Gospođi Faniki ostvarila su se za kratko vrijeme oba sna koja je često sanjala: najljepši i najružniji.
Najprije je dobila stan. Došlo je vrijeme da ide u mirovinu, i tako je naglo izbila na vrh stambene liste. Dobila je fini mali jednosobni stan u jednom od novih naselja, i to je bilo ostvarenje njezina najljepšeg sna. Sa svojim pokojnim mužem provela je život u prigradskim kućercima, pa je zato sad bila vesela.
Među prvima je podigla ključ, pregledala stan i potpisala primitak, i odmah je u sobi ostavila jednu hoklicu iz svoje kuhinje. Stanara je u kući bilo zasad malo, i gospođa Fanika se bojala da joj netko ne provali u stan i tamo se ne useli; a rekli su joj da je najbolje ostaviti unutra nešto od svojih stvari, onda se stan pravno računa kao njezin.
Sutradan je ustala rano, natovarila se sredstvima za čišćenje i krenula autobusom u stan da ga uredi. Nije imala pri ruci nikoga da joj pomogne, ali je znala da joj čišćenje neće teško pasti, jer je u svojoj firmi bila dostavljačica, pa je imala fizičke kondicije, a osim toga je, u slobodno vrijeme, susjedama glačala rublje, da zaradi koji dinar.
Bilo je zimsko doba i jedva da se bilo razdanilo kad je stigla do svoje nove zgrade. Svjetla se nigdje nisu vidjela, samo su se oko baraka što su zaostale od gradnje još motali neki ljudi. Počela se uspinjati pješice na šesti kat, jer liftovi još nisu radili. Kroz stubišni prozor virkala je u nebo, čekajući da se dokraja razdani, jer ni struje još nije imala u stanu, trebalo se tek prijaviti i zahtijevati da njezino brojilo priključe na mrežu.
Pažljivo je brojala katove u polutmini stubišta dok je zastajala da predahne, jer brojevi katova još nisu bili ispisani; na zidu su se vidjele olovkom nacrtane cifre, ali preko njih još nisu prevukli masnu crnu boju.
Napokon je, pušući, stigla do svojega šestog kata. Na katu su bila tri stana, i samo se pred njezinim mogao vidjeti otirač za cipele. I to je bilo jedno od malih lukavstava: kad je otirač tu, znači da u stanu netko živi, pa se zato onaj tko bi eventualno htio provaliti zbog otirača predomisli.
Iščeprkala je iz torbe ključeve. Bilo ih je tri, na njima je još visio komadić zelenog kartona s ispisanim brojem stana, kata i sa šifrom zgrade. Malo je postajala pred svojim vratima: nije to mala stvar otključati svoja vrata, brišući noge o svoj otirač, nakon toliko godina.
Na vratima nije bilo kvake, nego samo okrugla ručka. Gospođa Fanika uhvatila je lijevom rukom za nju, pa ju je povukla k sebi, onako kako ju je poslovođa učio: vrata su bila od svježeg drva, drvo je još radilo, pa su se vrata malo iskrivila i zato ih je trebalo vući k sebi, da bi jezičac brave lakše iskočio iz svog ležišta. Istovremeno, polako je zaokretala ključ udesno.
Ali, ključ se nije micao. Zapinjao je, kao da to i nije ključ za tu bravu. Gospođa Fanika nije se dala smesti: već se i prethodnoga dana dogodilo da nije mogla otključati i da joj je poslovođa morao pomoći. Zato je još jače povukla vrata lijevom rukom, i još energičnije desnom zaokrenula ključ.
Ali, onda se iznenada sjetila da je prethodnoga dana to išlo drugačije. Prethodnoga dana, njoj je uspijevao da dopola zaokrene ključ, a onda bi jezičac zapeo, pa bi trebalo više snage. Ovo sad bilo je nešto drugo: ključ se nije dao zaokrenuti ni za milimetar, kao da mu nešto smeta.
Kad joj je to palo na pamet, gospođa Fanika je počela drhtati. Osjećala je kako se počinje ostvarivati drugi njezin stalni san, onaj najružniji, koji je sanjala otkako je dobila rješenje za stan: sanjala je kako dolazi pred vrata svojega stana i pokušava ih otključati, ali ne može, jer je onamo netko provalio i naselio se, i da je tako opet sve propalo.
Zastala je i uzdahnula, nastojala se smiriti, dok je njezino teško disanje odjekivalo u praznom stubištu koje je vonjalo po vapnu i boji. Gospođa Fanika bila je debela, i čim bi se uzbudila, počela bi puhati.
Pokušala je još jednom, ali nije išlo. I dalje je ključ nepomično stajao u bravi. Sve je više vjerovala da to uopće i nije brava za koju ona ima ključ. Netko je, dakle, promijenio bravu.
Onda joj pade na pamet da bi, ako je tako, negdje morao postojati trag nasilnog otvaranja. U stubištu je bila polutmina, a njoj su se oči već pomalo i orosile, od žalosti i od gnjeva, ali ih ipak raširi i stade pažljivo motriti vrata.
I doista, malo iznad brave opazi tragove na vratima i na dovratku: drvo je bilo nagnječeno, netko je tu uvalio nešto željezno, vjerojatno sjekiru, i upao u stan. Lijepo su se vidjeli žuti konci oštećenog drva.
