Kad je spustio slušalicu, u zbornici je vladao muk. Glas mu je malo zadrhtao kad je rekao:
– To stoji petsto tisuća za noć.
U prvi mah je i dalje vladala tišina, a onda se podigla graja u kojoj se više ništa nije razumijevalo. Bilo je jedino jasno da su svi protiv nečega takvog. Istovremeno, novac se ipak nije mogao ostaviti bez nadzora.
Tada se javio Vuković, nastavnik tehničkog odgoja. Uvijek ga je mučilo što svi pomalo potcjenjuju njegov predmet, i sada je osjećao da je došlo vrijeme da svima pokaže što vrijedi.
– Polako – rekao je smirenim glasom čovjeka koji donosi velike odluke. – Polako. Ja imam dozvolu za nošenje oružja. Ja ću čuvati novac.
– Ali, to je protuzakonito – rekao je direktor bez uvjerenja.
– Znam – rekao je tada Vuković. – Ali, imate li neko bolje rješenje? Ako nitko od nas ne bude pričao okolo... Osim toga, ja ću to besplatno!
Odmah su se javili glasovi podrške hrabrom nastavniku, pa su ga neki čak i potapšali po ramenu, što je Vuković razumio kao predujam za pravi trijumf. Tako je stvar prihvaćena kao najbolje rješenje.
O svemu tome razmišlja Vuković sada, dok sjedi zavaljen u udobnu stolicu u maloj blagajničkoj sobici, dok krug svjetiljke sa zelenim zaslonom obasjava na stolu ilustrirani časopis, kutiju cigareta, ručni sat s fosforescentnim kazaljkama, tranzistorski radio. Vuković je digao pogled s lektire i uživa u tišini oko sebe. Kod kuće njegova žena sad obavlja posljednje poslove s viklerima u kosi, djeca se gađaju jastucima u svojoj sobi, kroz zid se čuje televizor kod susjeda na istom katu, a ovdje je toplo, tiho i zaštićeno, i ništa se opasno ne događa, a neće se ni dogoditi. Uz to, on obavlja jednu korisnu i važnu dužnost. Već davno se nije osjetio tako dobro. Dužnost, doduše, nije opasna, ali opet, netko je i to morao obaviti. Zadovoljan, Vuković pali cigaretu.
Onda izvana čuje glasove. To je svađa, nema nikakve sumnje. Jedan glas je muški, drugi ženski. Svađaju se glasno i promuklo, premda riječi nisu posve jasne. Vuković se pridiže sa stolice, ali ne vidi ništa. Onda ustaje, prilazi prozoru i gleda kroz zamagljeno staklo.
On je na prvome katu, a dolje, točno pred školom, koja je jedina kuća na kat među malim prizemnicama s vrtovima, stoji niz živinih svjetiljaka. Između dvaju kandelabra dvoje ljudi, valjda mlađih, stoji u polutami derući se jedno drugome u lice. A vika biva sve snažnija, oni lomataju rukama, prijeteći.
Vuković se trza. Sad su se počeli i tući. Prvo žena uzmahuje na muškarca, on uzmiče za korak, zatim uzvraća: visoko uzdiže desnicu i spušta je ženi za vrat. Ona pada na koljena, pa na ruke, ali se odmah zatim diže, opet srlja na muškarca. Ovaj je, čini se, sad već sasvim obnevidio od gnjeva, pa počinje mlatiti ženu objema rukama. Vuković kao da čuje udarce, premda ih ne može čuti, jer je prozor zatvoren. On ga otvara i naginje se van.
– Hej – viče u tamu – hej, što to radiš, čovječe, jesi li lud, ubit ćeš je, hej, stani!
Ali, onaj se ne obazire na to. Vuković je čovjek s jakim osjećajem dužnosti. On ne može podnijeti da jači tuče slabijega, a pogotovu da muškarac tuče ženu. Sad je i on gnjevan.
Ne razmišljajući, on strčava niza stube, otključava, ulazna vrata (u njima je cijeli svežanj ključeva), izlijeće pred zgradu škole. Ono dvoje i dalje se tuku, ali se udarci ne čuju. Žena je na tlu, a muškarac, čini se, gazi po njoj.
