Ormar je odgovarao, to se vidjelo već na prvi pogled. U prodavaonici nije bilo gotovo nikoga, pa je Hinko Hodak mogao na miru razgledati. Ormar je stajao tako da je jednu njegovu polovicu obasjavalo bijelo fluorescentno svjetlo, a drugu, opet, siva dnevna rasvjeta što je dolazila kroz prozore kroz koje se vidjela betonska staza do garaža u polukatu i, malo dalje, krovovi niskih kuća. Tako se moglo provjeriti kako ormar izgleda na dnevnome, a kako opet na umjetnom svjetlu. Hinko Hodak duboko uzdahne u tišini prodavaonice; prodavaonice namještaja izgledaju uvijek malo jezivo i čovjek lako povjeruje da se u njima mogu dogoditi najneobičnije stvari.
Ormar je bio visok, crvenkasto-smeđ, imao je na vrhu vitice, i to točno onoga uzorka koji je trebalo, imao je široka vrata, a s ključa je visila velika crvena kićanka. Sve je bilo u redu, a osobito boja. Bila je neobično slična boji kose mlađe žene što je kod prozora razgovarala s prodavačem u kuti. Hinko Hodak proveo je svoj radni vijek kao šminker u kazalištu i imao je oko za boje.
Od kazališta je, uostalom, sve i počelo: još prije dosta godina on i njegova žena (koja je u kazalištu bila frizerka) kupili su od teatra rashodovani ormar. A sad se pokazalo da je jedna tvornica namještaja počela proizvoditi točno iste takve ormare, koji su, doduše, bili nešto slabije kvalitete, djelomično i od iverice, a i prilično skupi. Ipak, Hinko Hodak je zaključio da će to već moći nekako podnijeti, uz kredit, jer ormar je bio neophodno potreban: sva ona stara odjeća koju njihova djeca, i djeca njihove djece, više nisu mogla nositi, završavala je kod bake i djeda, tako da su brzo bili zatrpani starim vestama, kaputima, čizmama i šeširima. A za ovaj ormar točno će još biti mjesta, i dobro će stajati uz stari.
Hinko Hodak još je malo kružio oko njega da se uvjeri kako je sve u redu (da mu žena ne bi poslije brundala), a i zato što nikoga od prodavača nije bilo u blizini. Bio je tu samo onaj u kuti, koji je i dalje razgovarao s onom lijepom ženom. Ona je imala plave oči koje su dobro pristajale uz njezinu crvenu kosu i jarkocrvene usne. Hinko Hodak nije se ni čudio ni ljutio što prodavač – koji je bio crn, brkat i vrlo visok – posvećuje pažnju ženi a ne njemu: ta bilo je to prirodno. Govorili su tiho, njihovi glasovi nisu daleko dopirali, jer su ih zatomljivali tapisoni, meblštofovi, tapecirung i drvene obloge. Svuda je vladala tišina, čak ni kupaca nije bilo u taj poslijepodnevni sat. A trosjedi, dvosjedi, stolovi, regali, taburei, stolići, bračni kreveti, ormari, naslonjači, sterali su se unedogled na stotinama i stotinama kvadratnih metara te nove prodavaonice u Dubravi.
Nakon što se još malo vrtio oko ormara, kašljucnuo i osvrnuo se da vidi dolazi li tkogod, Hinko Hodak se poveo za svojim kazališnim instinktom i počeo pažljivo motriti ono dvoje kod prozora. Kao da su se oko nečega prepirali, prodavač je ženu u nešto uvjeravao. Imala je usko lice i bila je lijepa. Dok su tako razgovarali, ona je nešto opazila kroz prozor. Prinijela je ruku ustima, kao da je začuđena, potom su i ona i prodavač prišli prozoru i gledali van. Vani su se čuli motori nekakvih kamiona. Hinko Hodak već je zamišljao što se događa: mlada je žena došla radi reklamacije, i dala je da se namještaj koji je kupila dopremi natrag u prodavaonicu; otuda i ona prepirka s prodavačem. Doista, on je sad blago potapšao ženu po mišici, pa je otvorio jedna mala vrata i nestao na sporednom stubištu. Žena je sjela na jedan od izloženih trosjeda, a zatim se zabuljila preda se prilično zdvojno. Hinko Hodak osjetio je želju da je utješi.
– Izvolite?
Penzionirani šminker trže se na zvuk glasa kao da je uhvaćen dok je virio kroz ključaonicu. Kraj njega je stajao mlad prodavač s naočalama, vrlo uredne kose, i ljubazno se smješkao.
– Gledam ovaj ormar – požurio se Hinko Hodak. – Ide to na kredit?
– Pedeset posto učešća – rekao je prodavač, pa se uputio prema jednome stolu. – Samo da provjerim – rekao je. – To se dosta traži. – Rekao je u slušalicu: – Čuj, imamo mi još koji lajpcig? Hvala. – Okrenuo se opet Hinku Hodaku: – Imate sreće. Ima dolje još jedan. Ja vam savjetujem da ga uzmete, inače je isporuka šezdeset dana.
– Uzet ću – rekao je Hinko Hodak veselo. – Samo da ga pogledam, ako može.
