Prije nego što će skrenuti u malu Kolovratsku uličicu, listonoša Lovrić je zastao kraj kioska: opazio je iza stakla novi Trag, koji je, valjda, bio prispio toga jutra. Listonoša Lovrić bio je vatreni ljubitelj detektivskih romana, pa nije mogao odoljeti da odmah ne kupi i taj novi sveščić, kako bi ga prolistao makar u hodu, dok bude obilazio po kućama. Zagledao ga je kroz prozorčić kioska: na naslovnoj strani bilo je nacrtano Bledsko jezero, polugola žena i muškarac u večernjem odijelu. Autor je bio domaći; listonoša Lovrić kimne: nije ni to loše.
Neka je bakica upravo kupovala Večernjak, pa je dugo petljala sa sitnišem i s novčanikom; listonoša Lovrić dotle se okrenuo i pogledao niz Kolovratsku uličicu. Nije bilo jako rano, negdje oko tri četvrt osam, ali baš je to mrtvo doba: zaposleni su već otišli, isto tako i đaci, kućanice su još na tržnici, nigdje nikoga. Posteljina se zrači na širom otvorenim prozorima.
Samo se na kući broj 4 nešto micalo. Tamo je pločnik bio pregrađen dvjema koso položenim letvama koje su branile prolaz, a na svakoj od njih visjela je po pločica s natpisom: RADOVI NA KROVU, a ispod toga FERENČAK J., KROVOPOKRIVAČ. Doista, na krovu su se, kao i prethodnih dana vidjeli majstor i njegov sin kako šutke, klečeći na crepovima, rade svoj posao. Kuća broj 4 bila je najviša u uličici, jer je bila na kat.
Bakica još nije završila svoj posao na kiosku, jer je sad molila da joj razmijene neki novac; tako se listonoša Lovrić opet okrenuo i gledao uličicu. U bašči kuće broj 4 vidio je dopola raskopanu gredicu i lopatu zabijenu u zemlju, a preko grane kruške, kojoj je stablo bilo svježe okrečeno, jer je bilo proljeće, visio je nečiji kaput. Listonoša Lovrić znao je i čiji: to je gospodin Nikola već rano počeo raditi. On je bio najmarljiviji vrtlar u ulici; po zanimanju bio je brijač, ali je rado hvatao lopatu svojim finim rukama. Bio je veoma malen rastom, a njegova žena, gospođa Bernarda, bila je vrlo visoka i lijepa, pa su se svi čudili kako su se to njih dvoje našli. Govorilo se da gospođa Bernarda voli šarati, ali nitko nije imao dokaza za to.
Jedan pas trčao je sredinom ulice, između još prilično dugih sjena, i veselo lajao za svoj groš. Veselio se proljeću. Listonoša Lovrić bio je zadovoljan i nije mu se žurilo, znao je da će na sve stići. Ima takvih dana.
Na ulaznim vratima kuće broj 4 sada je stajao jedan čovjek. Bio je mlad i visok, imao je široka ramena i kratku kosu. Zvao se Borivoj i bio je nekakav sportaš, vaterpolist, ili možda plivač. Bio je podstanar kod gospođe Cundeković na prvom katu kuće broj 4. Stajao je na pragu češkajući se po grudima, kao da se tek probudio. Na sebi je imao bijeli, široki sportski pulover, a u slobodnoj ruci nosio je malu, crnu torbicu za novac i dokumente koju u Zagrebu zovu pederica.
Bakica je završila svoj posao na kiosku, pokupila s mukom svoje cekere, plastične vrećice i novčarku, pa je odgegala prema Končarevoj. Listonoša Lovrić namjestio je torbu na ramenu, a zatim kupio novi Trag.
– Imate nešto za mene? – upitala je prodavačica.
– Bit će sutra, susjeda – rekao je listonoša Lovrić. – Garantiram.
Još je jednom pogledao sveščić, a onda ga stavio u džep. Okrenuo se i zašao u Kolovratsku uličicu. Odmah je vidio da nešto nije u redu.
Na pločniku, između onih dviju kosih letava koje su branile prolaz zbog radova na krovu, nešto je ležalo. To nešto imalo je bijeli pulover i duge noge. Listonoša Lovrić je slobodnom rukom ščepao svoju torbu da ne poskakuje, a onda je potrčao.
Prvo je bio jedan veliki, lijepo obrađeni povrtnjak za koji listonoša Lovrić nije znao kome pripada, onda je bila ograda, pa vrt kuće broj 4. U vrtu je opazio gospodina Nikolu kako pljuje u šake i hvata lopatu, od koje je bio samo malo viši.
Listonoša Lovrić pritrči čovjeku na tlu. Ležao je potrbuške, s jednom nogom malo zgrčenom, kao da je zauzeo pozu za niski start u sprinterskoj utrci, a onda se naglo strmeknuo. Nije se micao.