Vuković pritrčava, premda ni tada, kad je već na samo nekoliko koraka od njih, ne zna što će točno poduzeti. Ali, prije no što on stigne, muškarac se okreće, ostavlja ženu i naginje bježati. Nestaje ga u šipražju kraj jednoga od uglova nove školske zgrade. Vuković se okreće prema osvijetljenom prozoru blagajničke sobe, onda prilazi ženi koja je ostala na tlu. Podiže je; ona tiho ječi. Čini se da je u nesvijesti.
Tek tada Vuković u njoj prepoznaje Anku, čistačicu u svojoj školi.
Vrata škole stoje onako kako ih je Vuković ostavio: malo odškrinuta, s ključevima koji vise s unutrašnje strane. Uostalom, cijeli se događaj zbio na samo petnaestak metara od ulaza u školu. Vuković pažljivo zatvara vrata za sobom, držeći ženu preko ramena. Premda se prilično uzrujao, on ipak ne zaboravlja zbog čega je tu.
Teško dišući, polako nosi ženu prema stubištu. Ona mu visi preko ramena posve opušteno, i zato je još teža, premda je inače slabašna, jedva da ima više od pedeset kilograma. U hodniku je tama i Vuković u posljednji čas primjećuje jednu saksiju sa cvijećem koja, tko zna zašto, stoji na podu, malo odmaknuta od zida. Uspijeva je sretno zaobići. Nekako mu se čini da je to sad važno.
Razmišlja o Anki i o tome tko bi mogao biti čovjek koji ju je premlatio. Da mu sad netko traži opis, ne bi ga mogao dati, toliko se brzo sve odigralo, a i uzrujao se. Mala mu je uvijek bila simpatična: sjećao se kad je došla raditi u školu: stigla je sa sela, odnekud iz Moslavine, prvo je radila kao kućna pomoćnica, onda ju je netko doveo ovamo. Vukoviću se osobito sviđalo što ona, i pored svojih godina, ipak odlučno odbija sva oblijetanja starijih učenika. A među učenicima, zna se, ima svakakvih. U prvo vrijeme, Vuković je mislio da će maloj trebati zaštita, ali kasnije je uvidio da će se znati braniti i sama.
Ali, eto, nije se znala obraniti od ovoga večeras. Nije znao da ona u blizini stanuje. Jer, sigurno ju je to neki udvarač pratio kući i tako su se posvađali. Tko bi taj mogao biti? Zašto, kog vraga, nije pazila s kime hoda po noći?
Vuković razmišlja što sad treba da poduzme. Najbolje bi bilo kad bi je mogao samo privesti k svijesti, pomoći joj da se pribere, a zatim da je otpravi kući. Da ostane s njime, ne dolazi u obzir, zna se zašto. Ako bude trebalo zvati hitnu pomoć, sve će biti krajnje neugodno. Njemu bi to, doduše, skratilo duge sate do jutra (tek je devet i četrdeset), ali će mala propasti u zemlju od stida.
Vuković spušta djevojku na klupu u hodniku na prvome katu. Sjetio se što će: u blagajničkoj sobici čuvaju se ključevi zbornice, a u zbornici je ormarić za prvu pomoć, a također i umivaonik. Treba mu vode i alkohola.
On ulazi u blagajničku sobicu, prilazi stolu i otvara ladicu, poseže za svežnjem ključeva, ali ga ne nalazi. Dobro se sjeća da je ključeve upravo tu ostavio. Onda opaža ključeve u desnom kutu ladice, premda mu se čini da ih je spremio u lijevi.
To mu je čudno. Diže glavu i okreće se prema blagajni. Njena su vrata napola odškrinuta.
Vuković osjeća kako ga nešto steže oko rebara. On širom otvara blagajnu. Prazna je.
Sad ga hvata panika. Okreće se. Pali svjetlo na stropu, juri prema blagajni, još jače otvara vrata, bulji unutra. Nema sumnje, vreća s novcem je nestala, premda se on još oko devet uvjerio da je tu, i poslije nije napuštao sobu, sve do događaja na ulici.
Vuković se svaljuje u stolicu, pa bulji u svežanj ključeva u svojoj ruci. Očigledno, netko se njime poslužio. Netko tko je znao kako treba upotrijebiti te ključeve. Vuković ih gleda i ne može vjerovati da ih je još prije nekoliko trenutaka netko drugi držao u ruci.
Onda skače na noge, stežući i dalje svežanj oznojenim desnim dlanom. Ni sam ne zna jesu li žmarci što ih osjeća u toj desnoj ruci od stezanja ključeva, ili su to signali srca, koje je već i prije znao osjetiti kad bi se jako uzbudio. Vuković ima točno četrdeset sedam godina.