Zastala je i gledala ne znajući što bi. Onda je počela prstom rasijano pipkati to mjesto na vratima, zavlačiti prste između vrata i dovratka. Sve dublje ih je zavlačila.
Tada su se vrata odškrinula. Gospođa Fanika zapanjeno zastade. Gurnu ih još malo, vrata popustiše. Uopće nisu bila zaključana!
Zar je moguće da ih je ona zaboravila zaključati? Ne, sasvim se točno sjećala kako je dvaput okrenula ključ. Onda, što je to?
Gurnula je vrata i polako ušla u stan. Naizgled, sve je bilo u redu: prazan hodnik, prazna kupaonica, prazna kuhinja. Onda zaviri u sobu.
Prvo opazi ležaj. Prostrt stari madrac i nekakva deka. Njezina hoklica gurnuta u kut. Svijeća u kutiji za sapun. Tu je netko spavao.
Ili spava još? Opazila je da netko leži na parketu, sasvim kod prozora, potrbuške, nepomično. Spremila se na svađu, čvršće stegla metlu u ruci, odlučno prišla bliže. Onda u svjetlu što je dopiralo kroz rebrenice opazi na parketu veliku tamnu mrlju ispod čovjekove glave.
Gospođa Fanika bila je hrabra žena, jer je već svašta prošla u životu. Ali, ono što je vidjela toga jutra u svome novom stanu, nije mogla podnijeti. Istrčala je na stubište glasno plačući.
Nije bila ni svjesna da zavija i tuli, sve dotle dok se nisu otvorila vrata prekoputa njezinih i dok jedan čovjek nije provirio u hodnik.
– Što je, susjeda? – upitao je prisno, premda se nikad prije nisu sreli.
Gospođi Faniki odmah je bilo lakše. Čovjek je mogao imati između četrdeset i pedeset godina, bio je rastom malen, kosa mu je bila kudrava, oči znatiželjne i malo zabrinute. U ustima je držao cigaretu, u ruci čelični metar. Stajao je na pragu.
– Tamo... – jecala je gospođa Fanika – kod mene... Jutros sam prvi put došla, da čistim, a sad...
Čovjek ju je promotrio, onda ju je uzeo podruku, pa je uveo u svoj stan. I taj je bio prazan, samo je u kutu stajao neki drveni sanduk. Tu čovjek posjedne gospođu Faniku, onda natoči vode u sklopivu limenu čašu, pa joj donese da popije. Kad ga je zahvalno pogledala, on upita:
– Onda? Što se dogodilo?
– Tamo netko leži – reče gospođa Fanika. – Neki čovek. Sav je krvav.
Susjed je pogleda malo zabrinuto. Tko zna što sve starim ženama može pasti na pamet. Gospođa Fanika tačno je znala što mu prolazi kroz glavu: da je ona malo šašava. Susjed je stajao nad njom i pušio. Dao joj je još malo vode, a onda je procijenio da se dovoljno pribrala. Zato reče odlučno:
– Hajde da pogledamo.
Prešli su preko hodnika i ušli u stan gospođe Fanike. Susjed je išao naprijed, osvrćući se, a ona mu je rukom pokazivala smjer. Ušli su u sobu. Susjed je malo zastao, onda je povukao dim, premjestio cigaretu u drugi kut usta, pa prišao čovjeku koji je tamo ležao. U polutmini, sav šaren od svjetla kroz rebrenice, opipao mu je puls.
Onda je odmahnuo glavom pa ustao. Otišao je do prozora i digao rolete. Sad se prizor vidio još bolje i bio je još strašniji. Lokva krvi bila je golema i dolazila je iz čovjekove sljepoočnice. Bio je možda vršnjak gospođe Fanike, možda malo mlađi, bio je slabo obučen, prsti su mu bili žuti od duhana, oči također žute i jezivo izbuljene. Nije ga se moglo gledati.
Ležaj je bio provizoran: jedan plavi madrac na cvjetove i prilično zamrljana deka, čikovi u razdrapanoj kutiji za cigarete, svijeća, kaput prebačen preko kartonske kutije u kojoj su bile nekakve drangulije, valjda pribor za kavu ili čaj.
Tu, među tim stvarima, ležala je i sjekira, malena, kratke drške, ali dobro naoštrena. Njome se, valjda čovjek poslužio da provali u stan.
Susjed je sve to gledao ne vadeći cigaretu iz usta. Odmahivao je.
– Znate li tko je to? – upita gospođu Faniku.
– Ne – reče ona. – Ne vidi se dobro, ali ja mislim da ga ne poznajem, nikad ga nisam vidjela.
– Kako je dospio ovamo? – razmišljao je susjed glasno. – Očito, provalio je noćas. Odlučio je da se ne da izbaciti. – To je jasno – igrao se susjed svojim čeličnim metrom tako da je ovaj zveckao. – Tu je i spavao, to se vidi. Ali, tko ga je ubio?
Gospođa Fanika je drhtala, od propuha i od živaca. Željela je da susjed nešto učini, znala je da nešto treba učiniti, ali se nije usuđivala da išta predloži.