Listonoša Lovrić priđe još malo bliže. Tada opazi krv. Taj Borivoj imao je plavu, rijetku kosu, ošišanu po američki, na četku. Usred nakostriješene četke koju je listonoša, čučnuvši, sad razgledao, smjestila se velika, crvena mrlja iz koje kao da je krv još uvijek tekla. Čovjek je ležao u sjeni, pa se krv baš i nije najbolje vidjela, ali kad se listonoša Lovrić malo pomakao, učini mu se da je i lubanja na tome mjestu malo udubljena.
Sve je to trajalo možda sekundu ili dvije. Listonoša Lovrić prijeđe s druge strane, pa opipa unesrećenome bilo. Nije se čulo. Stavi mu ruku na grudi: ni tu se nije čulo ništa. Nije bilo ni disanja. Znao je da treba žuriti, ali nije mogao odoljeti da sve dobro ne pogleda prije nego što podigne uzbunu.
Kraj čovjekove sljepoočnice ležao je povelik čekić i krv je kapala ravno na njega. Bio je velik, težak, kao zidarski, na jednoj strani šiljat, a na drugoj pljosnat pa s oštricom, poput krampa. I to je bilo sve.
Jedino nigdje nije bilo mladićeve torbice koju u Zagrebu zovu pederica.
– Ej, majstore, dolje dođite! – zavikao je listonoša Lovrić.
– Kaj je? – čulo se s krova.
– Pao vam je čekić čovjeku na glavu!
– Nama? Niš nama nije opalo!
Za pet minuta svi su već bili tamo: gospodin Nikola dogegao se iz vrta na svojim kratkim nogama, majstori su sišli s krova, gospođa Cundeković, stanodavka mladog sportaša, stuštila se u šlafroku s drugog kata, čak je i prodavačica iz kioska ostavila svoje novine i dojurila da vidi što se zbiva. Crni pas, kojega je listonoša Lovrić prije gledao kako trči sredinom ulice, sad se motao oko ljudi i veselo im njuškao cipele.
– Uh, uh, uh – rekao je gospodin Nikola.
– Treba pozvati – rekla je prodavačica.
– Jezuš Marija – rekla je gospođa Cundeković.
Ona je sjela na stube pred vratima kuće broj 4 i problijedila, a prodavačica je otrčala na telefon. Listonaša Lovrić dotle je razgovarao s majstorom Ferenčakom i njegovim sinom Jurom. Oni su stajali po strani i pušili, otresajući pepeo s cigarete debelim malim prstom. Gospodin Nikola je dotle opipao unesrećenome bilo, odmahnuo glavom, a potom otišao da pomogne gospođi Cundeković i da joj donese vode iz svoga stana u suterenu. U vrtu su pjevale ptice i osjećao se miris jorgovana i đurđica.
– Kažete da vam ništa nije palo? – upitao je listonoša Lovrić strogo, jer je znao da se krovopokrivači sad osjećaju krivima, premda možda i nisu bili.
– Ništa – odmahnuo je stari Ferenčak. – Imamo gore kutiju za alat, ništa ne ostavljamo na krovu.
– Jeste li pogledali čekić?
– Kaj bi gledali – rekao je mlađi majstor realistički. – Sav je krvav, ne vidi se niš.
– A vama ništa ne fali?
– Ne.
Mora biti da su se kola hitne pomoći nalazila negdje u blizini, jer su stigli već nakon nekoliko minuta, jedva se prodavačica stigla vratiti s telefonske govornice. Valjda su ih pozvali radijom. Bio je vozač, i mlad liječnik s ovješenim, žalosnim brkovima i velikim, plavim podočnjacima. On je izvadio stetoskop i pregledao unesrećenoga. Razgledao je ranu. Onda je digao glavu i pogledao na krov.
– Cccc – rekao je. – Žao mi je.
– Mrtav? – upitao je listonoša Lovrić zainteresirano i poslovno, preuzimajući stvar u svoje ruke, jer svi su drugi samo zaprepašteno buljili.
– Da – reče doktor. – Gadna rana, mora biti da mu se baš šiljak zabio... Da je imao sreće, mogao je proći samo s ogrebotinom. Nije to tako visoko.
– Onda ga nećete...? – upita listonoša Lovrić.
– Zovite miliciju – reče mladi doktor umorno. – Ipak netko mora biti kriv, ne? Ostavite ga kako jest.
Liječnik je sjeo u auto i auto je krenuo. Vonj iz auspuha pomiješao se s mirisom jorgovana i svježe trave. Auto je iščezao i oni su se osjetili još više izgubljenima nego prije. Sad još i milicija. Listonoša Lovrić morao je preuzeti inicijativu. Okrenuo se prodavačici s kioska.
– Susjeda, je li bi vi htjeli opet...?
Ona je kimnula i krenula. Njih dvoje bili su tu nekakve službene i javne osobe, ona prodavačica a on poštar, pa je bio i red da se ponašaju odgovornije nego ostali građani. Uostalom, počeli su se skupljati znatiželjnici, najprije susjedi iz okolnih kuća, a poslije i prolaznici. Listonoša Lovrić znao je da će uskoro biti potreban netko tko će održavati red. Sreća što milicija uskoro dolazi.