Prodavač je brzo počeo ispunjavati formulare, a zatim je uputio staroga čovjeka kako će dolje na blagajni uplatiti udio i obaviti sve što treba. Na kraju je rekao:
– Ovdje vam je izdatnica, s njom možete otići dolje u skladište, tu, otraga. Ako hoćete, možemo vam ga odmah i prevesti, ima slobodan kamion, čini mi se.
Hinko Hodak prošao je duž beskrajnoga prvog kata, dok su mu noge upadale u duboki tepih. Namještaj je stajao ondje pun nekog žalosnog iščekivanja, kao što psi u živodernici čekaju da vlasnici dođu po njih. Spustio se u prizemlje, na blagajni nije bilo nikoga, pa je tako nastavio prema skladištu.
U skladište se silazilo malom betonskom nizbrdicom, na sve strane zjapila su otvorena vrata i vukao je propuh. Vrata prema sporednoj ulici bila su širom otvorena, tamo je bio kamion u koji su nešto tovarili, dva mladića u plavim kutama sve su spretno obavljali. Jednome od njih Hinko Hodak pokazao je izdatnicu.
– To vam je onaj tamo – pokazao je mladić prstom u kut. – Samo malo pričekajte.
Umirovljenik je otišao do ormara koji je sad već bio skoro sasvim njegov. Dok je stigao do kuta velike prostorije, kamion je odgrmio, metež je prestao, jedan od mladića se izgubio, ostao je samo drugi. Taj je bio plav i rumen.
– A što mu je ovo? – upitao je Hinko Hodak.
Od vrha do dna ormara, na mjestu gdje se njegova vrata sastaju, bila je zalijepljena široka plastificirana traka. Mladić je digao obrve. Zatim je prišao ormaru. Hinko Hodak je dotle obilazio oko ormara, opipavao ga, zavirivao ima li ogrebotina, je li politura ispravna, da nije otraga ogreban. Ormar je bio u redu, samo što kićanka na bravi nije bila crvena, nego plava. Mladić je polako i pažljivo zderao traku.
– Evo – rekao je.
Suprotno očekivanju, vrata se nisu sama od sebe otvorila; Hinko Hodak je mislio da se otvaraju, pa da su zato zalijepili. Traka nije ostavila nikakva traga, premda je bila prilično jaka i čvrsta, a i dosta široka. Onda je okrenuo ključ. Još je trebalo vidjeti je li unutra sve u redu.
Okrenuvši ključ, Hinko Hodak je širom otvorio onu polovicu ormara koja je bila predviđena za vješanje haljina i kaputa. Učinio je to prilično naglo. Iz ormara je nešto crno krenulo na njega. On je odskočio, a isto je učinio i mladić. Ono crno sunulo je kraj njih i tresnulo na pod poput vreće. Pred njihovim nogama ležao je na kamenom podu nekakav čovjek.
Ormar je sad stajao nijem i žalostan onako otvorenih vrata, i moglo se lijepo vidjeti da jako podsjeća na uspravljeni lijes. Vrata su se još uvijek polako njihala na svakoj šarki onako kako ih je Hinko Hodak pustio, i ta je šarka potiho cviljela. Bilo je prilično strašno.
A opet, Hinko Hodak nije se mogao obraniti ni od svojega kazališnog iskustva: sjetio se mnogobrojnih vodvilja u kojima ljudi iskaču (pa ponekad i ispadaju) iz ormara. To, doduše, nije bivalo u prodavaonicama namještaja, nego u spavaćim sobama, kad se ljubomorni muž vrati s puta. U cijeloj dramskoj književnosti čovjek u ormaru uvijek znači nešto smiješno. Zato se Hinko Hodak još nadao da sve ovo još može ispasti nekakva šala.
Ali, lice mladića u plavoj kuti tome je ozbiljno proturječilo: bilo je blijedo, donja usnica malo se tresla, premda je mladi čovjek želio biti na visini situacije, a to mu nije uspijevalo. O tome je svjedočio i njegov glas:
– Što je to? – zaustio je zaprepašteno, ali se, kao ni Hinko Hodak nije sagnuo da izbližega pogleda čovjeka koji je pao, kao da je ovaj okužen.
Sve to nije slutilo na dobro. Nije, uostalom, na dobro slutio ni izgled lica unesrećenog čovjeka: i odozgo se moglo vidjeti da je prilično modro. Potrajalo je to sekundu ili dvije. Onda je Hinko Hodak rekao:
– Ne znam, ako vi ne znate. Treba vidjeti. – I opet se prisjećao onoga što se u kazalištu događa s onim tko se zavuče u ormar: najčešće ga otkriju, pa se onda, bježeći od revolver, mora zavlačiti i pod krevet.
Dodirnuo je poleđinom dlana čovjekov vrat. Bio je prilično topao. Čovjek je pao naprijed, na prsa i na lice, ali nije bilo krvi, jer je unesrećenome glava pala na pod postrance, kao što se liježe na jastuk. Na sebi je imao tamno odijelo, od dobroga materijala i dobro skrojeno. Nije bio mlad, mogao je imati između šezdeset i sedamdeset godina. Što takav čovjek traži u ormaru, pa makar i u prodavaonici namještaja? Osim toga, bio je i prilično visok, pa se moglo pretpostaviti da je tamo unutra morao stajati prilično zgrbljeno.