On juri prema zbornici, ni ne osvrćući se prema klupi na kojoj je ostavio Anku. Nekoliko puta bira krivi ključ za vrata zbornice. Napokon uspijeva ugurati pravi u bravu, otključava, pali svjetlo.
Kao mahnit baca se prema telefonu, onda se prisjeća da ne zna napamet broj milicije, premda je dvocifren: miješaju mu se telefonski brojevi vatrogasaca (oduvijek se pribojavao požara), hitne pomoći, informacija, točnog vremena. Počinje po stolu tražiti imenik, ali ga ne nalazi. Napokon, izvlači nasumice jednu ladicu i otkriva ga ondje. Nalazi i broj milicije. Drhtavim prstima okreće broj i čeka. Broj je zauzet.
Vuković spušta slušalicu, pa pokušava opet. Opet isto. I opet tako, desetak puta. Onda treska slušalicom i psuje.
Najednom ga hvata strah za malu. Na nju je potpuno zaboravio. Možda joj je zlo, možda ima unutrašnje krvarenje, jer on gotovo ništa vanjsko nije opazio. Tko zna kako ju je onaj sve udarao? Možda su se već i prije tukli?
Mogao bi iskoristiti ovo čekanje da se pobrine za nju. Sad mu je to odjednom strašno hitno. Otvara ormarić prve pomoći, vadi gazu i alkohol, čašu vode uzima s umivaonika, pa izlijeće u hodnik, prilazi klupi. Onda zastaje, osjećajući odjednom da sasvim gubi tlo pod nogama.
Anke nema. Ona je nestala.
Koliko se dugo on gnjavio s tim telefonom? Minutu? Tri? Pet? Za Vukovića to je sad neobično važno pitanje. Najednom mu se, naime, počelo činiti da nešto shvaća.
On trči hodnikom prema stubištu. Ne pali svjetla, kao što ih nije palio ni prije. Već po drugi put u petnaestak minuta, on juri tim dugim, praznim hodnikom u kojemu kvadrati prozora bacaju po podu jezerca hladne zimske mjesečine. Već je dovoljno neobično i da čovjek hoda tim dugim hodnikom s večeri, kad je pust, ako je svikao da ga gleda prepunog mlađarije i meteža; a kako je tek onome tko se tim hodnikom kreće u mraku i trčeći? A pogotovu je teško ako je još uz to i prestrašen, boji se srčanog udara i sumnja u svoje poznavanje ljudi.
Sve to prolazi Vukoviću kroz glavu dok juri prema stubištu pokušavajući se prisjetiti koliko se dugo zadržao oko telefona. Njega muči pitanje je li djevojka uspjela napustiti zgradu. Ali, naravno, u tim okolnostima on ne može procijeniti ništa niti se ičega pouzdano sjetiti.
Strčava niza stube. Zgrada je velika i pusta, pa odjekuje, ali se njegovi koraci jedva čuju, jer ima gumene potplate. Samo mu oznojeni dlan neugodno škripne po drvenoj ogradi stepenica. Kad začas stane da bi eventualno začuo korake pred sobom, ne čuje ništa, jer mu smeta vlastito ubrzano disanje. A nije u stanju da ga utiša, jer osjeća da bi ga spopao kašalj.
Stiže do ulaznih vrata. Ona su zatvorena onako kako ih je ostavio. Međutim, brava je na njima automatska: ako je djevojka izašla i zalupila ih za sobom, ona su se odmah i zaključala. A Vuković se sad ne može sjetiti je li okrenuo ključ ili nije, onda kad je Anku unosio u zgradu. U svakom slučaju, ključ sad nije okrenut. Vuković ga makinalno zaokreće, izvlači iz brave i stavlja svežanj u džep.
Stoji pred staklenim vratima i bulji u tamu, osluškujući u ušima šum vlastite krvi. Osjeća kako mu jeza prolazi niz kralješnicu: po prvi put je svjestan kako je sam i nezaštićen u toj praznoj zgradi. I još više: Vuković osjeća da je nezaštićen upravo zato što možda i nije sam.
Sad ga hvata prava panika i on opipava revolver u svome džepu; srećom, stavio ga je onamo još prvi put kad je izašao, prilikom one tučnjave. Nekako mu se najednom neke stvari počinju u glavi povezivati i on je sve svjesniji opasnosti koja mu prijeti. I što dalje misli, sve se ugroženijim osjeća i sve ga je više strah.