Htio je iskoristiti priliku da malo razgleda prije nego što oni stignu, na to ga je tjerao njegov detektivski instinkt. Ni sam ne znajući zašto, on je vjerovao krovopokrivačima; vjerovao je da njima čekić nije ispao. Točnije, znao je zašto vjeruje majstorima: zbog one nestale torbice, premda sad više i nije bio siguran da ju je doista vidio. U svakom slučaju, tu je nešto bilo mutno. Samo, kako je čekić završio na sportaševoj glavi?
Pogledao je tijelo. Ležalo je glavom prema cesti, a nogama prema zidu kuće. Velika stopala u tenisicama nalazila su se točno između dvaju prozora suterenskog stana gospodina Nikole i gospođe Bernarde.
Listonoša Lovrić pitao se što je sportaš Borivoj uopće tražio u tome ograđenom prostoru između dviju letava. Jer, da je slučajno bila kiša, da su bile lokve, sve bi to još i bilo nekako razumljivo: nije čovjek htio ukaljati svoje bijele tenisice, pa je išao po asfaltu kraj kuće. Ali ovako? Bilo je sunce, bila je fina, meka trava između pločnika i ceste, što je imao zalaziti između onih letava?
Listonoša Lovrić čučnu kraj tijela. Sad je opazio da na bradi nešto svjetluca. Zagleda bolje. Bio je to lančić. Ispao je Borivoju iz košulje, kako se vrat nakrivio, tako je spuznuo prema zemlji i priljubio se uz bradu, a kako je bio kratak, nije mogao dalje, nego je tamo i ostao. Prostrijelivši pogledom znatiželjnike koji su ga sumnjičavo gledali, listonoša Lovrić naže se još niže. Na lančiću visio je medaljon, ne osobito velik, a zacijelo ni vrijedan: izdaleka se vidjelo da je to imitacija zlata, nekakav lim. Bio je to mali škorpion s uzvinutim repom, i vjerojatno je golicao pokojnika po grudima kad bi hodao. Možda se zato onako češkao?
Onda se začu nekakvo komešanje. Listonoša Lovrić se pridiže, okrete se. Među okupljenim gradanima pojavila se gospođa Bernarda, s punim cekerima, vraćajući se s tržnice. Bila je sjajan komad babe, to je listonoša Lovrić i ovaj put morao konstatirati. Vidjela je čovjeka na zemlji i od toga joj je, valjda, došlo slabo. Preblijedila je i spustila cekere na zemlju. Gospodin Nikola je priskočio da je uvede u kuću. Tako su sad svi stanari kuće bili tu u punome sastavu.
Listonoša Lovrić opet se nagne nad tijelo i sad obrati pažnju na ruke. Jedna je bila prazna i nezanimljiva: ni prstena ni ičega. Druga ruka bila je neprirodno izvijena i djelomično prekrivena trupom. Listonošu Lovrića nije mrzilo da klekne i priljubi obraz uz asfalt i da zaviri.
Isplatilo se. U prvi mah je samo vidio da tamo ima nešto, a onda je razabrao i što je to. Sad je bio siguran. Iz mrtvačeve skvrčene šake virile su dvije novčanice od po 1.000 dinara.
Bilo je već pola devet, a torba listonoše Lovrića bila je još puna. Trebalo je nešto poduzeti. Služba je služba.
Čim je milicija stigla, i čim su oni malo razgledali mrtvaca, listonoša Lovrić odmah se progurao do glavnog među njima, jednog civila sa šarenom kravatom kojemu je ćela blistala na jutarnjem suncu.
– Ja sam prvi stigao – rekao je. – Bio sam, takoreći, očevidac. Vidio sam ga kako stoji na vratima, onda sam kupio roman na kiosku, i kad sam se okrenuo, on je već...
– Dobro, striček poštar – rekao je inspektor. – Pričekajte. To ćemo mi sve po redu. I sudac istražitelj će doći.
– Ne znam jeste li opazili – nije se dao smesti listonoša Lovrić – on ima u ruci neki novac...
– Vidio sam – reče inspektor sa smiješkom. – Samo vi pričekajte.
– Ali, morao bih poštu...
– Onda idite pa se vratite, striček poštar – potapša ga policajac po ramenu.
Listonoši Lovriću bilo je žao što ne može ostati da gleda sve one tehničke pojedinosti za koje je znao da sad slijede: mjerenje, fotografiranje, bilježenje položaja, kemijske pretrage. Znao je on sve to kako dolazi, načitao se on toga u romanima, oho-ho. Uostalom, inspektor je, kako se činilo, opazio roman što je virio iz listonošina džepa, pa je samo zakimao glavom i okrenuo mu leđa. Zato mu listonoša Lovrić nije ništa ni rekao o onoj zagonetnoj torbici pokojnog Borivoja.
Prije nego što će krenuti, još je zastao pod prozorima kuće broj 4. Prozori prizemlja bili su razmjerno visoki, na limu pred prozorom stajalo je cvijeće, iza prozora bila je zavjesa. Otkud sportašu novac u ruci? Da ga nije odnekud uzeo? Da mu nije netko dodao s prozora? Mladić je bio visok, mogao je dosegnuti prozor, i s prozora je svatko mogao dosegnuti njega. I listonoša Lovrić bio je visok, pa se dizao na prste i virio.