Lijeva čovjekova ruka bila je ispružena naprijed, na njoj se vidio kvarcni sat, od onih na kojima točkica koja odvaja minute od sekundi stalno pulsira paleći se i gaseći. To je davalo dojam kao da u tome tijelu ima nekakvoga života: nametala se misao da sat mora stati kad vlasnik umre. Hinko Hodak malo odgurne narukvicu toga sata, pa opipa puls.
Digao je glavu prema mladiću, koji je i dalje nepomično stajao, i dalje onako blijed; njegov pogled bio je upitan.
– Ne čuje se – rekao je Hinko Hodak, a glas mu je zvučao šuplje, u onome pustom skladištu. Sve je to jako podsjećalo na kazalište: prije je bila buka, a sad odjednom tišina, kao na najvažnijem mjestu u predstavi, kad i balkon i parter posve utihnu.
– I što... – pitao je mladić, prilično piskavo, još uvijek nesposoban da se makne.
– Da vidimo – rekao je Hinko Hodak.
Odlučio je okrenuti čovjeka na leđa, ili makar na bok. Uhvatio ga je ispod pazuha lijeve ruke na kojoj je sat i dalje spokojno pulsirao svojom malom crnom točkicom, pa počeo okretati tijelo prema desnome boku. Išlo je teško, i on je digao pogled na mladića, u nadi da će mu ovaj možda pomoći. Ali, mladić očito i dalje nije bio u stanju da išta učini na svoju ruku, dok mu se to izričito ne naredi. A možda se i bojao dotaknuti čovjeka. Tako je penzioner gurao sam.
Ali, nije išlo. Moglo se do određene točke, a tada bi zapelo i nije se dalo dalje. Hinko Hodak odustao je od guranja i nagnuo se, onako klečeći, preko čovjeka da vidi što to smeta. Tada je opet morao konstatirati da u svemu tome ima nečega grotesknog. Odmah je vidio zašto ne može okrenuti čovjeka koji je, uostalom, bio proćelav i gotovo sasvim sijed: ovaj je imao jednu ruku u džepu sakoa. Taj sako bio je prilično kratak, džep na njemu stajao je visoko, i tako je čovo, da bi mogao ruku držati u džepu, morao lakat odmaknuti daleko od tijela. Tako je ta ruka i ostala i zato ga Hinko Hodak nije mogao prevrnuti.
Uzdahnuo je i gurnuo ga na drugu stranu. To je išlo lakše. Kad ga je prevrnuo, sat je zvecnuo o kameni pod i umirovljenik je i nehotice pogledao u njega: sve što se njemu činilo tako dugotrajno, trajalo je tek nekoliko sekundi. Razgrnuo je malo čovjekov sako, a onda prislonio uho na njegove grudi. Slušao je. Svoje srce je dobro čuo, u uhu. Zatvorio je oči i slušao još.
– Je l’ se čuje? – pitao je mladić.
– Ne – odmahnuo je Hinko Hodak. – Treba nekoga zvati. Recite neka zovu Hitnu.
Kao da je samo to čekao, mladić se okrete i nestade iz prostorije. Hinko Hodak ostade nasamo s onim čovjekom. Stajao je i gledao ga. Što je taj tražio u ormaru? Ruke su mu bile bijele, bore duboke, čelo visoko. Bila je to idealna maska, tako bi trebalo šminkati nekoga tko igra suca, filozofa, pravednika, narodnog vođu. Hinko Hodak nije više dirao ni njega ni onaj ormar za koji je mislio da je već napola njegov, a zapravo je, eto, pripadao tome tu čovjeku i služio mu kao lijes. Jer, zacijelo je bio mrtav.
Začuli su se koraci, u skladište je uletio onaj mladi prodavač s naočalama koji je Hinku Hodaku u prvom katu ispisao izdatnicu za ormar što je sad stajao širom otvorenih vrata. Malo za njim dosoptao je još jedan čovjek, vrlo debeo u vrećastim hlačama s naramenicama.
– Ovo je doktor Repar – rekao je mladić, a liječnik je samo kimnuo glavom.
Zatim se s mukom sagnuo, kleknuo, uzeo čovjekovu ruku, pogledao pod kapke, onda je iz džepa izvukao stetoskop kao što bi kakav deran izvukao praćku. Gdje su samo smogli toga doktora? Valjda stanuje u kući? Iznad prodavaonice namještaja bilo je osam katova velikih i skupih stanova. Doktor je slušao, buljeći u tlo. Onda je digao pogled. Usta su mu bila naškubljena i vlažna, kao u djeteta koje se inati.
– Ovo je srčani bolesnik – rekao je. – Nema pomoći.
Nastala je tišina, mladić s naočalama radoznalo je zvjerao lijevo i desno, jer on nije prisustvovao događaju, pa je njemu sve to izgledalo više neobično nego strašno. Na vratima su se sad vidjeli grozdovi glava i znatiželjna lica koja se nisu usuđivala ući. Liječnik je pak izgledao dosta ravnodušno: ormar ili auto, nož, plin ili nešto treće, svejedno je. Ipak, zainteresirao se za ruku u čovjekovu džepu.
– A što mu je to? – promrljao je. – Sigurno tu ima lijek, pa nije stigao...
Govoreći to, pomakao je čovjekovu ruku, u želji da pokaže kako je u njoj nitroglicerin ili nešto drugo za srce. Malo je zapinjala, a onda ju je ipak izvukao.