– Možda nije bio sam? – reče ona.
– Da – kimnu susjed. – Možda. Ali, kako je to moguće, da dvojica provale, a onda jedan drugoga ubije? To mi baš ne zvuči...
– Ne znam, ne znam – reče gospođa Fanika zdvojno, odmahujući glavom, pa izađe iz svog stana, pređe u susjedov i svali se na onaj drveni sanduk. Susjed dođe za njom, opet natoči vode u svoju smiješnu čašu i ponudi joj.
– Treba hitno nekoga zvati – reče. – Ima valjda i telefon dolje u baraci, na gradilištu. Skoknut ću ja... – Odmah je skupio cigarete i šibice, metar, i sve to strpao u džep.
– Ne – dahnu gospođa Fanika. – Molim vas, nemojte me ostavljati samu ovdje...
On je pogleda s razumijevanjem. Onda je potapše po ramenu.
– A da sami odete, to neće ići – reče. – Moramo ovdje nekoga potražiti, nema druge.
Najprije su lupali na treća vrata na istome katu, ali ondje se nitko ne javi. Sišli su kat niže, na peti, i lupali tamo, ali ni tamo nikoga nije bilo ni u jednome stanu. Onda su se popeli na sedmi kat, pa stali ondje kucati. Na trećim vratima imali su sreće, bio je to stan točno iznad stana gospođe Fanike. Otvorio im je neki mlađi čovjek s brkovima koji je bio prilično blijed, krvavih očiju, kao da je prethodne noći pio, ili kao da uopće nije spavao. U ruci je držao komad letve i turpiju za drvo.
– Jutro, susjed – reče mu zaštitnik gospođe Fanike. – Imamo jednu molbu. Dolje, kod susjede, dogodila se nesreća, jedan čovjek je ubijen. Ne znamo kako, ona je sad došla i našla ga u svome stanu. Treba javiti, a ja ne smijem ostaviti gospođu, znate.
– Ubijen? – začudio se čovjek, kao da mu treba vremena da shvati gdje se nalazi i što se zapravo zbiva. Morao je doista biti mamuran.
– Da – reče zaštitnik gospođe Fanike. – Izgleda, sjekirom.
– Dobro – reče mlađi čovjek. – Ja ću skoknuti. U baraci valjda imaju telefon.
On užurbano zaključa svoj stan, još ih jedanput zabrinuto pogleda kao da se pita je li dobro razumio što se događa i što se od njega očekuje, a onda otrča niza stepenice.
Spustili su se opet do susjedova stana; kad su ulazili, gospođa Fanika vidje da na vratima stoji i ime, ispisano na plastičnoj traci. Susjed se zvao Herendić, tako je ondje pisalo.
Herendić je posjeo gospođu Faniku na onaj isti sanduk, onda je zapalio cigaretu i šetao po sobi s rukama u džepovima. U džepu je imao onaj čelični metar, pa je njime zveckao.
– Pitam se – rekao je – kad se to moglo dogoditi.
– Vi niste ništa čuli? – upita gospođa Fanika.
– Ne – reče susjed Herendić. – Ja sam došao malo prije vas. Čuo sam vas kako zveckate ključevima i petljate oko brave. Ali, ja sam došao autobusom prije vašega. – Malo je zastao. – Ali, kad je to moglo biti? Sinoć? Noćas? Kakvi su to ljudi koji se skupa uvlače u tuđi stan, a onda jedan drugoga ubiju?
– Ne znam – odmahivala je gospođa Fanika apatično, premda je dobra volja, trud i znatiželja susjeda Harendića nisu ostavljali ravnodušnom. Zato je dodala: – Kako je to on uopće ubijen? Mislite da je ustrijeljen?
– To se baš i ja pitam – napravio je Herendić pametno lice stručnjaka kojega pitaju za važan savjet. – Ustrijeljen vjerojatno nije, znate. Ja se baš ne razumijem, ali mislim da ne bi bilo toliko krvi. Mora biti da je udaren nečim oštrim. Sreća je što onako leži, pa se ne vidi. Vjerojatno ima rupu u glavi. Možda sjekirom?
On bojažljivo pogleda u gospođu Faniku, kao da se pita nije li njoj opet došlo slabo od tih njegovih krvavih pojedinosti. Ali, ona se sad već sasvim smirila. Ona je bila jaka žena i mogla je dosta otrpjeti; nije se nikad prepuštala slabosti, niti gnjavila druge ljude svojim osjećajima.
– Da – reče ona. – Sjekirom su i provalili. Vidi se trag na vratima.
Herendić malo živnu. Njemu je, očito, bilo važno da se stalno nešto poduzima, da se nešto radi i pokušava. A sad, kad je mladi susjed otišao zvati miliciju, njih dvoje mogli su samo sjediti skrštenih ruku, a to je Herendića činilo nervoznim. Zato je jedva dočekao posljednje riječi gospođe Fanike, pa je rekao:
– A da je to malo pogledam, a? Neće vas smetati? Vi samo fino tu sjedite i ništa se ne uzbuđujte.
Izašao je iz svojega stana i nestao u stanu gospođe Fanike. I jedna i druga vrata ostala su širom otvorena, da ga ona u svakome času može dozvati, ako zaželi. Čulo se kako tamo hoda i vidio se pramen dima koji se svuda vukao za njim, kao iza stare lokomotive.