Nevolja je bila samo u tome što je on znao da u stanu u prizemlju nema nikoga: ondje je živio stari gospodin Banek, penzioner, a on je sad bio kod sina u Crikvenici. Listonoši Lovriću je lijepo rekao da mu taj mjesec ne nosi mirovinu.
A možda je pokojnik nosio novac još iz stana? Možda ga je za nešto pripremio? Da nešto kupi? Ali gdje? Na kiosku? Što se ondje može kupiti za dvije tisuće? Ili je brojao novac hodajući ulicom? Listonoša Lovrić sleže ramenima, zabaci torbu i krenu u svoj rajon.
Rajon je bio prilično velik, pa mu je bilo jasno da ne može ni pomišljati da ga cijelog obradi prije nego što se vrati na lice mjesta. Uostalom, znao je da će se ionako morati vraćati: nosio je nekim ljudima novac, nekima preporučene pošiljke, sve je to trebalo potpisati, a u većini kuća nije sad bilo nikoga, jer svi su se sjatili na mjesto nesreće da vide i čuju što se zbiva. Zato je samo ubacivao pisma i dopisnice u sandučiće, gurao ih ispod vrata, uvlačio kroz prozore, kako je to radio svaki dan i kako je postojao dogovor između njega i primalaca pošte. Svađao se sa psima koji su na njega uvijek osobito jako lajali, optrčao je cijelu Kolovratsku ulicu i još dvije druge, a onda se vratio.
Bilo je već devet kad je stigao pred kuću broj 4. Bilo je među promatračima novih lica, a neka stara su nestala. Raspoloženje je bilo uglavnom mrgodno: nitko nije sumnjao da je jadnika ubio krovopokrivački čekić, pa su sad razvijali teorije o tome zašto se takve nesreće događaju. Raspravljali su kako treba da se ponašaju majstori a kako prolaznici, i što bi sve grad trebao poduzeti da se takve stvari spriječe. Jedni su bili ljuti na majstore, drugi su tvrdili da je sportaš sam sebi kriv što je onuda prolazio.
Njega, uostalom, više nije bilo pred kućom, odnijeli su ga. Čak nije ostao ni trag ocrtan kredom, kako se to vidi u filmovima. Nije više bilo ni čekića.
Čekić je listonoša Lovrić ugledao čim je ušao u stan gospođe Cundeković, mladićeve stanodavke. Ondje je milicija udarila svoj štab. Kroz kuhinjski prozor vidio se vrt i kaput maloga gospodina Nikole kako i dalje visi na grani kruške. Nikola je valjda, u suterenu još smirivao svoju ženu.
U stanu gospođe Cundeković dočekali su ga prilično ravnodušno, čak suviše hladno, ako se uzme u obzir da je on prvi stigao na lice mjesta i bio gotovo očevidac. Objesio je torbu na klinčanicu u hodniku i ušao u kuhinju. Ondje je sjedio ćelavi policajac i nešto pisao, gospođa Cundeković je, s rukama na trbuhu, stajala kraj kredenca, dok su na dvije hoklice, nasred kuhinje, sjedili majstor Ferenčak i njegov sin Jura, i odgovarali na pitanja.
Listonoša Lovrić zastao je na pragu, da ne bi smetao, a i zato što je shvatio da jedva itko obraća pažnju na njega. Ispitivanje one dvojice upravo je bilo u kritičnoj fazi, upravo su izlazile na vidjelo najvažnije stvari.
– Onda – reče policajac – vi tvrdite da vam ništa nije palo, a osobito ne ovaj čekić.
– Je – reče majstor Ferenčak. – Taj čekić nije ni bil na krovu.
– Kako to: nije bio? Je li vaš?
– Je – kimnu majstor. – Ali, mi imamo dvije kutije za alat, jedna je ona koja je i sad na krovu, a drugu nosi Srećko.
– Koji Srećko? – diže obrve ćelavi policajac sa šarenom kravatom.
– Ortak koji dela z nama. Ja nosim svoj alat, a on svoj.
– I alat se ne miješa?
– Ne.
– I gdje je sad taj Srećko?
– Ne znam – sleže stari Ferenčak ramenima. – Danas nije došel raditi.
– Možda se sinoć napil – dodade njegov sin. – To mu se događa.
Policajac ih je neko vrijeme promatrao, ne bilježeći ništa. Na licu mu je bio isti onaj smiješak kao kad je razgovarao s listonošom Lovrićem, koji je sad sve to motrio s praga. Taj smiješak značio je i simpatiju, ali i blagu prijetnju. Onda upita:
– Kako ću ja znati da je ovo ovdje baš njegov čekić? – On pokaza prstom na krvavu alatku koja je stajala nasred stola, na raširenim novinama i izgledala dosta jezivo.