U čovjekovoj ruci bio je velik crn pištolj.
Ormar je stajao u kutu, njegova plava kićanka lagano se njihala na propuhu. Zatvorili su rešetkastu kapiju iza koje se već počeo hvatati sumrak. Na škiljavom svjetlu što je dopiralo iz svjetiljaka, optočenih rešetkama da ih koji komad namještaja ne razbije, ormar je izgledao nekako crvenkastiji i tamniji nego prije. Premda je gotovo isti takav ormar imao i u svojoj dnevnoj sobi, Hinko Hodak nije ga mogao promatrati kao nešto poznato i obično, nego ga je gledao kao neki važan rekvizit na pozornici, poput onih sanduka u kojima mađioničari pile svoje pomoćnice napola. Taj ormar kao da je ondje bio postavljen osobito zato da iz njega bude izvučena nečija sudbina.
– A, ovaj... – obratio se Hinko Hodak jednome od ljudi iz milicije – da li bih ja mogao telefonirati? Žena mi je sama doma, pa će se brinuti, znate.
– Dajte, dajte – rekao je čovjek u sivom odijelu dobrohotno.
Milicija je bila tu tek sat vremena, a već je sve izgledalo veoma rutinski i u isto vrijeme vrlo službeno, tako da se, sjedeći u jednome od kutova skladišta, Hinko Hodak osjećao kao da sjedi u hodniku kakve važne ustanove. U skladištu su improvizirali svoj ured i radili su brzo i efikasno, samo što su im umjesto pisaćih stolova služili kartonski sanduci s komadima namještaja, nije bilo telefona, a čikove su, umjesto u pepeljare, bacali na pod i gazili potplatom. Iza sivih vrata velika prodavaonica namještaja radila je dalje normalno, kupci nisu smjeli ništa znati, čak su i milicijski automobili bili parkirani malo dalje niz ulicu.
Doista, kad je Hinko Hodak ušao u radnju i odšetao do šaltera, da odande telefonira, sve je izgledalo normalno. Sad je bilo više kupaca, motali su se, razgledali, razvlačili metalne metre i mjerili namještaj, zavirivali u regale, kimali glavama i potezali prodavače za rukav. Nitko nije imao ni pojma da je tamo otraga iz jednoga ormara ispao mrtav čovjek. Na šalteru je Hinka Hodaka čekao njegov formular za kupnju lajpcig ormara na kredit, trebalo je samo da potpiše i izbroji novac za udio. Ali, on se napravi da ga ne vidi, i zamoli da telefonira. Dopustili su mu, a o formularu nisu ništa rekli: bili su suviše zauzeti ćućorenjem o neobičnome događaju.
Izdrobio je ženi nekakvu ispriku, o tome kako je susreo stare prijatelje, da spremaju proslavu nekakve godišnjice, i da će malo zakasniti. To je upalilo, za ormar nije ni pitala, nego ga je opominjala da ne pije suviše. Onda se vratio, jer je znao da se mora vratiti.
On je, doduše, svoju izjavu već dao, ali su mu rekli neka čeka, i tako je sad čekao. Jer, on je ipak, uz onoga plavog mladića, bio jedan od dvojice glavnih svjedoka. Osim toga, upravo je on bio taj na kojega se nikako nije moglo sumnjati da ima neke veze s čovjekom u ormaru (za kojega se ispostavilo da je inženjer arhitekture i da se čak bavi dizajnom namještaja), jer je u vrijeme kad je čovjek, po svemu sudeći, dospio u ormar, Hinko Hodak još bio gore u prodavaonici. Moglo se dogoditi da im još zatreba njegova pomoć.
Jer svaka im je pomoć, koliko se vidjelo, mogla dobro doći. Činilo se da lutaju po mraku, i to se Hinku Hodaku, koji je imao oko za dramatične situacije, nije moglo sakriti. A doista im nije bilo lako. Prvo su utvrdili da čovjeka koji je ispao iz ormara nitko od skladištara, i uopće od osoblja, ni iz viđenja ne poznaje. Ili su barem tako tvrdili. Moglo se, doduše, zamisliti kako je čovjek dospio u ormar: skladište je bilo otvoreno prema ulici, ulazilo se i izlazilo, a događalo se i da po pola sata ondje nema nikoga. U takvim trenucima moglo se dogoditi da čovjek dospije u ormar, bilo tako da sam uđe, bilo tako da ga netko onamo ugura, već mrtvog.
Ono što, kako se činilo, nikome nije bilo jasno, bilo je pitanje zašto je dospio u ormar. Zašto bi ušao sam, ili zašto bi netko onamo sakrio njegov leš? Jer, prvu dijagnozu onoga debelog doktora Repara ubrzo su potvrdili službeni nalazi: čovjek je umro od srca. Zašto bi ga netko, ako je čovjek umro od srca, ugurao u ormar? Ili, zašto bi se u ormar zavlačio u trenutku kad mu je došao napadaj? Bilo je to krajnje mutno, to je Hinko Hodak i sam mogao zaključiti. Bilo mu je kao da gleda predstavu na jeziku koji ne razumije, pa mora na temelju gesta i grimasa, kretnji i tona glasa zaključivati tko je tko na pozornici i tko kome, i što, govori.