Gospođa Fanika pogleda van. Herendićev stan gledao je na suprotnu stranu od njezinoga, pa je i krajolik bio drugačiji. Ona je sa svojega prozora vidjela cestu i zgradu prekoputa, a Herendić sa svojega veliki, blatnjavi prostor gradilišta, s lokvama, sa spremnicima za cement, s barakama i kolutovima crnog kabla. Na jednoj baraci vrata su bila otvorena, a ispred nje su stajali neki ljudi i nešto raspravljali. Do krova barake išla je debela crna žica, očito telefonska. Mladi susjed zacijelo je već javio miliciji, ljudi s gradilišta su to čuli i sad tamo raspravljaju.
– Vidiš ti, vidiš – čulo se kako Herendić mrmlja dok se vraćao iz stana gospođe Fanike. Zastao je na pragu pa uzeo proučavati tragove provale na vratima i dovratku, čak je nešto i mjerio svojim čeličnim metrom. Kimao je glavom važno i sve nešto sebi mrmljao u bradu. Onda se vratio i stao pred gospođu Faniku, podbočen i vrlo tajanstvena izraza na licu.
– Što ste našli? – upita ga ona.
– Nisam ništa našao – reče Herendić podižući kažiprst – ali sam ponešto zapazio. Zanimljive stvari. Dođite, pokazat ću vam.
Uzeo ju je za ruku i odveo u njezin stan, kroz hodnik pa ravno u sobu. Stao je tako da ona ne mora gledati mrtvaca, jer ga je on zaklanjao svojim zdepastim tijelom. Zastali su kod kutije gdje su bile mrtvačeve stvari i njegova sjekira. Tu je sjekiru sad Herendić pokazao prstom.
– Ne smijemo ništa dirati – reče – radi milicije. Ali gledajte. Ovaj čovjek je ubijen nečim oštrim, vjerojatno sjekirom. Ali, ova sjekira je čista, ovim sigurno nitko nije ubijen. Onda, gdje je oruđe ubojstva? – izrazi se on stručno, kao da se već sasvim uživio u ulogu kriminalista.
– Odnio ga je onaj tko je ubio – reče gospođa Fanika. – Zašto bi je ostavio?
– U redu – složi se Herendić. – To je razumljivo. Ali, ako su provalili skupa, onda, zašto su nosili dvije sjekire? Zar im nije bila dovoljna i jedna da ovamo provale?
Gospođa Fanika se zamisli. Sve se više smirivala i njezin zdrav razum sve je bolje radio i sve je sigurnije vodio. Ona reče:
– A zašto mislite da su bile dvije sjekire? Možda ovaj čovjek i nije ubijen sjekirom, nego nečim drugim? Provalio je ovom, svojom sjekirom, a njega su zatukli nečim drugim.
Sad je došao Herendićev trenutak. On se nasmiješi, pa opet uze gospođu Faniku za ruku, pa je povede. Ali, prije toga se naže nad mrtvačevu sjekiru, izvadi iz džepa svoj čelični metar, pa izmjeri njime oštricu sjekire na njezinu najširem dijelu. Pogleda gospođu Faniku, da vidi prati li ona sve što on radi. Držao je palac na metru, da bi obilježio dužinu oštrice, a onda je odvukao gospođu Faniku prema vratima. Ondje joj pokaza prstom trag provale na dovratku. Onda prisloni metar s obilježenom dužinom oštrice mrtvačeve sjekire uz taj trag. Trag je bio dosta širi.
– Vidite – reče Herendić trijumfalno. – Ipak su bile dvije sjekire. Provala nije izvršena onom unutra, nego nekom drugom, širom sjekirom.
Vani je padala dosadna kiša što je samo povećavala blato preko kojega su dvojica ljudi gacali od barake prema zgradi. Gospođa Fanika i susjed Herendić gledali su ih gdje skakuću obilazeći lokve, mladi susjed balansirajući i široko razmahujući rukama, a poslovođa sav skutren u svojoj plavoj kuti i ne vadeći ruke iz džepova hlača. Njih dvoje su šutjeli dok su promatrali taj prizor, zato su i čuli zvuk. Nešto je palo na njihovom katu, sasvim se jasno začuo udarac o pod.
Trgli su se i zgledali. Onda Herendić, onakav sav živahan i poslovan, otrča u stan gospođe Fanike, ali se odmah vrati odmahujući glavom.
– Ma, sumnjivo je meni tu nešto od samog početka – reče.
Onda stade pred vrata trećega stana na njihovu katu i poče bjesomučno lupati po njima.
– Što to radite? – upita ga gospođa Fanika.
– Otvarajte – dernjao se Herendić prema vratima. – Znamo da ste unutra! Odmah otvarajte, inače ću provaliti! Ne skrivajte se!
Gospođa Fanika gledala ga je začuđeno. Što mu je odjednom došlo? Zar misli da se tamo netko krije? I misli li ozbiljno to da će provaliti? Doista, Herendić je držao u ruci čekić, i to povelik.
– Odmah otvarajte! – vikao je dalje.