Čini mu se da razumije kako se sve to odigralo. O novcu koji leži u blagajni i o tome da ga on čuva, znali su samo neki namještenici škole. Prema tome, mogla je znati i mala Anka, premda se on ne sjeća da ju je vidio u blizini onda kad se o tome razgovaralo. Ali, takve se stvari brzo pronose. Pretpostavimo, dakle, da je znala. Ako je imala momka sklonog kriminalu (upravo tako je Vuković pomislio: „sklonog kriminalu“), taj je od nje takvu vijest lako mogao izvući. I dalje je onda jasno: inscenirali su tučnjavu pred školom, da bi njega izmamili van. Dok se on bavio Ankom, čovjek je šmugnuo u zgradu; nije jasno kako, ali šmugnuo je, a Vuković nije dobro ni vidio na koju je stranu on zapravo pobjegao. Pokupio je novac i opet se izvukao. A za sve to vrijeme, Vuković se bavio Ankom, koja se, naravno, pretvarala. Najednom mu se sve njene osobine, zbog kojih mu je prije bila simpatična, sad čine odvratnima: suviše je proračunata ta mala, to je već prije morao shvatiti! Znala je ona što radi kad se nije obazirala na oblijetanja starijih učenika!
Samo, sad počinje ono strašno: njih dvoje sigurno znaju da će on shvatiti što se dogodilo, da će znati da je Anka umiješana u to, da je sve to možda i njeno maslo. Nisu, valjda, naivni da misle kako će on povjerovati da je sve to slučaj i da Anka nema s tim veze! Mogu li oni, dakle, riskirati da ih on oda? Ako nisu namjerili odmah u inozemstvo, još ovoga trenutka, što im onda ostaje? Da ga uklone? Prema tome, možda su još u zgradi? Možda ga i sad vrebaju! Možda se i sad, dok on kao budala stoji tu kraj vrata, neka cijev peri prema njegovim leđima?
Vuković se naglo okreće, bulji u tamu. Iza njega nema ničega. On vadi revolver iz džepa i čvrsto ga steže u ruci. Vraća se prema zbornici. Što mu drugo preostaje nego da opet nazove miliciju, i da se dotle nekako sam obrani?
Oprezno korača pazeći na svaku sjenu, na svaki šum, zastaje, čeka. Ali, svuda je tiho, nigdje se ništa ne čuje. Kroz dugi hodnik u prizemlju, pa kroz dugi hodnik na katu, stiže do zbornice. Ondje sjeda za telefon, držeći revolver u ruci, buljeći u vrata. Svaki čas mu se čini da se ona malo miču. Nekoliko puta diže revolver i prst mu se grči na okidaču.
Okreće broj. No, telefon je nijem. Nema signala, nema nikakvog zvuka. Vuković udara po njemu, vuče ga ovamo-onamo, trese slušalicu. Ništa. Onda shvaća da je linija prekinuta. Da ju je netko prekinuo.
Što, dakle? Napustiti zgradu, što prije napustiti zgradu! Tu više nema razmišljanja, sad se radi o golome životu! A i o novcu, napokon, jer miliciju treba obavijestiti.
Brzim korakom Vuković izlazi iz zbornice, makinalno ugasivši svjetlo, i ulazi u blagajničku sobicu. Još jednom gleda u kasu, zastaje, ne zna što bi s ključevima. Zaključava kasu i stavlja ključeve na stol. Sprema se da uzme kaput i ide prema vješalici.
U tome času čuje pred vratima šum.
Vrata se naglo otvaraju i u blagajničku sobicu upadaju dvojica maskiranih ljudi. U rukama su im revolveri upereni u Vukovićeve grudi.
Uzbuđenja je sasvim nestalo.
Vuković hladnokrvno gleda oko sebe, držeći ruke iznad glave, osjećajući kako mu desna ruka i dalje trne malo jače od lijeve. Ne izmiče mu nijedan pokret, nijedna nijansa u glasovima, ne propušta registrirati kako su mu ti glasovi odnekud poznati. Ili mu se samo čini? Svega je toga bilo dosad za njega previše, previše se uzbuđivao, previše naprezao i ovaj upad dvojice maskiranih djelovao je na njega blagotvorno. Kao kad gramofonska igla preskače vraćajući se stalno na isti dio ploče, vrteći se stalno u istome utoru, pa je udarac po gramofonu vrati na pravi put i pjesma se nastavi dalje, tako i Vukovićeva svijest opet dobro funkcionira nakon što se desetak minuta vrtjela u krugu. Dvojica maskiranih vratili su mu mir, on je spreman na sve, ali ne i pasivan, jer vratili su mu, na neki čudan način, i samopouzdanje.