Jer, dabome, bilo je tu još i pitanje one trake. Dobro, čovjek je dospio u ormar, živ ili mrtav, sam ili uz nečiju pomoć. Ali, tko je stavio traku, i zašto? Koliko se moglo utvrditi, nitko od skladištara nije to učinio. A i zašto bi? Ta ormar još nije bio predviđen za transport (a u transportu se to obično nije činilo), sve dok se Hinko Hodak nije pojavio sa svojom izdatnicom. I to je, dakle, bilo mutno.
A napokon, i najvažnije, bio je tu i pištolj. Što je on mogao značiti? Je li taj unesrećeni čovjek kanio nekoga ubiti? Ili je namjeravao ubiti sebe? Možda zbog srčane bolesti? Ili ga je u ormar gurnuo onaj koga je on htio ubiti? Ili je možda nekoga doista i ubio, a netko treći onda sklonio njega u jedan, a njegovu žrtvu u drugi ormar? Možda u tim ormarima (a bilo ih je doista bezbroj, što u skladištu, što u prodavaonici) ima još leševa? Možda bi trebalo redom otvarati, možda se još štogod nađe?
Hinko Hodak se strese; bile su to već sasvim kazališne misli. Doista, miliciji one nisu padale na pamet, nitko od njih nije se trudio da otvara ormare, zaviruje u regale ili njuška po sanducima za posteljinu. Imali su oni drugoga posla.
Hinko Hodak smjesti se opet u svoj kut, na jedan uspravljeni sanduk i uze gledati. Malo njih, a malo onaj ormar koji je iza njih svjetlucao na škiljavome svjetlu. Radili su brzo, i stvar su dobro organizirali. Smjestili su se sasvim u kut, među ormare i regale, tako da se ne čuje što govore, a da istodobno budu blizu mjesta događaja koje je sad bilo obilježeno kredom. A prednji dio skladišta pretvorili su u čekaonicu. Mladić i Hinko Hodak sjedili su svaki na svome sanduku i šutjeli, a ispred njih je šetkao jedan u civilu, malo valjda zato da pazi na njih dvojicu, a malo zato da usmjerava ostale, koji su dolazili i odlazili.
Jer, nakon što su obradili najprije mladića i umirovljenika, pa zatim ostale skladištare, milicija i sudac istražitelj prešli su na drugo osoblje. Očito, odlučili su ispitati cijeli personal, od poslovođe, koji se hvatao za glavu, izražavajući se teškim sindikalnim frazama čak i u takvome trenutku, do čistačice, koja je prekrižila ruke na trbuhu i mirno odgovarala, koristeći se prilikom da ocrni one koji joj nisu bili simpatični i da se požali vlastima na svoj zapostavljeni položaj. Personal je bio mnogobrojan i Hinko Hodak se pitao kamo se to oni skrivaju kad su izložbeni prostori onako prazni i svečani poput muzeja. I bilo je tu svakakvoga svijeta, toliko međusobno različitog, da je čovjek nužno morao pomisliti kako je to šarenilo neiscrpno, i kako među njima mora postojati netko tko je poznavao onoga inženjera arhitekture i dizajnera namještaja koji je na onako čudan način u ormaru završio svoj životni put.
Među personalom Hinko Hodak opazi i jedno poznato lice. Bio je to onaj visoki, crnomanjasti prodavač kojega je vidio gdje razgovara s mladom ženom gore na katu. Taj se držao pomalo zlovoljno, kao da sluti da će se cijela ta neugodna stvar otegnuti i poslije radnog vremena. Ušao je, stao kod vrata i čekao da na njega dođe red.
Na njegovom vratu iskusno šminkersko oko Hinka Hodaka opazi tragove ženskoga crvenila za usne, vatrene boje. Penzioner ustade i, kao da proteže noge, odšeta do stola za kojim su sjedili nadležni faktori; po tome stolu bile su poslagane stvari izvađene iz pokojnikovih džepova. Bili su to ključevi, cigarete, perorez, novčarka i drugo; među stvarima bila je i jedna fotografija. Na njoj se vidjela lijepa žena crvene kose. Hinko Hodak se okrete i, ni ne pogledavši čovjeka u sivom što je stražario kraj vrata, brzim korakom napusti skladište.
Ormar je sad, kad više nije bilo sivkaste dnevne rasvjete izvana, nego ga je obasjavalo samo bijelo fluorescentno svjetlo, izgledao još malo crveniji nego inače, a njegova crvena kićanka lagano se njihala, kao da ju je netko od kupaca nedavno dirao otvarajući i zatvarajući ormar. Kupaca je, uostalom, bilo dosta, premda su više razgledali nego kupovali, kao što ih je bilo mnogo i u svim prodavaonicama u prizemlju te duge, sive zgrade. Kroz prozor se vidjelo kako na parkiralištu u polukatu trpaju robu u automobile, a u radnji su se muvali, pojavljivali se i nestajali iza izloženog namještaja, kao da se igraju Indijanaca. Hinko Hodak je brzo prošao kroz prvi kat, nekoliko puta zavirio ovamo i onamo. Ali, osoba koju je tražio nije bila ondje, u to je mogao biti sasvim siguran.