I doista, iza onih vrata se, na veliko čuđenje gospođe Fanike, začu neki zvuk. Nešto je zveckalo, onda se vrata malo odškrinuše. Herendić ih bezobzirno gurnu i raskrili sasvim.
– Što je to? – upita gospođa Fanika.
– A tako vi, krijete se, a? – likovao je Herendić na sav glas. – Ne želite svjedočiti, hm?
Gospođa Fanika mu priđe i stade kraj njega. Na pragu onoga trećeg stana stajala je starija žena, otprilike njezinih godina, sijeda kao i ona, mogle su biti i sestre.
– Dobro jutro – reče joj gospođa Fanika.
Herendić uđe u ženin stan, u kojemu je bio samo ležaj i neke kartonske kutije, zaviri ovamo i onamo, onda se vrati i zaprijeti ženi prstom:
– To nije pošteno, znate! – onda se okrete gospođi Faniki. – Znam ja susjedu, viđao sam je. Sama je, pa se boji. I stalno gleda kroz špijunku. Sigurno i sad zna sve što se dogodilo, ne treba joj ni pričati.
– Ništa ja ne znam – reče žena drhtavim glasom. – Ja nisam ništa ni čula ni vidjela i ništa me se ne tiče. – Na njezinim vratima pisalo je HORVATINEC F. Možda se i ona zvala Fanika?
– Eto, čujete je – reče Herendić gospođi Faniki.
Nisu dalje raspravljali, jer su se začuli koraci uza stube. Mladi susjed, kaljavih nogavica, i poslovođa, s francuskom kapicom na glavi, puhali su uza stepenice. Njih troje su stajali i čekali da se ova dvojica ispušu.
– A gdje je to? – upita poslovođa, pa spazi otvorena vrata stana gospođe Fanike i ode onamo da zaviri.
– Milicija odmah dolazi – reče mladi susjed. – Barem su obećali. Morao sam im dati sve podatke.
– A vi, susjed, niste ništa čuli jutros? – upita ga Herendić. – Vi ste spavali ovdje?
– Ne – reče mladi čovjek. – Jutros sam došao, rano, još po mraku. Gore nešto tešem, pripremam lajsne, znate, dolaze mi danas prijatelji da stavljamo parket u onoj sobi gdje je tapison.
– Da – kimnu Herendić – pametno, to ću i ja morati. I, kažete, niste ništa čuli?
– Ništa – reče čovjek, pa dodade: – Oprostite, ja moram gore jedan čas, pa ću, čim oni dođu...
On ode, dok je Herendić gledao za njim. I dalje je bio blijed i sav podbuo. Tko zna, možda je bio noćni čuvar, ili je stigao u stan ravno s treće smjene? Svašta su ljudi u stanju kad je o stanu riječ.
Poslovođa se dotle vrati odmahujući glavom. Puhao je i ispuštao zvukove koji su značili zgražanje i zaprepaštenje. Herendić ga upita:
– Vi imate rezervne ključeve, je li tako?
– Imam – zvecnu poslovođa velikim svežnjem ključeva u svojoj ruci.
– Hoćete malo pogledati tu bravu – reče Herendić, odvodeći ga do vrata stana gospođe Fanike.
Poslovođa iskuša ključ, kimnu glavom, onda se okrete njima dvoma, jer samo su oni ostali, susjeda F. Horvatinec nestala je opet u svome stanu i zaključala se.
– Da – reče poslovođa. – Ta brava je zamijenjena, nije original.
Stajali su tako i gledali se, poslovođa se čak nekako osobito zamišljeno podbočio, kad su začuli kako se mnogo nogu penje uza stubište. Ubrzo su ugledali glave dvojice civila i jednog milicionera kako se uspinju. Ali, s njima je očito bio još netko, jer se čulo kako na donjim katovima kucaju sistematski na sva vrata. Ponegdje se čulo da se vrata i otvaraju, pa onda poluglasan razgovor.
Svi su zašutjeli, a kroz te mnogobrojne šumove odozdo, odjednom se začu i jedan odozgo: lupnula su neka vrata i čulo se kako se jedno staklo opasno zatreslo.
– Vrata terase su otvorena – promrmlja Herendić sebi u bradu, a potom se malo spusti niza stube, u susret onima što su dolazili. Odmah im je uzeo objašnjavati kako stvari stoje.
Potapšali su ga po ramenu, ostavili ga pred vratima i ušli u stan gospođe Fanike. Jedan od dvojice civila imao je u ruci trbušastu kožnu torbu; taj je morao biti liječnik.
Zadržali su se unutra nekoliko minuta. Onda su se vratili i jedan od civila, visok, prilično mlad čovjek s naočalama, uzeo je gospođu Faniku podruku, pa je sasvim prirodno i lako odveo u Herendićev stan, dok je Herendić tapkao za njima. Posjeo ju je na onaj isti drveni sanduk. Onda je upitao:
– Kad velite da ste stigli jutros?
– Oko pola sedam – reče gospođa Fanika.
– Sreća vaša – reče mladi čovjek s uzdahom. – Doktor kaže da se to dogodilo najviše sat vremena prije nego što ste stigli.