– Evo – pokaza prstom stari Ferenčak. – Tu na ručki je njegov monogram. On vam pati od toga, ja ništa ne urezujem. Sinoć je on svoj alat odnio doma, i mi danas nismo vidjeli ni njega ni alat.
Naravno, odmah su poslali po Srećka, uz preporuku da ga se dovede bez obzira na to što je možda pijan ili bolestan. Srećko je također stanovao na Trešnjevki, samo dvije-tri ulice dalje; trebalo se samo nadati da će ga uniformirani milicioner naći kod kuće.
A ostala službena lica su u međuvremenu krenula na krov. Pristigao je sudac istražitelj u pratnji još jednoga policajca u civilu. Oni su s onim ćelavim najprije malo savjetovali u kuhinji gospođe Cundeković, i nitko nije obraćao pažnju ni na nju ni na listonošu Lovrića, pa su se ovo dvoje samo snebivali i povremeno se zgledali. Napokon je listonoša Lovrić upitao:
– Kad ću ja doći na red? Imam još dosta pošte.
– Još samo da pogledamo taj krov i toga blaženog Srećka – reče ćelavi inspektor. – Pa ste onda vi na redu, striček poštar.
Izašli su na hodnik i zaputili se prema tavanu. Stubište do tavanskih vrata bilo je zakrčeno loncima s cvijećem. Vidjele su se odozdo grede i otvor na crijepu, kroz koji je ulazilo mnogo svjetla.
– Da idem s vama? – upita listonoša Lovrić lukavo, nadajući se da će možda imati priliku da ih gleda kako obavljaju uviđaj.
– Bolje ne, striček poštar – reče ćelavi inspektor. – Uostalom, ne idem ni ja gore. Dođite, nas dvojica ćemo odozdo promatrati.
Šutke su se spustili niza stube i izašli na ulicu. Znatiželjnici su se već uglavnom razišli, ostalo je samo dvoje-troje najupornijih. Sad su se uskomešali, jer su opazili da se nešto zbiva na krovu. Policajac i listonoša Lovrić izađoše na cestu, pa i oni digoše glave.
Gore su kroz crepove virili drugi policajac i sudac istražitelj. Onda su se jedan za drugim uzverali i izašli na krov. Držali su se čvrsto, vidjelo se da su nesigurni, pa i uplašeni. Potom se iza njih pojavi još jedna glava. Bio je to krovopokrivačev sin Jura, koji iskoči na klizave crepove obrasle mahovinom vješto kao mačka, pa se onuda šetao, da svima pokaže kako je tu kod kuće.
– Jel’ može? – viknu policajac s krova.
– Raspali – odgovori onaj s ulice.
Listonoša Lovrić nadvio je dlan nad oči i motrio što se zbiva. Jura je donio kutiju s alatom do policajca i suca, pa policajac izvadi iz nje nekakvu alatku: bio je to čekić sličan onome koji je ubio nesretnog Borivoja. Policajac vagnu čekić u ruci, a onda ga pusti da klizi niz crepove prema ulici.
Malo je zapinjao, jer je bilo dosta mahovine, ali je ipak preklizio cijeli nagib i sjurio se preko ruba krova. Ondje je udario u oluk, čudno odskočio, zavrtio se u zraku i odletio daleko od kuće, na sam rub ceste.
– Daj još – viknu policajac s ulice, pa skupi onaj čekić, dok su promatrači kimali glavama i komentirali. Među njima bio je i stari Ferenčak, koji je sve mirno promatrao, zadovoljan svojim sinom.
Odozgo pustiše još jedan čekić. Taj nije udario u oluk, ali je svejedno imao dovoljno jak zalet, pa s ruba krova nije pao okomito dolje, nego je napravio luk i pao u travu između ceste i pločnika. Krov je bio dovoljno strm da alatka dobije brzinu, ali i dovoljno položen, da je usmjeri prema cesti, dalje od kuće.
Pokušaše opet, puštajući čekić sa sredine krova, sasvim polako. Opet je pao u travu. Nastaviše s još jednom alatkom, pa još s jednom. Ali, kako god radili, uvijek je izlazilo na isto: predmet nikada nije padao ravno dolje, gdje bi mogao nekoga na pločniku tresnuti po glavi, nego uvijek dalje, izvan pločnika.
– Dosta, a? – viknu ćelavi inspektor s ulice.
Oni gore počeše se izvlačiti s krova. Listonoša Lovrić znao je da postoji još jedna mogućnost: naime, da netko gađa prolaznike čekićem u glavu sa samog ruba krova, dobro naciljavši čekićem. Možda bi trebalo ispitati da ne postoji kakva veza između pokojnog Borivoja i krovopokrivača? Ili njegova sina Jure? Možda je kakva djevojka posrijedi?
Ali, uto su doveli željno čekanoga Srećka. On je doista izgledao kao da je dan prije bio u svatovima: imao je duboke podočnjake, a plave oči bile su mu zalivene krvlju. Odveli su ga u stan gospođe Cundeković a listonoša Lovrić progurao se za njima, tobože zato da i njega saslušaju. U kuhinji, sudac je upitao Srećka, ozbiljno i strogo:
– Je li ovo vaš čekić? – pokazao je krvavu alatku nasred stola.