– Ne miči – kaže jedan od dvojice, sasvim nepotrebno, jer su mu naredili da digne ruke, opipali mu džepove pa ga razoružali.
Vuković ih gleda. Nemaju klasične maske, nego sasvim priručne, ali jednako efikasne: ovratnike pulovera navukli su preko nosa i usta, na glave su nabili francuske kape vrlo velikog broja, a na oči stavili tamne naočale; tako im se od lica ne vidi zapravo ništa. Osim toga, na rukama imaju rukavice, tamne, vozačke, s rupicama, u kojima se mogu raditi i precizni i pipavi poslovi.
– Stani kraj zida – kaže jedan od njih, premda je i to nepotrebno, jer je ionako razoružan i ne može ništa protiv dvojice. Po tome Vuković zaključuje da su uzbuđeni i da možda baš i nemaju iskustva u ovakvim stvarima.
– Ključeve – kaže opet onaj isti napadač. Drugi dosada nije progovorio.
Vuković pokazuje prstom na stol: u sredini maloga kruga svjetiljke, odmah kraj tranzistora koji i dalje svira, stoji svežanj ključeva onako kako ga je on ostavio prije možda samo jedne minute. Napadač uzima svežanj; po svemu se čini da se nije iznenadio, ni on ni onaj drugi, što su ključevi tu: po tome Vuković zaključuje da to moraju biti amateri. Profesionalcima bi se zacijelo činilo čudno što ključevi stoje na sredini stola, a nisu nekamo spremljeni.
Napadač koji je govorio uzima svežanj i počinje njime prtljati oko brave, dok onaj drugi stoji iza njegovih leđa i čas gleda što on radi, a čas okreće glavu prema Vukoviću.
Vuković stoji i razmišlja, očekujući da brava popusti, da onaj pronađe pravi ključ. Ipak, slabo mu pomaže što mu se mozak sada razbistrio, jer ne uspijeva dokučiti što sve ovo znači. On pokušava shvatiti kakva je veza između upada ove dvojice i onoga što se zbilo prije. Polazi od dosta logične pretpostavke: ne izgleda mu vjerojatno da bi dva para kriminalaca, neovisno jedni o drugima, pokušali opljačkati taj novac, jer malo ljudi za njega uopće zna. I to da ga još pokušaju opljačkati u tako kratkome razmaku. Prema tome, valjalo bi pretpostaviti da je i sve ono što se događalo prije i ovo sad dio jednoga istog scenarija, da svi četvoro rade zajedno. Samo, u tom slučaju, zašto im je potrebno da toliko kompliciraju? Novca su se već domogli, on je onemogućen, veza škole sa svijetom je prekinuta, ako ga žele... No, da, ako im smeta, zašto sve ovo izvode? Nejasno. Ili su možda ipak oni to neovisno jedni o drugima? Mala Anka i onaj muškarac, a sad ova dvojica... Možda su to dvije bande? Vukoviću više ništa nije jasno i on prestaje o tome misliti i vreba priliku da nešto učini.
– Gledaj!
Čovjek je otvorio blagajnu i zuri čas u nju, čas u svojega saučesnika. Ovaj pak priskače, gleda u kasu, pa u Vukovića, pa opet u kasu. Onda priskače Vukoviću, hvata ga za prsa i počinje drmusati.
– Gdje je?
Vuković ništa ne govori. Njemu je ispod dostojanstva da bilo što objašnjava, bilo bi to kao da moli za milost. On stoji nepomično dok ga čovjek trese, samo malo rastavlja stopala da uhvati ravnotežu. Onaj drugi već je počeo prevrtati po sobi i tražiti novac u ladicama, ispod stola, po kutovima. A ovaj ga i dalje drmusa, i dalje viče:
– Gdje je? Gdje?
Iznenadno i za samoga sebe, Vuković naglo trza glavom i pogađa čovjeka čelom u korijen nosa, točno iznad crnih naočala. Dobro odmjeren udarac: tip od njega pada na leđa.