Osvrnuo se oko sebe, pa se uvjerio da nitko nije došao za njim, čak ni onaj čovjek u sivom odijelu koji je dolje u skladištu pazio na vrata. Možda su imali povjerenja u njega; ili im više nije bio važan; ili su naprosto pomislili da je otišao u zahod. Stupio je na kvadratičnu, rebrastu željeznu ploču, stepenice su se pokrenule i on se njima spustio u prizemlje. Ondje je također šetao i zavirivao kao i gore, što je tu bilo znatno lakše, jer nije bilo toliko namještaja, a i svjetlo je bilo jače. Tu je bio izložen namještaj za kuhinju i dnevni boravak, tako da se Hinko Hodak brzo uvjerio da ni tu nema osobe koju je tražio. Iza staklenog šaltera još su ćućorili, nitko na njega nije obraćao pažnju. Gurnuo je staklena vrata i stupio na pločnik, u buku prometne ulice, u vonj benzina i pneumatika, i u blagost rujanske večeri.
Sad je, zapravo, bio slobodan. Mogao je otići kamo god je želio, nitko ga ne bi zadržavao. Sutra bi ga, doduše, lako našli kod kuće, ako ga trebaju, ali to bi zacijelo bilo manje ružno nego ovo sad. Osvrnuo se iza sebe. Prodavaonica je izgledala kao jako rasvijetljena pozornica koju čovjek gleda iz polutame partera: svaka gesta i svaka grimasa onih unutra dobro se vidjela, a oni toga nisu bili svjesni, jer su iza stakala vidjeli samo mrak.
Ulica je, uostalom, izgledala kao niz takvih malih prodavaonica. Redali su se izlozi prodavaonice namještaja, konfekcije, robne kuće, nekolicine kafića, auto-salona, prodavaonice sanitarija. Prolaznici su polako šetali i zastajkivali, držeći djecu za ruke.
– Gdje da tražim? – pitao se Hinko Hodak poluglasno. – U kafiću?
Odlučio se za kafić. Nade nije bilo osobito mnogo, ali ni sasvim malo. Postojala je realna mogućnost da su njegove kombinacije ispravne. U prvome kafiću nije imao sreće. Ondje su sjedili ljudi tridesetih godina, jedri, nabreklih trbuha, razgovarali o automobilima i pili pivo. Bili su vršnjaci njegova sina. On ode dalje.
U drugom kafiću bilo je drugačije. Još izdaleka ugledao je nešto što mu je privuklo pažnju. Njegovu pažnju uvijek su privlačila ljudska lica, on ih je, najčešće za zabavu, a ponekad i nehotice, promatrao kao maske, kao da su nacrtana specijalno za predstavu. A ako se događalo da je lice doista namazano šminkom, on bi to uočio s daljine od dvadesetak metara. Tako je bilo i sad: jagodice su bile naglašene, oči obrubljene sjenilom, usta izrazito crvena. A bila je tu i kosa. Hinko Hodak uđe u kafić.
Nije se trudio da naručuje piće, da se pomalo priključuje i izvodi kojekakve predstave da bi započeo razgovor. Jednostavno je došao i stao kraj žene koja je plastičnom žličicom brljala po talogu kave u svojoj šalici i buljila kroz prozor. Bila je malo viša od njega i Hinko Hodak pogleda odozdo u njezino lijepo lice.
– Gospođo – reče – vama vjerojatno nije poznato sve što se dogodilo? Je li da nije?
– Molim? – rekla je i digla obrve nad svojim lijepim očima za koje je Hinko Hodak sad utvrdio da su zapravo zelene.
U tim očima vidjela se zbunjenost. Hinko Hodak bio je prestar da bi ga mogla potjerati kao nametljivog udvarača, pa se očito kolebala treba li da se pravi da ne zna o čemu on govori, ili treba da igra otvorenim kartama. Dok se još kolebala, Hinko Hodak je rekao:
– On je mrtav, gospođo.
Žena ga je gledala neko vrijeme, a izraz kolebljivosti u njezinim očima pomalo je prepustio mjesto izrazu nevjerice, potom strahu, pa nekoj vrsti očaja. Kao da se napokon uvjerila da taj nepoznati stari čovjek ne laže, dopustila je da je savlada panika:
– Kako...? – upitala je.
– Dođite – rekao je Hinko Hodak i uhvatio je za ruku, koja je bila hladna ali čvrsta i pomalo se otimala. – Nema smisla. Dođite.
– Je li ga...? – upitala je i prepustila se penzioneru, kao da je odjednom bila uvjerena kako on sve zna i kako je dovoljno da mu govori u takvim nekakvim polurečenicama, a on će je već razumjeti. I doista, on ju je razumio: bio je suviše iskusan, suviše je dobro poznavao žene. Doduše, više iz dramske literature nego iz prakse, ali ipak. Odmahnuo je glavom.
– Ne – rekao je. – Nije. Premda... Ali, dođite.
Ono njegovo premda, u kojemu je bilo nešto malo svjesnoga lukavstva, sasvim je sklonilo ženu da ga posluša. Osvrnula se u panici oko sebe, kao da se boji da nije štogod zaboravila, otvorila je, pa opet zatvorila svoju ručnu torbicu, a onda je mirno krenula za Hinkom Hodakom. On se nadao da je njezina kava plaćena i da neće trebati još i s time gubiti vrijeme.