– Je – kimnuo je Srećko. – Moj.
– Kad vam je nestao?
– Nis ja ni znal da je on nestal. Čera sam ž njim delal, sve do navečer. Nisam opazil da ga ni.
– Otišli ste kući i odnijeli alat, a čekić niste odnijeli – kimnu sudac. – Dakle, netko je u međuvremenu uzeo čekić. Jeste li gdje uz put ostavljali kutiju?
– Uz put ne – zamisli se Srećko – al sam je ostavil tu, na stubištu, kad smo skočili prek na gemišt, ja i stari Ferenčak i Jura.
– Kad je to bilo?
– Na kraju posla. Onda smo se vratili, oni su zeli svoju kutiju, ja svoju, pak smo odišli.
Na listonošu Lovrića opet nitko nije obraćao pažnju: imali su sad svoga Srećka, i morali su se baviti njime. Da li zato što su nešto sumnjali, ili zato što je to propis nalagao, tek, i dalje su pročešljavali tu stvar sa Srećkovim alatom i nikako od toga nisu odustajali.
A listonoša Lovrić je izgubio svaki interes za to, više ga čak nije mnogo zanimalo ni kako se vodi istraga. Zbog nečega (možda zbog urođenog detektivskog instinkta) bio je uvjeren da Srećko govori istinu, kao što su istinu govorila i dvojica Ferenčaka, i da se otuda više ništa ne može iščačkati. Ukrali čovjeku čekić, on to nije opazio, i kvit.
Samo, tko mu ga je ukrao? I, kad ga je ukrao, kako ga je upotrijebio? Bacio ga s krova? Ili s prvog kata, iz stana gospođe Cundeković? Zašto bi ona ubila svoga podstanara? Imala s njim ljubavnu aferu? Glupost. Osim toga, kako bi ga pogodila čekićem u glavu? I još da to nitko ne opazi? Teško. Zapravo, nemoguće.
Listonoši Lovriću bilo je neugodno da o gospođi Cundeković misli loše u njezinu vlastitom stanu, i to još u njezinoj prisutnosti. A budući da ga nitko nije trebao, niti su na nj obraćali pažnju, iskrao se lijepo na hodnik, a odatle na ulicu. Nije znao što će ondje, ali mu je već svega bilo dosta: čekao je da od njega uzmu izjavu, a oni ništa.
Zastao je pred kućom. Ondje više nije bilo znatiželjnika, samo je stajao milicijski auto, i u njemu je vozač čitao novine. Čak su i krovopokrivači nekamo nestali. Možda na gemišt? Listonoša Lovrić još malo prošeće pred kućom, razgleda mjesto gdje je našao unesrećenoga. Čučnu ondje i zamisli se.
Onda, kako je čučnuo, tako skrete pogled, pa kroz otvorene suterenske prozore opazi gospođu Bernardu kako u sobi namješta bračni krevet. Imala je na sebi široku kućnu haljinu iz koje su joj kipjele velike grudi, a u pasu je bila stegnuta. Bila je strašan komad babe, u nju je čovjek naprosto morao buljiti, premda je već valjda bila prevalila i četrdeset petu. Na glavi je imala bijeli ručnik oko čela, kao da je boli glava, a oči su joj bile nabuhle, kao od plača.
Listonoša Lovrić se malo trže kad shvati da bulji u nju. Bila je u svojoj sobi, haljina joj razdrljena, pa još krevet... Bilo mu je neugodno. Zato poskoči, onako, iz čučećeg stava.
– Aha! – uzviknu. – Zaboravio sam! Imam nešto za vas! Sad ću ja.
Ušao je u kuću i spustio se do suterena. Valjalo je nekako ispraviti nelijepi dojam stvoren buljenjem u sobu. Gospođa Bernarda otvori.
– Treba potpisati – reče listonoša Lovrić. – Paketić.
– A, to se sigurno moja narukvica vraća s popravke – reče gospođa Bernarda. – Uđite, uđite.
Predsoblje je bilo maleno, vrata spavaće sobe širom otvorena, ondje je stajao napola spremljeni krevet. Pod prozorom je stajao mali stolić, a na njemu vaza s cvijećem. Gospođa Bernarda odvede listonošu Lovrića u kuhinju, koja je također imala prozor prema pločniku Kolovratske uličice.
– Ovdje treba potpisati – pokaza poštar. – Izvolite, molim, olovku.
Stavio je formular na stol, pa se gospođa Bernara, koja je bila visoka i jaka žena, morala nagnuti kad je potpisivala. Osim toga, nije valjda baš ni često pisala, pa se gnijezdila i pripremala da to čestito obavi. Nagnula se naprijed i grudi su joj iskočile ravno pod nos listonoši Lovriću. Njegove su se oči zalijepile za onaj magični klanac ondje, i on je jedino uspio ustanoviti kako je sve to vrlo lijepo, i kako je tako, u prorez među dojkama, utonuo debeo zlatni lanac, na čijem je kraju nešto moralo biti, ali se nije vidjelo što.