Uto priskače drugi napadač i baca se na Vukovića. Nastaje rvanje. Sad je već jasno da kriminalci zapravo ne kane upotrijebiti revolvere, osim u krajnjoj nuždi. Ali zato zadaju nastavniku nekoliko gadnih udaraca drškama. Zasad je uspio izmaknuti da ga ne zahvate po glavi, samo po vratu i po leđima, premda i to gadno boli. Ipak, sad su ga pritisli. Jedan od dvojice sjeo mu je na grudi i uzmahuje revolverom. Gađa Vukovića u čelo.
U tome času, vrata se širom otvaraju.
Vidi se da je hodnik sasvim osvijetljen. Ležeći na podu, Vuković najprije opaža raskrečene noge nekoga muškarca u cipelama s debelim gumenim đonom.
Prva osoba koju vidi cijelu, između sivih nogavica, vani, u hodniku, žena je. To je mala Anka.
Vuković sjedi dobro zavaljen na stolici, oslonjen leđima na blagajnu, puši cigaretu i osjeća kako mu se misli opet mute i sustižu jedna drugu. Po sobici se mota nekoliko ljudi, ali on je svoje već rekao i njega više ne diraju. Osjeća kako mu Ankine ruke prislanjaju na vrat maramicu natopljenu vodom. Vuković ne skida očiju s jednoga lica koje, smiješeći se, odbija dimove na samo metar od njega. To je lice mladoga Josipa, telefonista njihove škole. Vuković pita:
– A jesi li je doista tukao?
– Ma kakvi – kaže Josip. – To su štosovi kao iz onih karate-filmova. A zapravo ništa.
– Skoro ništa – kaže Anka.
Kad su ljudi iz milicije onako naglo upali, Vuković je iza Anke spazio i Josipovo lice. U tome času, ali samo u tome času, učinilo mu se da sanja, ili da s njime nešto nije u redu, premda je već tada shvatio da je Josip morao biti onaj čovjek koji je pred školom tukao malu čistačicu. Tada mu je, međutim, postalo jasno da je došao spas, da je tu milicija i da je sve gotovo. U prvi je mah pomislio da su Anka i Josip tu kao uhapšenici, da su ih uhvatili na djelu, ali je to odmah morao odbaciti, jer je čuo Josipa kako uzbuđeno viče:
– To su oni, pazite, to su oni!
Nije znao tko su to oni, niti što sve to znači, ali je shvatio da su i Anka i Josip na njegovoj strani, i to mu je bilo dosta. I opet mu je Anka bila simpatična zato što nije dopuštala da joj se stariji učenici suviše približe. Počelo mu se vraćati povjerenje u ljude.
Brzo su ljudi iz milicije svladali onu dvojicu i svukli im maske. Jedan od dvojice bio je Pero, ložač u školskoj kotlovnici centralnog grijanja. Drugoga Vuković nije nikada prije vidio.
Sada Vuković, nakon što je dao izjavu miliciji, polako pribire misli i osjeća da je došao čas da i sam zatraži neka objašnjenja. Zato kaže Josipu:
– Što čekaš? Govori, čovječe, što ste mi to ovdje izvodili!
Josip se vrpolji sjedeći na rubu stola, kašlje, onda kaže:
– Jednostavno je, premda baš i nije tako jednostavno. Neće vam baš biti ugodno sve što ćete čuti, znate... Vi ste predsjednik samoupravne radničke kontrole, i tako...
– Samo ti pali – kaže Vuković.
– Pa, evo – počinje Josip, i dalje nasmiješen, sad od zbunjenosti. – Anka i ja se povremeno sastajemo u kotlovnici.
– U kotlovnici?
– Zapravo, ne u kotlovnici, nego u jednoj prostoriji pokraj nje, od koje samo ja imam ključeve, tamo su neki telefonski uređaji. – Josip se osvrće na Anku, koja je ponikla glavom, i na dvojicu ljudi iz milicije koji sjede za drugim stolom radeći oko zapisnika: njima je sve to već rekao. – Znate kako je: ona je podstanar, ja sam podstanar, pa tako...
– Da, i? Kakve to ima veze?
– I evo, večeras smo se isto našli i tako smo čuli kako se Pero i onaj njegov dogovaraju za pljačku. Oni nisu znali da smo mi tamo. To je bilo malo prije devet, dakle malo prije nego što ste vi došli na... dužnost.
– I ostali ste dolje? Nisu vas opazili?