Dugo je potrajalo ispitivanje, i svi su bili pomalo umorni. Tome je bilo krivo vrijeme. Jer, umjesto da, kako dan odmiče, bude sve više svjetla, nebo se sve više mračilo, kiša je bila sve zlokobnija i igličastija, a bilo je i vrlo hladno, tako da je postojala mogućnost da se kiša pretvori u snijeg. Kaljuga na gradilištu, u koju je gospođa Fanika sad gledala, dobro je odražavala njezino trenutno raspoloženje. A ispitivanju nikako da dođe kraj.
Najprije su, dakako, ispitivali nju, a onda Herendića. Ona je morala sve točno opisati, sjetiti se kad je stigla, koliko je sati bilo, što je učinila, kako je ušla, u kojem su položaju bila vrata, i sve ostalo. Herendić je pak odgovarao vrlo ozbiljno, ali i s velikim zadovoljstvom, kako se odmah moglo vidjeti. Njemu kao da uopće nije padalo na pamet da bi i on nekome mogao biti sumnjiv. Osim toga, neprestano je zapitkivao za tehničke detalje i nastojao biti od koristi, a iznio je i svoju teoriju o dvjema sjekirama, što su ljudi iz policije pažljivo saslušali, ali nisu pokazali nikakvo oduševljenje. Kad su mu to dopustili, Herendić se popeo do vrata terase iznad sedmog kata da zatvori vrata, kako ih vjetar ne bi razbio.
Onda je došla na red gospođa F. Horvatinac. Još prije nego što su je počeli ispitivati, tvrdila je kako ne zna ništa i kako je se ništa ne tiče. Pokazalo se, doista, da je nagluha i da ima pomalo spore reflekse, pa je doista bilo moguće da ne zna ništa. Jedino je Herendić tvrdio suprotno. Uostalom, on je nakon nekog vremena došao šapnuti gospođi Faniki kako mu je uspjelo saznati da je gospođa F. Horvatinec ipak priznala mladome policajcu da je jutros nešto prije šest ipak čula nešto iz stana gospođe Fanike, neke muške glasove koji kao da su se svađali; ali, to je, tvrdila je ona, trajalo vrlo kratko.
Pokazalo se da osim njih ima u tome ulazu još dosta svijeta. Kad je čovjek gledao izvana, sve je izgledalo neuseljeno, ali su milicioneri koji su se razmiljeli po kući uspjeli naći lijep broj stanara. Kuća je imala sedam katova, gospođa Fanika bila je na šestom, a pokazalo se da je na donjim katovima još u pet ili šest stanova bilo ljudi, od kojih su neki i prespavali u zgradi, čuvajući stan od provale, a neki su, kao gospođa Fanika i Herendić, pristigli toga jutra.
Milicioneri su imali pune ruke posla i mučili su se hodajući stubištem gore-dolje. Osobite su muke imali oni od tehnike, koji su svoje sprave i aparate za slikanje morali tegliti pješice. Svaki čas se događalo da netko pogriješi kat, pa da umjesto u Herendićev stan odu kod susjeda ispod, ili kod susjeda iznad njega.
Oko deset sati, visoki civil, s kojim je gospođa Fanika prvim razgovarala, koji je nosio brkove i debelu kariranu kravatu, a kosa na čelu bila mu je već dobrano prorjeđena, upitao je gospođu Faniku:
– Znate li nekoga tko se zove Nikola Čuvalo?
Gospođa Fanika sjedila je na onome sanduku i pažljivo gledala u mladog čovjeka. Bio joj je simpatičan i ona ga je žalila; mislila je o tome kako je težak i neugodan njegov posao. Njoj se, eto, takva stvar dogodila jedanput u životu, a tko zna koliko toga on vidi u jednome tjednu?
– Ne znam – reče – nikad nisam čula to ime.
– To je čudno – reče čovjek. – Pokušajte se, ipak, sjetiti. Radio je u vašem poduzeću.
– U mom...? – zinu gospođa Fanika. – A to je...? – ona pokaza prstom prema svome stanu, a mladi čovjek kimnu. – U mom poduzeću? Nisam nikad čula za njega. Ali, ne zaboravite, nas ima više od pet tisuća.
– Radio je u vašoj firmi dvadeset pet godina – reče policajac. – Ali, radio je na skladištu u Klari.
– Da – reče gospođa Fanika. – To je zato. Oni su tamo posebno. Ja tamo nisam nikad odlazila. Oni imaju posebne sastanke, i sve. Znači, onda je on provalio...
Sad se odjednom začu Herendićev glas. Ušao je u sobu, i odmah počeo tumačiti, s cigaretom u zubima. Nije, doduše, smio prisluškivati, ali, s obzirom na to da su za štab izabrali njegov stan, računao je da će mu to oprostiti. Objašnjavao je:
– To vam je tako, susjeda, zar vi ne znate? Ja sam odmah pomislio. Ako vam u stan provali netko bez veze, milicija ga najuri u tren oka. Ali, ako se ubaci netko iz vaše firme, onda ga ne diraju. On time pokazuje svoje neslaganje sa stambenom listom.