– Jeste li za rakijicu? – upita gospođa Bernarda, i već je vadila čašice i bocu iz kredenca.
– Neću odbiti – reče listonoša Lovrić. – A vidite vi ovu nesreću, danas, gospođo Bernarda!
– Strašno, strašno – zakima ona, suze joj opet skočiše na oči, pa zato brzo nagnu rakiju, i natoči još jednu.
Listonoša Lovrić zvjerao je po stanu, vještim okom zapažao ovo i ono, ništa mu nije izmicalo. Na prozoru su bile rešetke, prilično gusto postavljene. On priđe prozoru.
– A gospodin Nikola opet u vrtu? – upita.
– A eno ga, kopa – uzdahnu gospođa Bernarda.
Listonoša Lovrić pokuša uvući ruku kroz rešetku na prozoru. Šaka je nekako prošla, a i dio podlaktice, ali dalje nije išlo. On je bio visok čovjek i ruka mu je bila jaka. Imao je muke dok je opet izvukao ruku iz rešetke, pa ga je i zaboljela.
A onda je, kao za vraga, baš tom rukom dohvatio čašicu. Ruka je, dakako, bila nagnječena i bez pravoga osjećaja, pa mu je tako čašica ispala, a rakija se prolila.
– Jao, oprostite – jeknu listonoša Lovrić.
– Ništa, ništa, glavno da je čaša cijela – reče gospođa Bernarda, i brzo se saže da pokupi rakiju krpom.
Kako se naglo sagnula, tako joj je iz njedara, iz onoga čarobnog klanca, ispao lančić zajedno s medaljonom i zanjihao joj se pod bradom dok je radila. Na lančiću je bio mali škorpion od lažnoga zlata.
Gospođa Bernarda iscijedila je krpu u sudoperu, a zatim nalila listonoši još čašicu. On je sačekao dok je obrisala ruke, popio je još malo rakije, a onda je rekao, gledajući u gospođu Bernardu preko zelenog ruba čašice:
– Vama mora da je teško zbog Borivoja, gospođo Bernarda.
– Pa da – uzdahnu ona – baš tu, pred našim prozorima....
– Ne mislim to – reče listonoša Lovrić.
– Nego?
– Mislim drugo. Vi i ja znamo da njemu nije čekić pao s krova na glavu. A znamo i tko ga je ubio. Je li tako?
Ona ga je gledala, stojeći nepomično. Onda se iza listonošinih leđa začu treći glas. Taj glas zvučao je vrlo opasno. Upita:
– Što vi znate?
Na pragu je stajao mali gospodin Nikola, blijed i šiljastih brčića, i u ruci je stiskao lopatu.
– Što vi znate?
Gospodin Nikola čvrsto je stiskao lopatu i približavao se poštaru dok su mu oči sijevale. Tko bi rekao da tako malen čovjek može biti tako oštar? Listonoša Lovrić je svoju veliku torbu premjestio na trbuh, kao da mu ona može biti neka zaštita, pa je ustuknuo za jedan korak. Ali, odmah je naišao na kredenac i grunuo u njega leđima, tako da je staklo zazvečalo.
– Znam sve – rekao je što je čvršće mogao. – Sve znam.
Mali čovjek i dalje se približavao sa svojom lopatom, dok je gospođa Bernarda prinijela ruke ustima i gledala u njih dvojicu, ne mičući se. Mali gospodin Nikola prišao je za još jedan korak, a prsti su mu na rukama pobijeljeli, kako je stiskao držaljicu lopate. Hodao je kao automat, ukočeno i tvrdo, nezaustavljivo, a ono što je pitao, to više i nije bilo pitanje, niti je tražilo odgovor, nego je u sebi sadržavalo mnoga druga značenja: prijetnju, mržnju, razočaranje, gnjev, žalost, patnju i još štošta. Ponovio je:
– Što vi znate?
Prišao je još za korak, a onda visoko podigao lopatu. Listonoša Lovrić je zažmurio.
– Da, doista, što vi znate?
To više nije pitao gospodin Nikola, nego netko drugi. Situacija se promijenila, i to, po svemu sudeći, nabolje, pa zato listonoša Lovrić otvori oči. I doista, onaj glas je dolazio s vrata.
Ondje je stajao ćelavi inspektor sa šarenom kravatom i smiješio se. Bio je miran, a njegovo pitanje kao da i nije bilo pitanje, nego je u sebi sadržavalo druga značenja: naredbu, prijetnju, umirivanje, poziv na predaju.
I doista, lopata ispade iz ruku maloga gospodina Nikole, i on sjede na kuhinjsku hoklicu, pa dohvati bocu s rakijom i naže iz nje.
Policajac uze lopatu, iznese je u hodnik, ondje je pažljivo nasloni na zid, a onda se vrati u kuhinju, i dalje s onim svojim smiješkom. Okrete se listonoši Lovriću koji je i dalje stajao naslonjen na kredenac, držeći svoju veliku torbu na trbuhu. Upita:
– Što vi znate?