Izašli su opet u blagu rujansku večer, hodali su ni polako ni prebrzo, išli su korakom ljudi koji imaju neki cilj. A zapravo, bio je to neki kompromis između pomalo tvrdih, staračkih koraka, i dugoga, gipkog hoda na visokim petama. Ušli su u prodavaonicu namještaja, ona je upitno pogledala umirovljenika, on je samo skrenuo lijevo, i ona ga je poslušno slijedila. Prsti su joj se tresli na torbici a pogled joj je bio staklast i ukočen, očita posljedica napora da se svlada i da ne provali u plač ili u histerični napadaj. U dućanu su sad opazili njihovu prisutnost, dvije službenice iza šaltera čak su virile za njima. Možda znaju za crvenokosu ženu?
Hinko Hodak oprezno je otvorio vrata skladišta. Mladić u kuti i dalje je sjedio na svome sanduku i pušio, u licu mu je sad bilo nešto malo više boje. Čovjek u sivom i dalje je onuda šetkao, i on s cigaretom, i kad je opazio Hodaka samo mu je kimnuo glavom, u znak da nije ni mislio da će se glavni svjedok udaljiti. Ali, kad je opazio ženu, digao je obrve, i već joj je htio reći da treba da pričeka red. Ali, onda se Hinko Hodak nagnuo do njegova uha.
– Molim vas – rekao je – možete li malo bolje pripaziti na ova vrata, sad?
Dok se čovjek snašao, Hinko Hodak već je poveo ženu prema onome kutu gdje su ispitivali. Ondje su bili policajci, sudac istražitelj i dva svjedoka: jedna žena u kuti i onaj visoki crni, brkati prodavač. Sudac istražitelj i glavni iz milicije začuđeno su ih pogledali, a dvoje svjedoka okrenulo se da vide što se zbiva. Hinko Hodak i crvenokosa žena polako su prilazili.
Kad je opazio tko to dolazi, visoki prodavač se naglo okrenuo i zagrabio prema vratima. Nekoliko koraka dalje, uletio je ravno u naručaj čovjeka u sivom.
Ormar se još uvijek blago tresao, kako ga je onaj brkati prodavač, okrenuvši se naglo da pobjegne, okrznuo ramenom, a njegova vrata polako su se i uz tihu škripu sama od sebe otvarala. Dok je motrio što se zbiva kod izlaza, glavni iz milicije pomalo nervozno gurnu ta vrata i ona se s treskom zatvoriše. Kao da je taj zvuk bio nekakva točka, nekakvo udaranje pečata, crni prodavač sad se prestade otimati. Spusti ruke i u pratnji čovjeka u sivom vrati se u kut skladišta, gdje su još sjedili sudac i glavni policajac i gdje je stajao Hinko Hodak s mladom ženom koja je gledala u onaj ormar sasvim odsutno, kao da nije svjesna što se oko nje zbiva. Bila je tišina, svi su čekali, samo je plavi mladić, drugi glavni svjedok, ustao sa svojega sanduka. Čekao je i Hinko Hodak, jer je znao da oni žele zadržati situaciju u svojim rukama, premda zacijelo ne znaju u čemu je stvar. I doista, sad se prvi javio sudac:
– Onda, gospon Hodak, što se zbiva? Tko je ta drugarica? – Sudac je bio mlad čovjek, i u ranijem razgovoru se pokazalo da rado ide u kazalište. Bio je Zagrepčanin i očito je pokušavao da se s penzionerom ophodi na starinski način, oslovljavajući ga na način koji nije uobičajen u službenim prilikama. – No? Kaj je to?
– Ovo je – rekao je Hinko Hodak polako i oklijevajući, jer dosada nije razmišljao o tome kako će objasniti svoju inicijativu i cijelu tu zamršenu stvar – ovo je pokojnikova supruga.
– Aha – rekao je glavni policajac, kao da mu je sad sve jasno.
– Moje saučešće, drugarice – rekao je sudac. – Dobro je što ste došli. Kako ste doznali?
– Rekao mi je... – okrenula se polako prema Hinku Hodaku, a onda se opet zabuljila u ormar.
– Ja sam joj rekao – ubacio se Hinko Hodak.
– Onda se vi poznajete? – ubacio je policajac lukavo.
– Ne – rekao je Hinko Hodak. – Danas smo se prvi put sreli.
I njemu je sad pomalo drhtala donja usna, jer se sad osjećao ne kao svjedok, nego kao sudac i pomalo ga je počela hvatati panika od pomisli da mora odlučivati o nečijoj sudbini. Dosada se jako trudio da stvari dovede do te točke, a sad mu je to postalo veoma mrsko i veoma teško. Sudac je to, očito, odmah shvatio. Zato je rekao:
– Dajte, sjednite, gospon Hodak, i fino nam ispričajte sve što znate. Samo polako. Imamo vremena. Odakle vi znate ovu drugaricu i što se zapravo dogodilo? Kako znate da je ona supruga čovjeka koji je tu umro?
– Nisam znao – rekao je Hinko Hodak. – Ali sam postepeno shvatio, slučajno. Slučajno sam se tu našao, baš kao što je slučajno da je baš u ormaru koji sam ja kanio kupiti...
– Čekajte – prekinuo ga je policajac. – Što ste slučajno shvatili?