Završivši govor, Herendić se podboči nasred prostorije. Policajac nije imao ništa protiv njega, to se odmah vidjelo, premda si je Herendić uzimao previše slobode. Mladi policajac je ustao, prošao kraj njega potapšavši ga po ramenu, u smislu „samo se ti, mali, smiri“, a onda je izašao. Odmah se vratio i rekao s praga:
– Taj Čuvalo imao je četvoro djece. – Onda ode.
Herendić je ostao nasred sobe, a onda stao osluškivati.
– Opet lupaju vrata terase – reče. Njemu vrag nikada nije dao mira.
Gospođa Fanika ostade sama. Razmišljala je o onome što se dogodilo s Nikolom Čuvalom. Sigurno je bio u jako teškoj situaciji kad je odlučio da provali u tuđi stan. Nije on to uradio protiv nje: nije on za nju ni znao, kao ni ona za njega. On je samo čuo da tu negdje njihovo poduzeće ima nove stanove. Raspitao se koji su, i provalio. I bio je skroman, uzeo je jednosobni, premda je imao četvoro djece. Gospođa Fanika malo je zasuzila. Zašto je Nikola Čuvalo morao izgubiti glavu? Tko je imao razloga da ga ubije? Gledajući realno, jedino je gospođi Faniki on bio nešto kriv, njoj je htio oteti stan. Gospođa Fanika uzdahne. Bila je zbunjena, i voljela bi da se sve to već jednom završi.
A policajci su se držali zagonetno. Imali su, doduše, mnogo posla, to je valjalo priznati. Ne samo da su morali sa svima razgovarati nego su morali i zaviriti u sve stanove, pogledati ne krije li se ondje netko ili nešto. Počeli su kod njih, na šestom katu, onda su ispitivali onoga mladog susjeda sa sedmog kata, koji je išao na telefon, razgledali su i njegov stan, a onda su išli dalje. Bio je to velik posao.
U sobu se vrati mladi policajac, sav zapuhan od penjanja. Malo se smiješio.
– Zamislite – reče – pogriješio sam kat.
Gospođa Fanika gledala ga je zamišljeno, a onda reče:
– I vi? – Dok ju je on začuđeno gledao, ona odjednom dodade: – Znate što, hajde, dođite sa mnom.
– Što je? – upita mladi čovjek zabezeknuto.
– Dođite, ne znam još – reče ona. – Možda sam se nečega sjetila.
Uspela su se dva kata i kod ulaza na terasu ugledali Herendića kako petlja oko vrata koja su na sredini imala armirano staklo, mjestimice već popucalo. Sama vrata bila su iskrivljena od vlage i teško su se zatvarala. Kad ih je ugledao, Herendić se zaprepašteno zabulji u njih.
– Onda? – okrete se policajac prema gospođi Faniki. – Što ste htjeli, da čujem.
– Samo još malo – reče ona. – Treba pogledati na terasu. Sigurno je tamo.
– Što je tamo? – zaprepasti se susjed Herendić.
– Sjekira – reče gospođa Fanika.
Dvojica muškaraca pogledaše je zaprepašteno, Herendić čak kao da se pitao nije li joj slabo, i samo je malo nedostajalo pa da otrči i donese joj vode u onoj svojoj smiješnoj izletničkoj čaši.
– Sjekira? – reče on, dok mu se cigareta dimila iz kuta usana.
Ali, mladi policajac više nije gubio vrijeme. Otvorio je vrata oko kojih se Herendić toliko namučio da ih zatvori, pa izađe van pod kišu s kojom su se sad miješale pahulje snijega. Oni ostadoše u hodniku. Ubrzo začuše s terase:
– Tu je.
Vratio se noseći u ruci sjekiru, držeći je za ručku rukom u kojoj je bila maramica. Na sjekiri su se jasno vidjeli tragovi krvi, premda je netko očito nastojao da je opere. Valjda mu se žurilo, ili je bio uzbuđen, pa nije oprao dobro. Policajac ih je gledao, jedno pa drugo. Naočale su mu se zamaglile.
– Ti bokca, susjeda – rekao je Herendić, s udivljenjem gledajući u gospođu Faniku.
Policajac je polako spustio sjekiru na tarac, pa je stajao tako, ruku malo odmaknutih od tijela, kao da se boji da ne zaprlja odjeću. Onda reče:
– Slušam vas.
Stajali su tako, na vrhu zgrade, kao troje zavjerenika, na propuhu, i govorili su tiho. Dolje se čulo kako policajci posluju. Onda gospođa Fanika reče:
– Ja mislim da je on ubijen zabunom.
– Zabunom? – dahnu Herendić i pripali novu cigaretu, pa se zagleda u gospođu Faniku kao da gleda napet film. Herendić je bio čovjek pun zdrave znatiželje.
– Da – reče gospođa Fanika. – Sad mi je maloprije to palo na pamet. Čistom zabunom. Mogao je još i sad biti živ.
– Ali, u vaš stan je ipak provalio? – upita Herendić nestrpljivo.
– Naravno – reče mladi policajac. – Nastavite vi, drugarice. Mislim da znam što ćete reći. Ubio ga je netko tko je mislio da je vaš stan zapravo njegov. Je li tako?
– Tako je – reče gospođa Fanika. – Točno tako.