Listonoša Lovrić se prvo nakašlja, kako bi mu glas djelovao što sigurnije. Ipak, ispao je dosta piskav; reče:
– On je ubio Borivoja!
Ispružio je ruku i upro prstom u gospodina Nikolu. Policajac kimnu glavom kao da je samo to i očekivao, onda priđe stolu, uze čašicu, pa natoči i sebi malo rakije.
– Mogu? – okrete se gospođi Bernardi. Onda opet pogleda u listonošu Lovrića. – Ako tako mislite – reče – onda mi kažite dvije stvari. Prvo: zašto? Drugo: kako?
Listonoša Lovrić malo se pribra. Stvari su, kako se činilo, krenule dobro, i on se iznenada našao u onoj ulozi u kojoj je sebe zamišljao kad god je čitao koji detektivski roman: u ulozi onoga tko raspliće niti misterija, dok se svi prisutni čude čvrstoći njegove logike i jasnoći njegova zaključivanja.
– Prvo – nakašlja se – prvo ste rekli zašto, je li tako? Malo mi je neugodno, ali moram reći. Zbog žene. Gospođa Bernarda ga je varala s tim mladićem.
Policajac otpi još malo rakije, pa pogleda u ono dvoje. Gospođa Bernarda ridala je stojeći kraj stola, gospodin Nikola buljio je u pod na kojemu je bio linoleum s crvenim i zelenim šarama. Nisu poricali, ni jedno ni drugo, ali ni potvrđivali. Policajac se opet okrete poštaru.
– Kako znate?
– Imaju isti privjesak na lančiću – reče. – Pokojnik i gospođa Bernarda.
– To čovjek može razumjeti – kimnu policajac. – Ali je i neoprezno.
On je govorio tako kao da mu je sve to već otprije jasno, i kao da samo provjerava svoje dojmove. Zato se listonoša Lovrić osjećao pomalo kao đak pred učiteljem, pa je zato žurio da izvergla lekciju.
– A što se tiče drugog pitanja – reče – naime, pitanja kako, tu stvar objašnjava onaj novac u Borivojevoj ruci, znate.
– Znam – kimnu inspektor. – Dalje.
– Čekić je gospodin Nikola ukrao dok je alat bio na stubištu, sinoć – nastavi listonoša Lovrić živahno. – Vjerojatno nije znao da je baš Srećkov, a Srećko, eto, baš danas nije došao... Onda je još imao problema kako da dohvati Borivoja. I tako je stavio novac.
– Pod prozor?
– Da. Stavio je novac pod prozor kad je Borivoj naišao. Mladić je opazio novac, došao je bliže, sagnuo se da ga podigne. Glava mu je bila sasvim blizu prozoru. Tada ga je gospodin Nikola...
– Da – reče policajac. – Kad je dobio udarac, momak se instinktivno trgnuo i bacio natrag, glava mu je ostala prema cesti...
– Drugi netko – reče listonoša Lovrić – ne bi mogao provući ruku kroz rešetku. Ali gospodin Nikola... Osim toga, zid je u sjeni, ne može se skoro ni vidjeti iz susjednih kuća. Čak i ja, da sam gledao... Mislim, u tome času, teško da bih nešto opazio. Ali sam opazio to s torbicom...
– Kakvom torbicom? – policajac kao da je po prvi put bio iznenađen pa mu obrve skočiše do sredine ćele.
– To vam nisam rekao – saže glavu listonoša Lovrić. – Kad je mladić stajao na pragu, vidio sam da u ruci ima onu malu torbicu, znate, za dokumente, pedericu... A poslije, kad je ležao, više je nije bilo. To je valjda gospodin Nikola... Možda pisma, ili nešto slično...
Policajac ga je pažljivo saslušao, a onda uzdahnu. Gledao je ono dvoje kao što se gledaju djeca koja su nešto skrivila. Onda upita:
– A što vas dvoje kažete?
Gospođa Bernarda samo jače zarida, a gospodin Nikola sleže svojim uskim i krhkim ramenima, pa zatim ustade sa stolice, ode u kut kuhinje, kleče na pod i odande, ispod kredenca, iz tajnoga skrovišta, izvadi malu crnu torbicu. Stavi je na stol, pa opet sjede i zagleda se u svoj crveno-zeleni linoleum.
Tako su krenuli. Začas su bili gotovi s izjavama i zapisnicima, listonoša Lovrić morao je obećati da će se još javiti poslije, kad se sve to pretipka. Onda je optrčao svoj rajon i podijelio poštu. Radio je živahno, ali bio je i umoran, i to jako.
Kad je završio posao, na Končarevoj se popeo u tramvaj. Našao je mjesto i sjeo, pa izvadio iz džepa novi Trag koji je toga jutra kupio. Strgnuo je plastičnu foliju. Otvorio je prvu stranicu i počeo čitati, s uživanjem. Samo, bilo je to sad sasvim drugačije čitanje, čitanje nekoga tko zna kako te stvari u zbilji idu. I zato je bilo još slađe.