– Slučajno sam vidio – rekao je Hinko Hodak. – Vidio sam... gospođu u razgovoru s jednim čovjekom. S ovim – okrenuo je pogled prema crnomanjastome prodavaču s brkovima koji je sad bio blijed i mrmljao je nešto sebi u bradu.
– Aha – rekao je opet policajac i opet digao obrve, kao da čeka nastavak. A sudac je upitao:
– Kad je to bilo?
– To je bilo – govorio je Hinko Hodak sve sigurnije – nešto prije nego što sam odlučio kupiti taj ormar. Desetak minuta prije. Gore, na prvome katu.
– Čuli ste razgovor? – pitao je nestrpljivo sudac, jer sad kao da je i on zaboravio na psihologiju, opreznost i taktiku, i samo žurio da čuje što više.
– Nisam čuo – rekao je umirovljenik.
– Nego? Kako ste onda znali...
– Nisam znao. Shvatio sam kasnije, kad se već sve dogodilo i kad je bilo kasno. Sjetio sam se kako su se ponašali, i tako...
Sjetio se opet one pantomime kod prozora u prvom katu i vrlo ju je živahno mogao sebi predočiti. Osjećao se sad nešto sigurnije.
– Da, i? – potakao ga je policajac.
– Stajali su kod prozora i razgovarali. Ja sam mislio da je gospođa kupac i da se o nečemu prepiru. Gledali su kroz prozor, mislio sam da je ona vratila namještaj kojim nije zadovoljna. Onda je on otrčao niz sporedno stubište.
Zašutio je. To je zvučalo kao kraj priče, premda još ništa nije bilo rečeno. Da to jest kraj, i da penzioner sve zna, najbolje je osjetio crnomanjasti prodavač.
– Nisam mu ja ništa – zabrundao je, a žena se samo okrenula, pogledala ga, a onda opet svratila pogled na ormar.
Sad je opet sudac preuzeo inicijativu. Stavio je oba dlana na kartonsku kutiju za namještaj, kao da je to pisaći stol, a potom je rekao:
– Čekajte, idemo redom. Gospon Hodak, dajte, budite ljubazni, objasnite nam kako vi mislite da se sve to dogodilo.
Hinko Hodak je kimnuo, pa malo pošutio. Znao je da mora dovršiti priču, jedino nije znao kako.
– Njih dvoje su se sastajali tu, u skladištu – rekao je. – Možda tu ima i kakva sobica, ne znam...
– Ima – javio se od vrata plavi mladić, donekle likujući.
– Sastajali su se – nastavio je Hinko Hodak – a muž je to jednoga dana saznao. Ja sam mislio da oni s prozora gledaju kamion s namještajem, a oni su odozgo opazili muža koji je, valjda, pratio svoju ženu. Ušao je u skladište, u namjeri da ih tamo uhvati na djelu. Imao je i revolver. Ne znam što je namjeravao.
– Bio bi me ubio – rekla je žena, i dalje gledajući u ormar.
– Čekajte, čekajte – rekao je sudac, kao da gleda napet film na televiziji.
– On vjerojatno nije znao kako izgleda ljubavnik njegove žene – rekao je Hinko Hodak nepokolebljivo. – Samo je znao da postoji. Ušao je u skladište i sakrio se u ormar. Mora biti da je bio jako ljubomoran kad je bio spreman na takve stvari. U skladištu nije bilo nikoga. Ovaj čovjek – okrenuo je Hinko Hodak oči prema brkatome prodavaču – došao je u skladište da presretne ljubomornog muža, i brzo je shvatio gdje se ovaj nalazi. Želio mu je napakostiti, a da to izgleda kao slučajno. Uzeo je ljepljivu traku i njome zalijepio vrata ormara. Možda je namjeravao i narediti da se ormar nekamo otpremi.
– Nisam – rekao je crni.
– Pa, zašto se nije javio iz ormara? – upitao je policajac začuđeno, kao čovjek koji ne zna što je tragedija, pa se u kazalištu čudi zašto je Otelo tako zaslijepljen i bedast.
– Bilo ga je sram – rekao je Hinko Hodak mirno. – Nadao se da će se već nekako izvući, kad ne bude nikoga u blizini. Smiješan je i sramotan položaj, biti zatečen u ormaru. A možda mu je odmah došao srčani udar, od uzbuđenja.
– A možda i poslije – zakimao je sudac zamišljeno. – Od pomanjkanja kisika.
– Možda – kimnuo je Hinko Hodak, jer sad, kad je sve izrekao, više mu nije bilo teško da misli o svim mogućim posljedicama.
Nastala je tišina. Žena je i dalje buljila u ormar, crnomanjasti prodavač bio je blijed, plavi skladištar slasno je pušio, a ostali su šutjeli i razmišljali. Onda je sudac rekao:
– Napravit ćemo zapisnik. Trebat će potpisati. Vi, gospon Hodak, malo pričekajte. Možete prošetati, ako želite.
Hinko Hodak još jednom je pogledao skladište, crvenokosu ženu, brkatog muškarca, suca i policajca, a onda je krenuo prema vratima. Pitao se treba li da još jedanput nazove ženu. Onda je zastao kraj plavokosog skladištara, drugoga glavnog svjedoka. Upitao je:
– Čujte, znate li možda još neki dućan koji prodaje iste ovakve ormare? Mislim da ću ipak kupiti jedan.