– Čekajte, čekajte, čiji njegov? – pobuni se Herendić što se oni sporazumijevaju, a njemu ništa ne govore. – Čiji njegov stan? Toga čovjeka koji je ubijen, Čuvala?
– Ne – reče policajac. – Ubojičin.
– Aha, aha – pokušavao je Herendić rezimirati. – Znači, ubojica je došao, ušao je u susjedin stan, misleći da je njegov vlastiti. I tamo je našao toga jadnika. I onda ga je... Aha, aha. – Herendić je klimao glavom u znak razumijevanja, i gledajući ih čas jedno čas drugo, provjeravajući jesu li uočili kako on brzo shvaća. Onda se odjednom namršti: – Čekajte. Ali, kako je ušao u susjedin stan?
– Tko? – upita policajac.
– Pa, ubojica, naravno!
– Pomoću sjekire – reče policajac tiho i zavjerenički, kao što su i sve drugo razgovarali. – Sami ste ustanovili – okrete se on Herendiću i uhvati ga za gumb na sakou – sami ste ustanovili da trag na vratima ne odgovara onoj sjekiri koju smo našli kraj leša. Pogledajte ovu sjekiru. Ova oštrica će sigurno odgovarati, šira je.
Herendić se zabulji u sjekiru, poseže u džep kao da će izvući svoj čelični metar, onda se ipak uzdrža. Klimao je glavom, postepeno su mu stvari postajale jasnije, ali ipak ne i sasvim jasne. Zato je opet počeo govoriti; on je uvijek sve morao istjerati na čistac, ništa nije ostavljao da visi u zraku.
– Znači – reče on – pokojni Čuvalo uvukao se u susjedin stan uz pomoć sjekire, onda je promijenio bravu. I, kad je došao ubojica, morao je i on provaljivati, jer je bilo zaključano. Mislio je da provaljuje u svoj stan. Zato je pazio da ne ošteti dovratak, stavio je svoju sjekiru preko traga koji je već bio na vratima, je li tako?
– A nego što? – reče policajac. – Što biste vi radili da naiđete na zaključana vrata svoga vlastitog stana koji ste čekali tko zna koliko godina?
– Pa da – reče Herendić zamišljeno, dok je gospođa Fanika drhturila na propuhu. – I ja bih provalio. I bio bih u stanju da ga...
– Eto, vidite – reče policajac. – To je i on uradio. Upao je unutra, počeo se derati na čovjeka neka izađe i da je to njegov stan, da ga je dobio od poduzeća... Onaj se nije dao, možda je zgrabio i onu svoju sjekiricu, htio se braniti da ga ne izbace... Došlo je do svađe, tko zna kako ga je zakačio sjekirom... Mislio je da je u pravu.
– A sve zato što je pogriješio vrata – reče Herendić zamišljeno.
– Ne vrata, nego kat – reče gospođa Fanika žalosno. – Kat je pogriješio. Trebao se popeti još jedan kat. Nema svjetla na stubištu, a ujutro je mrak.
Stajali su tako još nekoliko trenutaka, u tišini. Onaj kome je stan jako potreban i tko ga jako želi, spreman je na sve kad mu netko otima to blago o kojem je godinama sanjao. Mogli su to razumjeti, barem gospođa Fanika i Herendić. Herendić još reče:
– Nije imao kamo skloniti sjekiru, pa se popeo i bacio je na terasu, to je bilo kad ste vi dolazili, ja sam čuo gdje vrata lupaju.
Spustili su se do sedmog kata, ondje je policajac pokucao, držeći sjekiru u ruci. Dolje, na šestome, opazili su da se nešto zbiva, pa su se malo popeli i čekali rezultat tog kucanja.
Malo su čekali. Onda mladi susjed otvori vrata i pogleda ih svojim nabuhlim očima. Policajac malo podiže sjekiru.
– Ovo je vaše? – upita.
Kao da je samo to čekao, čovjek širom otvori vrata, a onda pusti ruke da mu padnu niz bokove. Na licu mu se vidjelo nešto što je ličilo na olakšanje.
– Da – reče. – Pogriješio sam kat.
Policajci sa šestog kata popeli su se na sedmi, a Herendić i gospođa Fanika spustili su se na šesti, ušli u njegov stan, i tu on natoči čašu vode, ovaj put sebi. Ispio ju je, pa odmah zatim još jednu. Onda je opet zapalio cigaretu, dok je gospođa Fanika sjedila na sanduku, s rukama u krilu, i gledala pred sebe.
– Čudno je to – reče Herendić. – Da on nije pogriješio kat, vi biste sad negdje čupali kosu, jer muškarca ne biste mogli sami izbaciti. A i pravno... A isto tako, moglo se i njemu dogoditi, da mu zbilja provale. Mogao je i taj Čuvalo pogriješiti kat.
– Trebat će sve ono sad očistiti – reče gospođa Fanika zamišljeno.
– Ah, pa to ćemo već – graknu Herendić, jer on je bio čovjek od akcije. – Već ćemo mi to, ja ću pomoći, popodne će doći i moja žena. A gle, kako je snijeg napadao!
Vani se snijeg već lijepo hvatao tla i neobično brzo se gomilao. Kaljuža na gradilištu sasvim je nestala, i cijelo naselje, i sve unedogled, bilo je sasvim bijelo.