– Nisu. Mi smo se pritajili, a oni su odmah otišli. Išli su uzeti što im treba, valjda to za maskiranje, pištolje i te stvari. Znate, oni su to tada odlučili, naprečac, dok smo ih slušali, i odmah su krenuli. Nismo mogli ništa, nego smo čekali da odu.
– I onda? Još ne razumijem.
– E sad, vidite, u međuvremenu, prije nego što smo mi mogli izaći, a nismo uspjeli odmah jer su se još malo muvali, vi ste pogasili svjetla, zaključali vrata i smjestili se u blagajničkoj sobi. A njih dvojica su izašli još dok je škola bila otvorena. Mi smo znali kakva vam opasnost prijeti, ali nismo mogli ništa.
– Kako niste? Zašto niste fino došli i rekli mi?
– A kako smo mogli? Svuda mrak, vi ste tamo sami... Da se počnemo motati, pa da nas čujete... Pištolj imate, tko zna... Osim toga, kako bismo onda mogli izvesti da... Razumijete, nama je bilo najvažnije da nitko ne sazna da mi u kotlovnici... Osim toga, mogli ste i pripucati da smo vas iznenadili, eto.
– Ma hajde – kaže Vuković, premda se pitao kako bi doista bilo.
– Tako nam nije ostalo ništa drugo nego da mi prvi sklonimo novac, a da vi to ne doznate. Mislili smo ga poslije nekako vratiti, ili ostaviti ujutro pred zbornicom, ili što ja znam... Nije nam bilo problem to što ćete vidjeti Anku. Važno je bilo samo to da nas ne vidite zajedno, a pogotovo to s kotlovnicom... Počeli smo izvoditi ono vani, da vas izmamimo iz zgrade, onda sam ja šmugnuo...
– I skupio novac?
– Pa da. Odmah sam izašao van i otišao telefonirati miliciji. Morao sam se, ipak, predstaviti i dati sve podatke, tko sam i što sam i otkud znam... Tek me je to pokolebalo... Grizla me savjest... Tako sam odlučio da ipak dođemo ovamo i vidimo što je... Nisam znao što su ona dvojica mogla vama učiniti, a ja sam sve to mogao jednostavnije spriječiti, da nije te kotlovnice...
– Čekaj, čekaj, pa zašto mi onda bar Anka nije rekla u čemu je stvar? Mogla mi je bar ona reći, da ne jurim po zgradi kao...
– Nisam mogla – kaza mala crveneći. – Tako mi je Josip...
– Pa da, to sam ja – požuri telefonist. – Nije vam mogla reći sve to, a da ne kaže kako je za to doznala. A onda opet dolazim na red i ja i kotlovnica i cijela ta stvar... Osim toga, da ste znali da ova dvojica dolaze, možda biste se drugačije ponašali, spremili se na borbu, sigurno bi i pištolj imao posla... Tko zna da li biste uopće i vjerovali... Ili bi se oni uplašili i ne bismo ništa mogli dokazati... A možda će još koji put trebati da novac prenoći...
– Da – kaže Vuković i uzdržava se od svakoga daljeg komentara.
– Tada će morati čuvati najmanje dvojica – kaže Josip brzo. – A noćas valjda više neće ni trebati.
– Tako, dakle – kaže Vuković. – A niste to baš pametno izveli, znaš? Osim toga, ja sam mislio da omladina u ovoj školi ima nešto više povjerenja u mene. Da ste meni rekli za kotlovnicu, ostalo bi tajna, ovako, sad se više ne može ništa.
– Možda je to i bolje – kaže Anka.
– Da – kaže Josip.
– Ja ću učiniti sve da vas ne gnjave zbog kotlovnice – kaže Vuković. – Ne garantiram ništa, ali... Imat će oni pametnijeg posla... Svi ćemo nadrapati što sam novac čuvao ja a ne ovlaštena osoba... Još ćete vi najbolje proći, tko će misliti na kotlovnicu...
– Pa da – kaže Josip.
– Samo da znaš – dodaje Vuković – i tebi su spustili. Pokidali su telefonske veze, nema nikakvog znaka.
– Ja ću to već nekako do ujutro – kaže Josip.
Vuković uzdiše, uzima sa stola svoj pištolj i stavlja ga u džep. Prevrće po džepovima da vidi je li sve na mjestu. Nalazi tako i dozvolu za nošenje oružja i konstatira da joj valjanost ističe za mjesec dana. Već je sada skoro siguran da je više neće produžiti.